1

Poslovni broj  Gž-153/2020-2

 

 

 

 

Poslovni broj  Gž-153/2020-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sudaca Krunoslave Dropulić, predsjednika vijeća, Drage Grubeše, člana vijeća i suca izvjestitelja i Snježane Androš, člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja M.K. iz S.K., RS., II-tužiteljice S.K. iz S.K., RS, III-tužitelja S.K. iz S.K., RS, IV-tužiteljice S.K. iz M., Nj., te V-tužiteljice S.K. iz N.S., RS, svi zastupani po punomoćniku H.B., odvjetniku iz V., protiv I-tuženika Nj.M. iz I. (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku M.P., odvjetniku iz V., te II-tuženika DDOR N.S. iz N.S., ulica ...,  RS,  radi  naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Pn-472/2019-156, od 29. listopada 2019., u sjednici vijeća održanoj 18. veljače 2021.,

 

r i j e š i o     j e

 

I/  Žalba se uvažava, ukida se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj Pn-472/2019-156, od 29. listopada 2019. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II/  Trošak žalbe ostavljaju se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

‟1.Odbija se  tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

              "Prvotuženik Nj.M. iz I., ulica ... i drugotuženik DDOR N.S. iz N.S., ulica ..., dužni su solidarno platiti tužiteljima M.K., S.K., ulica ...,  RS, S.K., S.K., ulica ...,  RS,  S.K., S.K., ulica ...,  RS,  S.K., M., ulica ..., Nj., i S.K., N.S.,  ulica ..., RS kao zakonskim nasljednicima  pok. K.K. na ime naknade štete zbog izgubljen zarade  u SR Njemačkoj za razdoblje od 13. 6. 1972. do 17.10. 2004., u iznosu od 299.544,69 kuna , zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 17.10. 2004. do 31. 12. 2007, a od 1. 1. 2008 do 31. 7. 2015. s kamatama u visini eskontne stope Hrvatske  narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana  polugodišta  koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, te od  1. 8. 2015 pa do isplate zatezne kamate  u visini prosječne kamate stope na stanje  kredita  odobrenih za razdoblje dulje do godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate  za referentno razdoblje  koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena kao i  solidarno naknaditi parnični trošak, sve u roku od 15 dana. "

 

              2. Nalaže se  tužitelju da naknadi prvotuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 kuna, u roku od 15 dana.”

 

Ovu presudu pravovremeno podnesenom žalbom pobijaju tužitelji zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

Nije sporno da je I-tuženik presudom Općinskog suda u V., broj K-637/72-20 od 10. listopada 1973., proglašen krivim što je dana 13. lipnja 1972., upravljajući motociklom "Tomos P-14" (neosiguranim vozilom), iz pravca V., u pravcu I., u V., u Ulici ..., na večer, ispred kućnog broja 66, motociklom udario K.K. (pješaka) te da je K.K. zadobio ozljede u vidu prijeloma lijeve potkoljenice, te da je I-tuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 273. st. 4. u svezi sa čl. 271. st. 1. i 3. Kaznenog zakona i osuđen uvjetnom osudom (kazna zatvora od 6 mjeseci, uvjetno na 1 godinu).

 

Presudom Općinskog suda u V. broj P-925/90 od 17. siječnja 1991. tuženicima je naloženo da tužitelju K.K. solidarno isplate na ime materijalne štete 397.800,00 dinara, sa zateznim kamatama počev od 17. siječnja 1991., do isplate, te da tužitelju plaćaju mjesečnu rentu u iznosu od 1.800,00 dinara, počev od 18. siječnja 1991. pa ubuduće, pa sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog obroka, pa do isplate.

 

Rješenjem Okružnog suda O. broj Gž-1799/91 od 13. lipnja 1991., uvažena je žalba tuženika i prvostupanjska presuda ukinuta, te predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i raspravljanje, iz razloga što prvostupanjski sud nije pravilno odlučio o prigovoru zastare za izgubljenu zaradu. U obrazloženju odluke Okružnog suda O. je zauzeto shvaćanje da zastara za izgubljenu zaradu počinje teći od dana kada je tužitelj saznao za štetu i njezinu visinu (tužitelj je znao za štetu i visinu od njezina nastanka).

 

Također, u citiranoj odluci Okružni sud u O. ističe da je nesporno da je tužitelj suodgovoran za štetni događaj u 1/3 dijela, dok su za preostalu štetu suodgovorni I-tuženik kao štetnik i II-tuženik kao osiguratelj za neosigurani moped.

 

Nije sporno da je tijekom parnice umro tužitelj 17. listopada 2004., te da su nakon prekida postupka parnicu preuzeli njegovi nasljednici.

 

U podnesku od 23. rujna 2019. tužitelji su, u skladu s nalazom vještaka J.K. od 26. veljače 1988. i A.L. od 15. kolovoza 1989., postavili zahtjev za isplatu izgubljene zarade od 13. lipnja 1972. pa do smrti njihova prednika, u iznosu od 39.676,20 EUR, odnosno 299.544,60 kn, sa zateznim kamatama od 17. listopada 2004., pa do isplate (mjesečno 200,00 DEM), a prvostupanjski sud je zahtjev tužitelja odbio iz razloga što je prihvati istaknuti prigovor zastare, tuženika.

 

Ispravno tužitelji u žalbi prigovaraju da je prvostupanjski sud nezakonito odlučio o prigovoru zastare.

 

Po ocjeni ovoga suda, pogrešno je prvostupanjski sud svoju odluku o prigovoru zastare utemeljio na odredbi čl. 373. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/91, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91) – zastara povremenih potraživanja.

 

Naime, zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema propisu čl. 376. i čl. 377. ZOO, bez obzira na to zahtijeva li se naknada za već nastalu štetu ili za štetu za koju je prema redovitom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu (Rev-934/13-2 od 9. prosinca 2015.).

 

Stoga, u konkretnom slučaju ne radi se o povremenom potraživanju, nego o naknadi štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (Rev-1868/99).

 

Tužitelj je podnio tužbu 18. listopada 1977. Tužitelj nije imao saznanja za opseg i visinu štete na dan štetnog događaja, kako je to zaključio prvostupanjski sud.

 

Za opseg i visinu štete tužitelj je imao saznanja kako je šteta dospijevala. Izgubljena zarada dospijeva svaki mjesec i sukcesivno traje, pa po čl. 376. ZOO, mogao bi biti samo osnovan prigovor zastare za dospjele iznose koji su zastarjeli u roku od 3 godine do podnošenja tužbe, kada je zastara prekinuta. Za tražbine koje su dospjele, te za koje nije istekao subjektivni rok od 3 godine do prekida zastare 18. listopada 1977. prigovor zastare nije osnovan.

 

Nastavno, ovaj sud, prema dokazima koje je podastro prednik tužitelja, ne prihvaća niti shvaćanje prvostupanjskog suda da se ne bi mogao primijeniti zastarni rok kod naknade štete prouzrokovane kaznenim djelom (čl. 377. ZOO), jer je presuda kojom je tuženik proglašen krivim postala pravomoćna 6. prosinca 1974. pa je stoga od 6. prosinca 1974. počela teći zastara za kazneno djelo za koje je proglašen krivim I-tuženik (zastarni rok od 5 godina). U odnosu na II-tuženika je pravomoćnom međupresudom broj P-667/83. od 8. svibnja 1987., utvrđena solidarna odgovornost za štetu s I-tuženikom kao štetnikom.

 

U svezi prigovora tuženika o neprenosivosti prava naknade materijalne štete, valja ukazati da ovaj prigovor nije osnovan, jer po stavu Građanskog privrednog odjela Vrhovnog suda, od 11. siječnja 1991. (Psp-52/91), čl. 197. st. 2. ZOO ne sprječava nasljeđivanje iznosa naknade materijalne štete zbog smrti bliske osobe ili zbog ozljede tijela ili narušavanja zdravlja, koji su dospjeli do dana oštećenikove smrti.

 

Budući prvostupanjski sud nije proveo knjigovodstveno vještačenje u skladu s načelom monetarnog nominalizma (čl. 394. ZOO) i na taj način utvrdio opseg i visinu štete, te je tužbeni zahtjev odbio zbog prihvaćanja prigovora zastare tuženika, činjenično stanje je ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

 

U nastavku postupka prvostupanjski sud će upotpuniti činjenično stanje provođenjem dokaza po vještaku knjigovodstveno-financijske struke.

 

Zadatak vještačenja je da se u skladu s načelom monetarnog nominalizma izvrši preračunavanje novčanih jedinica u vrijeme dospijeća svakog mjesečnog iznosa u hrvatske kune i lipe, suglasno važećim propisima, pri čemu se hrvatske lipe mogu izraziti najviše u dvije decimale, jer je odlukom o prestanku važenja odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na decimale ("Narodne novine" broj 37/94) s danom 30. svibnja 1994., kao sredstvo plaćanja uvedena kuna i lipa s danom 30. svibnja 1994. Kod preračunavanja valja poći od vrijednosti novog dinara u konvertibilni dinar, pa u hrvatski dinar, a zatim u kune i lipe, pri čemu treba obračun vršiti sukladno paritetu važećem u vrijeme dospjelosti svakog mjesečnog iznosa.

 

Ukoliko se tako preračunati mjesečni iznos ne bi mogao izraziti u hrvatskim kunama i lipama, tužiteljima ne bi za te mjesece pripadala nikakva naknada (kada tako dobiveni iznos daje 0,00 kn), kao ni naknada štete zbog pada vrijednosti novca.

 

U pogledu prigovora tuženika da je tužitelj pridonio razvoju lažnog zgloba (pseudoartroze), prvostupanjski sud ovaj prigovor neće prihvatiti, jer iz rezultata dokaznog postupka (medicinsko vještačenje) ne proizlazi da je zbog postupka tužitelja nakon zadobivanja otvorenog prijeloma potkoljenice došlo do razvoja pseudoartroze i do skraćenja noge oko 5 cm.

 

Budući je tužitelju prestao ugovor o radu u SR Njemačkoj 31. svibnja 1972., tj. prije štetnog događaja, te uzimajući u obzir ukupno provedeno vrijeme rada tužitelja u SR Njemačkoj, malo je vjerojatno da postoji uzročna veza između štetnog događaja i nastavka rada u inozemstvu. Stoga bi, nakon što je tužitelj prestao primati naknadu kao nezaposlena osoba, opseg izgubljene zarade trebalo utvrditi prema prosječnoj plaći tesara (NKV radnika u građevinarstvu) na području Slavonije.

 

Nakon što prvostupanjski su raspravi sva sporna pitanja, donijet će novu i na zakonu utemeljenu odluku.

 

Temeljem čl. 370. ZPP, valjalo je odlučiti kao u izreci.

 

Osijek, 18. veljače 2021.