Broj: Revr 1520/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dragana Katića, Darka Milkovića i Đure Sesse, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. H. iz Z., OIB …, kojega zastupa punomoćnica J. D. M., odvjetnica u Z., protiv tuženika D. p. d.o.o., D. S., OIB:…, radi utuženja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-2084/14-2 od 4. studenoga 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama broj Pr-791/13 od 2. srpnja 2014., u sjednici održanoj 20. rujna 2016.

p r e s u d i o   j e

              Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu od 3. studenoga 2011. te zahtjev za vraćanje na rad. Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 2.700,00 kn.

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog svih revizijskih razloga navedenih u čl. 385. st. 1. ZPP. Predlaže preinačenje drugostupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

              Na reviziju nije odgovoreno.

              Revizija nije osnovana.

              Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo

- da mu je tuženik dana 10. lipnja 2013. otkazao ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga;

- da tuženik nije imao opravdani razlog za otkaz, jer nije prestala potreba za njegovim radom, budući da su ti poslovi preraspoređeni na druge radnike;

- da o činjenici da je i on utvrđen viškom radnika nitko od nadređenih s njim nije razgovarao;

- da ga tuženik nije pokušao zaposliti ga na drugim poslovima;

- da se tuženik nije savjetovao s Radničkim vijećem.

Tijekom postupka nedopuštenost otkaza temelji i na tvrdnji da u programu zbrinjavanja viška radnika nisu određeno razrađeni kriteriji kojima se poslodavac treba rukovoditi pri odabiru radnika kojima će dati otkaz.

Ne našavši dokazanim činjenice iznesene u tužbi, a na kojima tužitelj temelji tvrdnju o nedopuštenosti otkaza, a ni činjenicu nepostojanja kriterija kojima se tuženik rukovodio pri otkazivanju, nižestupanjski sudovi otkaz su ocijenili dopuštenim, a tužbeni zahtjev neosnovanim.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj temelji na tvrdnji o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da drugostupanjska presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a izneseni razlozi da su proturječni sami sebi i dokazima izvedenim tijekom postupka.

Suprotno tvrdnji revidenta pobijana presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, pa i u pogledu u reviziji jedino sporne činjenice – razrade kriterija kojima se tuženik rukovodio pri otkazivanju ugovora o radu.

Tako se u obrazloženju prvostupanjske presude, a koje, koristeći ovlaštenje iz čl. 375. st. 5. ZPP, u cijelosti prihvaća drugostupanjski sud, navodi da je na temelju iskaza svjedoka J. D., V. Đ. i M. L., koji su bili uključeni u proces otkazivanja, a posebno iskaza J. D. koja je iskazala da je rukovodiocima u određenim jedinicama, a koji su trebali predložiti kojim radnicima će se otkazati ugovor o radu, dostavila kriterije kojima su se trebali rukovoditi, a to su broj uzdržavanih osoba, duljina radnog staža i analiza svakog radnika, utvrđeno da je tuženik postupio na način propisan odredbom čl. 107. st. 3. ZR.

Prema odredbi čl. 121. st. 3. ZR program zbrinjavanja viška radnika mora sadržavati podatke iz čl. 120. st. 2. ZR , a to su, između ostalog, dodatni kriteriji, uz one iz čl. 107. st. 3. ZR, o kojima će poslodavac voditi računa pri otkazivanju.

Dakle, navodeći u toč. 6. Programa viška radnika dodatne kriterije – da su radnici koji imaju uvjet za mirovinu u povoljnijem položaju od ostalih radnika jer će ostvarivati prava na temelju propisa o mirovinskom osiguranu, te da određene pojedine zaštićene skupine radnika nisu uvrštene u program zbrinjavanja radnika,  tuženik je upravo postupio sukladno odredbi čl. 121. st. 3. u vezi čl.120. st. 2. ZR. Stoga nije osnovana tvrdnja revidenta da program zbrinjavanja viška radnika u pogledu kriterija nema dostatan sadržaj.

Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu, a za valjanost otkaza Zakonom o radu traži se postojanje opravdanog razloga za otkaz, on mora dokazati postojanje opravdanog razloga za otkaz (čl. 131. st. 4. ZR).

Navedena iznimka od načelnog  pravila o teretu dokazivanja (čl. 131. st. 1. ZR),  u sporu radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odredbom čl. 131. st. 4. ZR, predviđena je samo za postojanje opravdanog razloga za otkaz, a ne i za druge činjenice koje mogu dovesti do nedopuštenosti odluke o otkazu, pa tako i o nepostupanju poslodavca sukladno odredbi čl. 107. st. 3. ZR.

Stoga nije osnovana tvrdnja revidenta, koji uostalom ni ne tvrdi da je u odnosu na nekog radnika koji je zadržan na radu u prednosti, da je pobijanom presudom pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 107. st. 3. ZR, a na što se revizijom sadržajno ukazuje.

Nije stoga osnovan ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao ni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Slijedom iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 20. rujna 2016.