Broj: Revr 909/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice C. K. iz O., zastupane po punomoćniku V. M., odvjetniku iz R., protiv tuženika P. b. d.d. iz R., zastupanog po punomoćniku T. S., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu T. S., D. M. i A. S. iz R., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza i da radni odnos nije prestao te vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-2183/13-6 od 13. siječnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-3336/10 od 9. listopada 2012., na sjednici vijeća održanoj 13. rujna 2016.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da pobijana tuženikova Odluka o otkazu ugovora o radu zbog nepovoljne ocjene probnog rada od 08. studenog 2010.g. nije dopuštena i da radni odnos tužiteljice nije prestao te se nalaže tuženiku da vrati tužiteljicu na rad u roku od 8 dana.

              2. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u roku od osam dana.",

dok je tužiteljici naloženo isplatiti tuženiku na ime naknade parničnog troška 2.700,00 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog (kako to smisleno proizlazi iz sadržaja revizije) bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužiteljice je da se drugostupanjska presuda preinači tako da se njezin tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11- dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim i neproturječnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji proizlaze iz sadržaja zapisnika priloženih spisu, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora u revizijskom stupnju zahtjev je tužiteljice na utvrđenje nedopuštenom odluke tuženika od 18. studenoga 2010. o otkazu ugovora o radu kojeg je tuženik s njom sklopio - i to „zbog nepovoljne ocijene probnog rada“, kumuliran sa zahtjevom na utvrđenje da tužiteljici radni odnos nije prestao - te zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužiteljicu na rad.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

              - da je 7. svibnja 2010. tužiteljica sklopila s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme, i to s ugovorenim probnim radom u trajanju od šest mjeseci od dana sklapanja ugovora,

- da je na temelju sklopljenog ugovora tužiteljica radila kod tuženika na radnom mjestu kontrolora rizika,

- da je Odlukom od 8. studenoga 2010. tuženik otkazao ugovor o radu sklopljen s tužiteljicom jer (prema obrazloženju ocjene probnog rada) nije zadovoljila na probnom radu, konkretno jer (da) iako "ima kvalifikacije i potencijal" nije pokazala dovoljno zalaganja i samostalnosti u radu te spremnost za timski rad i suradnju,

              - da je odredbom čl. 9. Pravilnika o radu kod tuženika (dalje: Pravilnika) propisano da se ugovorom o radu kod tuženika može ugovoriti probni rad u trajanju "od najduže 6 mjeseci", s time da ako je ovaj ugovoren - otkazni rok za ugovor je sedam dana, a odluku o prestanku ugovora o radu donosi uprava poslodavca temeljem obrazložene negativne ocjene probnog rada koju daje direktor organizacijske jedinice ili nadležni član uprave - nakon što "će se uprava poslodavca savjetovati sa Radničkim vijećem odnosno sindikalnim povjerenikom",

- da je protiv Odluke o otkazu tužiteljica pravodobno podnijela zahtjev za zaštitu prava - kojemu tuženik nije udovoljio, pa je pravodobno u roku iz odredbe čl. 129. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09 - dalje: ZR-a) tužiteljica zatražila i sudsku zaštitu,

- da prije nego joj je ugovor o radu otkazan tužiteljica nije upozorena na povrede obveza iz radnog odnosa i nije joj ukazano na mogućnost otkaza za slučaj kršenja radnih obveza, a nije joj pružena niti mogućnost iznošenja obrane.

Na temelju takvih utvrđenja drugostupanjski sud je zahtjeve tužiteljice ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio - i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

Predmet spora valja raspraviti:

- u smislu odredaba čl. 35. ZR-a kojima je propisano: (stavak 1.) „Prilikom sklapanja ugovora o radu može se ugovoriti probni rad.“, (stavak 2.) „Probni rad iz stavka 1. ovoga članka ne smije trajati duže od šest mjeseci.“, (stavak 3.) „Ako je ugovoren probni rad, otkazni rok je najmanje sedam dana.“,

- prema svrsi instituta probnog rada, i to kao instrumenta zaštite poslodavca i radnika: ona se (za ovaj slučaj relevantno) s pozicije poslodavca iscrpljuje u davanju mogućnosti da u ugovorenom roku probnog rada izvrši provjeru osobina i sposobnosti radnika za obavljanje određenog posla, odnosno da provjeri njegovu radnu učinkovitost i znanje i da u slučaju nezadovoljstva pristupom radnika poslu u okviru probnog rada radniku može otkazati sklopljeni ugovor o radu.

Polazeći od istaknute svrhe (prirode) instituta probnog rada te citiranih odredaba čl. 35. ZR-a:

- odluka o tome je li radnik zadovoljio na probnom radu donosi se (u pravilu) istekom ugovorenog roka probnog rada, koji rok bi trebao biti određen kao dovoljan za provjeru radnika i stvaranje ocjene je li radno učinkovit i ima li znanje za posao koji treba obavljati,

- glede pretpostavki za prestanak radnog odnosa, ugovoreni probni rad ne valja poistovjetiti s radom ugovorenim na određeno vrijeme: poslodavcu koji tijekom probnog rada utvrdi da radnik ne zadovoljava kriterije zbog provjere kojih je ugovorio takav rad ili ne ostvaruje očekivane rezultate rada pripada (upravo zbog prirode probnog rada i istaknute njegove svrhe) pravo otkazati ugovor istekom ugovorenog roka probnog rada ali i prije isteka toga roka - i to (obzirom da je riječ o posebnom institutu, s posebnim osobinama - različitim od onih koje su relevantne kod redovitog ili izvanrednog otkaza ugovora iz odredaba čl. 107. i 108. ZR-a) već i samo pozivom na to što je utvrdio.

Konkretno, utvrđenje da radnik ne zadovoljava kriterije zbog provjere kojih je ugovorio probni rad ili da ne ostvaruje očekivane rezultate rada već i samo za sebe predstavlja razlog za otkaz ugovora o radu kod kojeg je takav probni rad ugovoren, s time da tako dani otkaz jedino ne smije biti diskriminirajući i šikanozan ili rezultat ugovaranja probnog rada protivno svrsi zbog koje je propisan (zloupotrebom prava takvog ugovaranja).

U ovome slučaju tuženik je probni rad s tužiteljicom ugovorio sukladno navedenoj svrsi takvog rada, dakle kako bi u roku ugovorenom za takav rad provjerio osobine i sposobnost tužiteljice za obavljanje ugovorenog posla, a osporenu Odluku donio je prema izloženom pravnom shvaćanju: otkazao je ugovor o radu sklopljen s tužiteljicom uz i očitu ocjenu da kroz daljnji rad tužiteljica ne bi nadomjestila ono što nije pokazala u proteklih šest mjeseci - u kojima svojim radom nije zadovoljila kriterije zbog provjere kojih je i pristala na probni rad i takvog ugovorila, i takav otkaz s takvim razlogom u okolnostima konkretnog slučaja niti revizijski sud ne ocjenjuje nedopuštanim ili protivnim cilju ili svrsi probnog rada.

Valja pritom imati na umu i da je radni odnos ugovorni odnos: zasniva se na ugovoru o radu kojim se suglasnošću volja stranaka uređuju prava i obveze zaposlenika i poslodavca, a u skladu s takvim se ugovorom ocjenjuju i posebne pretpostavke za njegovo otkazivanje kod ugovorenog probnog rada - ovdje kod pitanja ocjenjivanja je li u ugovorenom roku za probni rad radnik zadovoljio zadane kriterije zbog kojih je ovaj ugovoren.

S prethodno navedenim u svezi, a budući da niti iz prijepornog ugovora o radu ne proizlazi drugačije, nižestupanjski sudovi pravilno su u okolnostima konkretnog slučaja ocijenili i da je između stranaka ugovoreno diskrecijsko pravo poslodavca ocijeniti je li tužiteljica zadovoljila kriterije zbog provjere kojih je ugovoren probni rad (odnosno: je li „ispunila očekivanja“ poslodavca) - te da na okolnosti što je tuženik to pravo koristio i na činjenici nezadovoljstva što je ocjena njezinog rada za nju nepovoljna tužiteljica ne može u postupku traženja sudske zaštite (pa i relativizirajući sve ono zbog čega je poslodavac njome nezadovoljan) s uspjehom temeljiti zahtjev na utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu ugovora zasnovane na toj ocjeni.

Revizijski sud kod toga ukazuje i da samom činjenicom otkazivanja ugovora o radu u utvrđenim uvjetima (kada je tuženik imao razloga zaključiti da radom tužiteljice u ugovorenom roku nije zadovoljan) tužiteljica nije bila šikanirana ili diskriminirana od strane tuženika - postupanje kojeg prema tužiteljici (kada nije dokazano nešto drugo) nema obilježja izravne niti neizravne diskriminacije (iz smisla odredaba čl. 5. i 6. ZR-a).

Neosnovan je i revizijski prigovor da su u postupku otkazivanja ugovora povrijeđene odredbe čl. 111. ZR-a prema kojima: (stavak 1.) „Prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.", (stavak 2.) "Prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.“.

Naime, sve i kada bi kod ugovorenog probnog rada poslodavac bio u obvezi radniku omogućiti prava iz tih odredaba ZR-a (obzirom na već navedenu specifičnost otkazivanja ugovora o radu u roku ugovorenom za probni rad zbog razloga što radnik nije zadovoljio kriterije zbog provjere kojih je ugovorio takav rad i „ispunio očekivanja poslodavca“, kada za otkazivanje ugovora nisu potrebni razlozi kakvi su predviđeni za redovito ili izvanredno otkazivanje ugovora), pravilno je za zaključiti da i uz takvo shvaćanje obveza poslodavca (u uvjetima ugovorenog probnog rada), u okolnostima konkretnog slučaja ne bi bilo osnovano očekivati da tuženik omogući tužiteljici koristiti ih, napose ne nakon što prethodno u kratkom roku za provjeravanje njezinog ponašanja tužiteljica nije zadovoljila njegove (očekivane) interese.

Slijedom iznijetog, a budući da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom osporene Odluke tuženika, nije osnovan niti zahtjev (kojeg tužiteljica vezuje uz tvrdnju da je Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu nedopuštena i da ugovor egzistira) za vraćanje tužiteljice na rad.

Stoga, obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 13. rujna 2016.