- 1 -              III Kr 78/2018-4

 

 

 

 

 

Broj: III Kr 78/2018-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđene D. R., zbog kaznenog djela iz članka 247. stavka 2. u vezi stavka 1. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenice za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 5. rujna 2017. broj K-160/2016-72 te presuda Županijskog suda u Splitu od 20. veljače 2018. broj Kž-2/2018-6, u sjednici održanoj 18. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Zahtjev osuđene D. R. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 5. rujna 2017. broj K-160/2016-72 te presuda Županijskog suda u Splitu od 20. veljače 2018. broj Kž-2/2018-6, osuđena je D. R. zbog produljenog kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz članka 247. stavaka 1. i 2. KZ/11., za koje joj je utvrđena kazna zatvora od jedne godine i šest mjeseci, te zbog kaznenog djela protiv povrede dužnosti u slučaju gubitka, prezaduženosti ili nesposobnosti za plaćanje iz članka 626. stavka 1. točke 2. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 152/11. – pročišćeni tekst, 111/12. i 68/13., dalje: ZTD), za koje joj je utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci, a potom je na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci. Nadalje, na temelju članka 57. stavka 1. KZ/11. osuđenoj D. R. je izrečena djelomična uvjetna osuda, sukladno kojoj se dio kazne na koju je osuđena u trajanju od 10 mjeseci ima izvršiti, dok je dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine uvjetovan rokom provjeravanja od pet godina od pravomoćnosti presude. Jednako tako, na temelju članka 57. stavka 5. u vezi članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11., osuđenici je naloženo da u roku šest mjeseci popravi štetu počinjenu kaznenim djelom i to oštećenom S. P. u iznosu od 72.850,00 kuna, a oštećenom S. K. u iznosu od 135.937,50 kuna, uz upozorenje da, na temelju članka 58. stavka 5. KZ/11., sud može opozvati djelomičnu uvjetnu osudu i odrediti izvršenje uvjetovanog dijela izrečene kazne ukoliko osuđenica bez opravdanog razloga u roku koji joj je određen ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri obvezu iz članka 62. stavka 1. točke 1. KZ/11. koja joj je određena uz djelomičnu uvjetnu osudu.

 

Osuđenica, po branitelju T. G., odvjetniku iz Z., podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog povrede kaznenog zakona na njenu štetu iz članka 469. točaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., dalje: ZKP/08.) te povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., odnosno zbog teško povrijeđenog prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu u cijelosti i predmet vrati na ponovno suđenje. Nadalje, predlaže, primjenom članka 518. stavka 5. ZKP/08., odgoditi izvršenje kazne zatvora.

 

Provjerom je utvrđeno da osuđena D. R., u trenutku donošenja ove odluke, nije stupila na izdržavanje kazne zatvora.

 

              Na temelju članka 518. stavka 4. ZKP/08., Državni odvjetnik Republike Hrvatske je odgovorio na zahtjev osuđenice koji je odgovor njoj i njenom branitelju dostavljen na znanje.

 

              Nakon dostave spisa ovom sudu na nadležno odlučivanje, u spis predmeta zaprimljena je punomoć i podnesak kojim osuđena D. R. obavještava ovaj sud da je uz odvjetnika T. G. „angažirala i odvjetnika J. F. iz S." te je ujedno zatraženo da o sjednici vijeća povodom odluke o zahtjevu za izvanredno preispitivanje bude obaviješten branitelj. Ovoj molbi osuđenice nije udovoljeno budući da je sukladno članku 475. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje ZKP/08-I) pristup stranaka zakonom predviđen samo u žalbenom postupku, dok se ovdje radi o odlučivanju o izvanrednom pravnom lijeku te odredbama članka 515. do 519. ZKP/08-I, mogućnost pristupa stranaka sjednici vijeća u tom slučaju nije predviđena. 

 

              Zahtjev osuđenice nije osnovan.

 

Vezano uz povredu prava na pravično suđenje iz članka 468. stavka 2.ZKP/08., osuđena D. R. u bitnome ističe da joj je prvostupanjski sud povrijedio pravo na obranu time što na raspravi održanoj 29. lipnja 2017. nije usvojio njezin prijedlog za odgodu rasprave i time joj povrijedio pravo na pripremu obrane, sve imajući u vidu da se osuđenica tada nalazila u istražnom zatvoru u Rijeci, određenom u postupku koji se protiv nje istovremeno vodio pred Općinskim sudom u Rijeci. S obzirom na složenost ovog, kao i tog drugog kaznenog postupka, te dislociranost u odnosu na branitelja (ona se nalazila u Rijeci, a njezin branitelj ima sjedište u Zagrebu), smatra da se vrijeme od 15 minuta odobrenog prekida rasprave održane 29. lipnja 2017., kada je osuđenica iznosila obranu, ne može smatrati dostatnim za valjanu pripremu obrane. Zbog toga smatra da je osuđena u postupku koji predstavlja povredu prava na obranu, a time kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom.

 

Razmatranjem spisa predmeta utvrđeno je da je podnositeljica D. R. u ovom postupku prvi puta ispitana 12. studenog 2015. (list 172 spisa) kada je nesumnjivo upoznata s optužbom i kaznenim djelima za koja je nepravomoćnom presudom osuđena 5. rujna 2017. Nadalje, točno je da je podnositeljica tijekom ovog kaznenog postupka bila u istražnom zatvoru u Rijeci koji joj je određen u paralelnom kaznenom postupku vođenom pred Općinskim sudom u Rijeci i to od kolovoza 2016. do 2. kolovoza 2017. Jednako tako, iz spisa predmeta proizlazi da je podnositeljica tijekom cijelog ovog kaznenog postupka, sve od provođenja prvog ispitivanja u studenom 2015., bila zastupana po izabranom branitelju, odvjetniku T. G. Uvidom u raspravni zapisnik od 29. lipnja 2017. (list 460 spisa) utvrđuje se da je doista branitelj osuđenice na toj raspravi predložio odgodu radi pripremanja obrane, koji je prijedlog prvostupanjski sud odbio, no, unatoč izjavi osuđenice da joj prekid nije potreban, odredio prekid te rasprave u trajanju od 15 minuta, nakon čega je rasprava nastavljena iznošenjem obrane podnositeljice. Ovdje je potrebno dodati i to da je, nakon iznošenja obrane, prvostupanjski sud usvojio dokazni prijedlog osuđenice te odredio da će se pribaviti njezin mobitel s pologa Zatvora u R., a radi vršenja uvida u SMS poruke koje je osuđenica smatrala relevantnim pročitati kao potkrjepu navoda svoje obrane. Stoga, rasprava je tada odgođena, a slijedeća (na kojoj su pročitane SMS poruke) je određena za 1. rujna 2017., kada je osuđenica, koja se u tom trenutku nalazila gotovo punih mjesec dana na slobodi (istražni zatvor joj je prema podacima u spisu ukinut 2. kolovoza 2017.), ponovno iznosila i dopunila svoju obranu.

 

Imajući u vidu sve ranije izloženo, u cijelosti se neosnovanim ukazuje navod zahtjeva da je podnositeljici, odbijanjem prijedloga za odgodu rasprave dana 29. lipnja 2017., a odobravanjem prekida iste u trajanju od samo 15 minuta, nedostatnih za pripremu obrane, povrijeđeno pravo na obranu, kao temeljne sastavnice prava na pravično suđenje.

 

Naime, za ocjenu pravičnosti suđenja potrebno je sagledati postupak u cjelini. U tom kontekstu, razmatranjem svih ranijih utvrđenja, osobito činjenice da je podnositeljica sa sadržajem optužbe upoznata još u studenom 2015. (dakle više od osam mjeseci prije nego je u drugom kaznenom postupku lišena slobode), kada je već prilikom prvog ispitivanja iznosila obranu, kao i da je cijelo vrijeme trajanja ovog postupka imala stručnu pomoć branitelja te aktivno sudjelovala u dokaznom postupku, doista nije moguće zaključivati o povredi prava na obranu izoliranim postupanjem suda na raspravi 29. lipnja 2017. Ovo osobito kada se ima u vidu da je podnositeljica obranu iznosila i 1. rujna 2017., dakle u vrijeme kada se već gotovo mjesec dana nalazila na slobodi.

 

Jednako tako, nije u pravu podnositeljica kada ističe da je njeno pravo na obranu, i to pravo na jednakost oružja, povrijeđeno odbijanjem dokaznog prijedloga za dodatnim ispitivanjem oštećenika S. K. i S. P.

 

Naime, nakon što je prvostupanjski sud usvojio prijedlog obrane za pribavu mobitela osuđenice s pologa Zatvora u R. te pročitao, po obrani relevantne, SMS poruke razmijenjene između osuđenice i oštećenog S. K., obrana je predlagala ponovno, dopunski ispitati oba oštećenika. Razmatranjem spisa predmeta, nedvojbeno proizlazi da su oštećenici vrlo detaljno i opširno ispitani na raspravi kojoj su bili prisutni osuđenica i njezin branitelj (zapisnik s raspravnog ročišta od 5. prosinca 2016., iskaz svjedoka S. P. na listovima 297 - 301. te zapisnik s raspravnog ročišta od 19. siječnja 2017., iskaz svjedoka S. K. na listovima 334 – 337). Obrana je tada imala mogućnost i pravo ispitati oštećenike na sve okolnosti koje je smatrala relevantnim, a to je pravo u cijelosti i konzumirala. Pri tome, s obzirom na vremensko razdoblje u koje ona smješta navodnu posudbu novca S. K., obrana je, ako je smatrala potrebnim, imala mogućnost o istoj tada ispitati tog oštećenika, sve neovisno o činjenici što je osuđenica u to vrijeme bila u istražnom zatvoru. Stoga, potpuno je opravdano i valjanim razlozima obrazloženo, prvostupanjski sud odbio ovaj prijedlog obrane, čime ni na koji način nije povrijeđeno pravo podnositeljice na pravično suđenje.

 

Za dodati je da podnositeljica, iznoseći netom izloženi prigovor, zapravo, ponovno nastoji ukazati na postojanje nerazriješenog dužničko – vjerovničkog odnosa između nje i oštećenika uz isticanje kako taj odnos narušava vjerodostojnost iskaza oštećenog S. K. Time, podnositeljica, ponavljajući navode žalbe, opetovano pobija činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, što sukladno člankom 517. stavkom 1. ZKP/08-I taksativno naznačenim razlozima, ne može biti temelj zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, jer bi se u protivnom omogućila trećestupanjsko odlučivanje izvan slučajeva dopuštenih zakonom.

 

Podnositeljica, nadalje, tvrdnjom da ju je prvostupanjski sud u odnosu na inkriminaciju iz točke 2. izreke presude „osudio za povredu pogrešnog blanketa, ne podvevši pritom takav blanket kroz normu Kaznenog zakona“, smatra da je pravomoćnom odlukom na njenu štetu počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08.

 

Nije u pravu osuđenica kada ističe da je ZTD u konkretnom slučaju blanketni propis u odnosu na Kazneni zakon, te da je stoga sud, a obzirom na to da „sudi temeljem Kaznenog zakona, a ne Zakona o trgovačkim društvima… ukoliko nađe povrijeđenim određeni blanket (konkretno čl. 626. st. 1. ZTD-a)…“ isti mora podvesti pod konkretnu normu Kaznenog zakona te „…osuditi optuženika za povredu kaznenog zakona na činjeničan način u kojem se opisuje povreda i navodi konkretan blanket“. Naime, člankom 31. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14.), jednako tako i člankom 2. KZ/11., koji uređuju načelo zakonitosti, propisano je da nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo zakonom ili međunarodnim ugovorom određeno kao kazneno djelo. Nadalje, člankom 6. KZ/11. određeno je da se odredbe Općeg dijela Kaznenog zakona odnose na kaznena djela propisana tim ili drugim zakonom. Iz navedenog, jasno je da, protivno navodima zahtjeva, kazneno djelo može biti propisano i drugim, posebnim zakonima.

 

Tako je odredbom članka 626. ZTD-a propisano postupanje koje, pod točno određenim uvjetima u slučaju povrede dužnosti u slučaju gubitka, prezaduženosti ili nesposobnosti za plaćanje, predstavlja kazneno djelo. Stoga, nije u pravu podnositeljica kada tvrdi da je, uslijed činjenice što njeno ponašanje koje je protivno odredbama ZTD-a nije sagledano kroz neku od odredaba KZ/11., na njenu štetu povrijeđen kazneni zakon jer da djelo za koje je osuđena nije kazneno djelo.

 

Konačno, a povezano s ranije navedenim, neosnovan je i navod zahtjeva kojim podnositeljica smatra da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju njezinu krivnju, jer da je „postupala u zabludi o protupravnosti blanketa“, budući da su istovremeno, prema njenim navodima, na snazi tri različita zakona koji da na različite načine reguliraju istu pravnu situaciju pa se od nje nije moglo očekivati da zna po kojem je od tri zakona dužna postupati.

 

Naime, točno je da je tempore criminis, uz Stečajni zakon („Narodne novine“ broj 44/96., 29/99., 129/00., 123/03., 197/03., 187/04., 82/06.,116/10., 25/12., 133/12. i 45/13. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, dalje: Stečajni zakon), na snazi i Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12., 144/12., 81/13., 112/13., 71/15. i 78/15., dalje: ZFPPN), međutim odredbom članka 39. stavka 7., tada važećeg, Stečajnog zakona bilo je jasno propisano da je osoba ovlaštena za zastupanje dužnika po zakonu (što osuđenica u odnosu na trgovačko društvo R. d.o.o., kao direktor istog, nedvojbeno jest), dužna podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka najkasnije šezdeset jedan dan od dana nastanka nelikvidnosti, osim ako u tom roku ne pokrene postupak predstečajne nagodbe.

 

Stoga, a budući da osuđenica nedvojbeno nije izvršila obvezu naloženu joj odredbama Stečajnog zakona, jer je u postupku nesporno utvrđeno da nije podnijela prijedlog za otvaranje stečajnog postupka niti je pokrenula postupak predstečajne nagodbe, to je, sve sukladno članku 626. ZTD-a koji pak propisuje da će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine kazniti član uprave ili izvršni direktor koji protivno odredbi članka 251. stavka 2. ZTD-a u slučaju da je društvo nesposobno za plaćanje ili je prezaduženo ne zatraži otvaranje stečajnog postupka, osnovano je podnositeljica proglašena krivom za kazneno djelo propisano ovom odredbom ZTD-a.

 

Nastavno na izloženo, nije osnovan navod osuđenice da ona zapravo nije znala ni mogla znati po kojem je zakonu dužna postupati, pa da je stoga propustila postupiti na zakonit način i time počinila ovo kazneno djelo propuštanjem. Svijest o protupravnosti niti obranom osuđenice zapravo nije dovedena u pitanje jer ona, iskazujući o činjenicama bitnim za ovo kazneno djelo, ističe da je znala da društvo ima porezni dug te je smatrala da će taj dug riješiti jer je u međuvremenu, uslijed smrti oca, dobila određeno nasljedstvo pa da iz tog razloga nije htjela ići u stečaj, iz čega pak jasno proizlazi da je za svoju, Stečajnim zakonom, ustanovljenu obvezu znala, a kako to pravilno razlozima presude utvrđuje i akceptira već prvostupanjski, a potvrđuje drugostupanjski sud.

 

Slijedom svega navedenog, zahtjev osuđenice za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan, pa je na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP/08-I odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 18. veljače 2021.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.