Baza je ažurirana 31.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
Broj: Gž R-728/2016
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. S. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. F., odvjetnik iz Z., protiv tuženika Z. h. d.o.o., Podružnica Z.e.t., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik iz O. društva K. & p. iz Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 21 Pr-8532/14-19 od 18. svibnja 2016., u sjednici održanoj 29. kolovoza 2016.,
p r e s u d i o j e
I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana, pa se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 21 Pr-8532/14-19 od 18. svibnja 2016. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.
II. Djelomično se uvažava žalba tužitelja kao osnovana, pa se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 21 Pr-8532/14-19 od 18. svibnja 2016. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojime je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka, i sudi: Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna u roku od osam dana, dok se zahtjev za više zatraženi trošak u iznosu od 9.375,00 kuna, odbija kao neosnovan.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopuštena Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa od 25.06.2014., kao i Odluka kojom se ne udovoljava zahtjevu za zaštitu prava radnika od 10.07.2014., da se naredi tuženiku da tužitelja vrati na posao, na radno mjesto skladištara i da se naloži tuženiku da na ime naknade plaće za razdoblje od 19.06.2015. do 10.02.2015. isplati tužitelju iznos od 101.055,67 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na točno određene iznose od dospijeća pa do isplate, a sve kako je to pobliže označeno u izreci presude, s time što je odbijen i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi parnični trošak u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe (točka I. izreke).
Istom presudom naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 11.875,00 kn u roku od 8 dana (točka II. izreke).
Protiv te presude žali se tužitelj pobijajući je zbog svih razloga razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači na način da se prihvati u cijelosti tužbeni zahtjev. Zatražio je i ga se pozove na raspravu kad se bude raspravljalo o ovom predmetu.
Na žalbu nije odgovoreno.
Žalba nije osnovana.
Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.
Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tužitelj jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.
Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tužitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.
Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu od 25. lipnja 2014., pa da tužitelju radni odnos nije prestao, zahtjev da tuženik tužitelja vrati na radno mjesto vozača autobusa (pogrešno navedeno skladištara) i zahtjev da se tužitelju isplati izgubljena plaća za razdoblje od 19. lipnja 2014. (pogrešno navedena 2015.) do 10. veljače 2015. u iznosu od 101.055,67 kuna s pripadajućim kamatama na točno određene iznose.
U ovom stadiju postupka nije sporno da je odlukom o izvanrednom otkazu od 25. lipnja 2014. tužitelju otkazan ugovor o radu, da je tužitelj pravovremeno podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava protiv navedene odluke, a o kojemu je tuženik odlučio na način što istom nije udovoljio, kao što nije sporno ni da je tužitelj pravodobno zatražio sudsku zaštitu svojih prava.
Nije sporno ni to da je tuženik otkaz ugovora o radu tužitelju donio pozivom na odredbu članka 108. Zakona o radu („Narodne novine“,149/09, 61/11, 82/12, 73/13 - u daljnjem tekstu: ZR), odnosno da se radi o izvanrednom otkazu.
Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku utvrdio sljedeće činjenično stanje:
- da iz odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu proizlazi kako je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu zaključen s tuženikom 04. siječnja 1998. zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, i to iz razloga što je tuženik provjerom vjerodostojnosti svjedodžbe o završnom obrazovanju Saobraćajno školskog centra, Saobraćajne škole iz Banja Luke, djelovodni broj: 86-22, matični broj 703 od 30. kolovoza 1990., na temelju koje je upisana stručna sprema, zanimanje u radnu knjižicu tužitelja, tuženik utvrdio da je ista nevjerodostojna,
- da je tužitelj pozvan na davanje obrane u kojoj je naveo da je uredno završio Elektrotehničku školu, a 1989/90 u Banja Luci u tadašnjoj Saobraćajnoj školi prekvalificirao se za vozača motornih vozila, koju da je završio 1990., nakon čega je otišao na rad u Njemačku, a po povratku da je zasnivao radni odnos kod tuženika,
- da se sindikalna udruga protivila izvanrednom otkazivanju ugovora o radu tužitelju,
- da iz preslike radne knjižice tužitelja proizlazi da je ista izdana u Prozoru 02. studenoga 1985. i da je upis podataka o školskoj i stručnoj spremi, upisano za tužitelja završena EMŠC-a u Mostaru, zanimanje elektromehaničar KV spreme, te je upisan u SR BiH Skupštini opština Prozor,
- da je na stranici 44 radne knjižice tužitelja upisno Svjedočanstvo-svjedodžba o završenom obrazovanju za zanimanje Saobraćajnog školskog centra iz Banja Luke od 30. kolovoza 1990., djelovodni broj: 86-22, kvalificirani vozač motornih vozila - III stupanj stručne spreme,
- da iz preslike dopisa Tehničke škole u Banja Luci od 29. svibnja 2014., proizlazi kako je tuženik obaviješten da se javna isprava izdana tužitelju pod brojem matične knjige 703, djelovodni broj: 86-22 od 30. kolovoza 1990. ne vodi u matičnoj evidenciji učenika i polaznika škole, odnosno da navedenu javnu ispravu nije izdala ta škola,
- da iz Svjedočanstva svjedodžbe o završenom obrazovanju Saobraćajnog školskog centra, Saobraćajne škole u Banja Luci, proizlazi da je tužitelj završio školske godine 1989/90 treći razred obrazovanja po nastavnom planu i programu kvalificirani vozač motornih vozila, treći stepen stručne spreme, s dobrim uspjehom 30. kolovoza 1990.
S obzirom na navedena činjenična utvrđenja prvostupanjski sud smatrao je utvrđenim da je tuženik prilikom zasnivanja radnog odnosa s tužiteljem imao na uvid njegovu radnu knjižicu, temeljem koje je tužitelj i zaposlen, jer je imao odgovarajuću stručnu spremu za zanimanje KV vozač i na temelju iste obavljao je poslove vozača autobusa. Kako je taj sud utvrdio da je tuženik saznanjem da je tužitelj upisom lažne svjedodžbe u radnu knjižicu zasnovano radni odnos kod istog, to je zaključio da je tuženik kao poslodavac izgubio nužno i potrebno povjerenje u tužitelja kao svog radnika i da je imao opravdan razlog za izvanredni otkaz, jer nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć imajući na umu da tužitelj nema završeno obrazovanje potrebno za obavljanje poslova vozača autobusa.
Pri tome je prvostupanjski sud naveo da zbog osobito važne činjenice nevjerodostojnosti svjedodžbe na temelju koje je tužitelj obavljao poslove vozača autobusa, koji poslovi su odgovorni poslovi jer obuhvaćaju javni prijevoz putnika, na kojima može doći do ugrožavanja osoba i materijalnih dobara, da nastavak radnog odnosa nije moguć, pa da su se u cijelosti ispunili uvjeti iz odredbe članka 108. ZR-a, za izvanredni otkaz ugovora o radu, zbog čega je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
Navedena činjenična utvrđenja kao i zaključak prvostupanjskog suda da je izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelja dopušten i opravdan u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud, s time što ni žalbenim navodima tužitelja nisu dovedeni u sumnju.
Naime, prema odredbi članka 108. stavka 1. i 2. ZR-a, radnik i poslodavac imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa više nije moguć. Kod toga se ugovor o radu izvanredno može otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.
Tuženik je za činjenicu da je tužitelj kod zasnivanja radnog odnosa priložio nevjerodostojnu svjedodžbu, odnosno radnu knjižicu u kojoj je bila upisana stručna sprema na temelju nevjerodostojne svjedodžbe saznao 06. lipnja 2014. kada je o tome primio obavijest Tehničke škole iz Banja Luke, a pobijana odluka je donesena 18. lipnja 2014., dakle u roku od 15 dana od dana saznanja.
Pri tome, činjenica da tužitelj nema vjerodostojnu svjedodžbu kojom bi dokazao da ispunjava uvjete za rad na radnom mjestu vozača autobusa predstavlja osobito važnu činjenicu zbog koje nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć.
Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da je već sama obavijest Tehničke škole iz Banja Luke o tome da svjedodžba tužitelja nije vjerodostojna, odnosno da se ta javna isprava izdana tužitelju pod brojem matične knjige 703, djelovodni broj: 86-22 od 30. kolovoza 1990. ne vodi u matičnoj evidenciji učenika i polaznika škole i da navedenu javnu ispravu nije izdala ta škola, predstavlja dovoljan dokaz da tužitelj ne posjeduje valjanu ispravu – svjedodžbu kojom bi dokazao da ima završenu srednju školu, tj. da ima potreban stupanj stručne spreme vozača motornih vozila, a koja sprema mu je nužna za obavljanje poslova vozača autobusa kod tuženika.
Kod činjenice što je tužitelj na temelju lažne svjedodžbe na svoje ime, o završenom obrazovanju Saobraćajnog školskog centra, Saobraćajne škole iz Banja Luke, matični broj 703, djelovodni broj: 86-22 od 30. kolovoza 1990., kod nadležnog Ureda Grada Zagreba ishodio upis srednje stručne spreme, zanimanje kvalificirani vozač motornih vozila u svoju radnu knjižicu, a koju je priložio prilikom zasnivanja radnog odnosa kod tuženika, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je isti imao saznanja o vjerodostojnosti takve svjedodžbe.
U svezi žalbenih navoda također je za navesti kako se o vjerodostojnosti sporne javne isprave (svjedodžbe) očitovala upravo institucija za čijeg prednika se tvrdi da je izdao ovu svjedodžbu.
Dakle, slijedom obveza koje proistječu iz statusa pravnog sljednika Saobraćajnog školskog centra, Saobraćajne škole iz Banja Luke, koji je naznačen kao izdavač ove svjedodžbe, Tehnička škola iz Banja Luci obavila je njenu provjeru tako da su podaci iz svjedodžbe uspoređeni s evidencijom koja se vodi kroz matične knjige učenika, a koje matične knjige su javna isprava i školska ustanova ih trajno čuva.
Pravilno je kod toga prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije niti pokušao dokazati da je polazio navedenu školu, odnosno na tu okolnost nije predlagao nikakve daljnje dokaze, usprkos dopisa škole da tužitelju sporna svjedodžba od navedene škole nikada nije bila izdana.
Nadalje, iako u odluci o otkazu ugovora o radu nije navedeno koji se ugovor o radu otkazuje, jasno je da se otkazuje ugovor o radu koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke o otkazu.
Kako je u ovom slučaju do izvanrednog otkazivanja ugovora u radu došlo u okolnostima postojanja opravdanog razloga za ovaj otkaz, te u pretpostavkama iz članka 108. stavak 1. i 2., članka 111. stavak 2., članka 112. stavak 2. ZR-a, te članka 149. stavak 1. i 3. točka 2. u svezi s odredbom članka 152. stavak 3. ZR-a, prvostupanjski sud je osnovano odbio, kako zahtjev tužitelja na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu, tako i zahtjeve koji je tužitelj postavio prema pravnim posljedicama nedopuštenog otkaza.
Međutim, prema mišljenju ovoga suda osnovano tužitelj pobija odluku o troškovima postupka iz razloga što istu nije pravilno donio prvostupanjski sud, jer u ovom slučaju tuženiku zastupanom po punomoćniku odvjetniku pripada u smislu odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom Tbr. 7. točke 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09, 149/12 i 103/14), jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira koliko je radnji poduzela, u visini od 200 bodova. Ovo stoga, jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točke 1. Tarife, bez obzira što je zatražena i naknada plaće. Zahtjev za naknadom plaće u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetnu, jer ovaj zahtjev u cijelosti ovisi o zahtjevima radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanju na rad i u odnosu na te zahtjeve su se prvenstveno izvodili dokazi u postupku, zbog čega je tuženiku valjalo priznati na ime prvostupanjskog postupka 2.000,00 kuna, što uvećano za pripadajući PDV, daje iznos od 2.500,00 kuna, a koji je iznos tužitelj dužan naknaditi tuženiku, dok je za više zatraženi trošak u iznosu od 9.375,00 kuna, zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.
U odnosu na prijedlog tužitelja da ga se pozove na raspravu, odnosno sjednicu vijeća na kojoj se bude odlučivalo o žalbi, ovaj sud je smatrao da to radi donošenja odluke o žalbi nije bilo potrebno, zbog čega je zaključio da se za prihvaćanje tog prijedloga nisu ispunili uvjeti propisani odredbom članka 362. ZPP-a.
S obzirom na izneseno, valjalo je na temelju na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, djelomično odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, a na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a, preinačiti odluku o troškovima postupka i odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke, ove presude.
U Splitu 29. kolovoza 2016.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.