Baza je ažurirana 08.05.2025. 

zaključno sa NN 72/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Broj: Rev 2075/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. Z. A. d.o.o. iz V. G., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu M. & B. d.o.o. u Z., protiv tuženika B. P. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. Č., odvjetniku u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-1332/14-2 od 16. veljače 2015., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici broj P-494/13 od 5. prosinca 2013., u sjednici vijeća održanoj 21. rujna 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem pod toč. I izreke prvostupanjski sud se oglasio nenadležnim u ovom parničnom predmetu te je pod toč. II izreke prvostupanjskog rješenja ukinuo sve provedene radnje i odbacio tužbu u ovoj pravnoj stvari.

 

Drugostupanjskim rješenjem u toč. I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje u cijelosti, a u toč. II. izreke drugostupanjskog rješenja odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška koji je nastao povodom izjavljenog pravnog lijeka.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud ukine nižestupanjska rješenja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik nije dostavio odgovor na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na tenelju odredbe čl. 392.a st. 1. u svezi čl. 400. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijano rješenje samo u onom dijelu u kojem se ono pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete od tuženika, a koju tužitelj zahtijeva kao poslodavac od tuženika kao radnika.

 

Prvostupanjski sud je temeljem odredbe čl. 16. st. 2. ZPP utvrdio da nije nadležan za postupanje u ovom parničnom postupku te se oglasio nenadležnim i ukinuo provedene radnje u postupku i odbacio tužbu tužitelja, a sve temeljem uvida u odredbu čl. 21. toč. 3. Ugovora o radu sklopljenog između tužitelja kao poslodavca i tuženika kao radnika od 1. prosinca 2010. gdje je između ostalog predviđeno da ukoliko spor ili nesporazum koji proizlazi iz radnog odnosa, odnosno ugovora o radu, stranke ne riješe sporazumno, da će ih riješiti arbitražom u skladu sa važećim Pravilnikom o arbitraži pri stalnom izabranom sudištu Hrvatske gospodarske komore s mjestom arbitraže u Zagrebu.

 

Drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća takvo pravno stajalište prvostupanjskog suda, odnosno također smatra da su u konkretnom slučaju ispunjene sve pretpostavke iz čl. 16. st. 1. i 2. ZPP.

 

Tužitelj u reviziji između ostalog ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te ističe da su navedenu bitnu povredu počinili nižestupanjski sudovi na način da njihove odluke imaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, da ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da su ti razlozi nejasni i proturječni stanju spisa, a to prvenstveno u odnosu na obrazloženje zbog čega konkretni spor između stranaka koji proizlazi iz radnog odnosa je spor o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati. Naime, tužitelj u reviziji smatra kako se radi o sporu o kojem u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o arbitraži („Narodne novine“, broj 88/01 – dalje: ZA) stranke ne mogu ugovoriti domaću arbitražu.

 

Suprotno navodima revidenta drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana drugostupanjska odluka sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama pa tako i u odnosu na to zbog čega drugostupanjski sud smatra da se u ovoj pravnoj stvari radi o sporu o pravima kojima mogu slobodno raspolagati stranke, slijedom čega je u cijelosti pravovaljana arbitražna klauzula iz čl. 21. toč. 3. Ugovora o radu sklopljenog između stranaka. Isto se odnosi i na razloge prvostupanjskog rješenja jer je i prvostupanjski sud jasno naveo zbog čega smatra da se u konkretnom slučaju radi o rješavanju spora o pravima kojima stranke mogu slobodno raspolagati, odnosno prvostupanjski sud je naveo da se radi o rješavanju pitanja naknade štete proizašle iz radnog odnosa, a u kojem se može sklopiti arbitražna klauzula.

 

Ovaj sud stoga u cijelosti prihvaća pravno stajalište i zaključak nižestupanjskih sudova da su stranke u ugovoru o radu (čl. 21. toč. 3.) sklopile pravovaljanu arbitražnu klauzulu u vezi predmeta spora koji je potraživanje naknade štete tužitelja protiv tuženika koja mu je pričinjena radom tuženika kod tužitelja kao poslodavca. U smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZA stranke mogu ugovoriti domaću arbitražu za rješavanje sporova o pravima kojima mogu slobodno raspolagati a prema čl. 132. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 – dalje: ZR) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, za rješavanje radnog spora ugovorne strane mogu sporazumno odrediti arbitražu, odnosno mogu rješavanje spora povjeriti arbitraži ili mirenju. Slijedom navedenog, pravovaljana je arbitražna klauzula u smislu odredbe čl. 7. ZA u pogledu sposobnosti stranaka za njeno zaključenje, a ispunjene su i pretpostavke iz čl. 6. st. 1. i 2. ZA u svezi potrebne forme ugovora. Stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka kao i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji ističe revident u reviziji.

 

Obzirom na navedeno, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 21. rujna 2016.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu