1               Poslovni broj: 2 UsI-1549/2020-9

 

 

                                                                                                      Poslovni broj: 2 UsI-1549/2020-9

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja mlt. D. P., kojeg u svojstvu zakonske zastupnice zastupa majka R. D. P., oboje iz L., protiv tuženika Grada Labina, gradonačelnika, Labin, Titov trg 11, radi dodjele stipendije, 18. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.               Poništava se rješenje Grada Labina, gradonačelnika, KLASA: UP/604-01/20-01/9, URBROJ: 2144/01-20-2 od 10. studenog 2020. godine.

 

              II.               Nalaže se tuženiku da o prigovoru tužitelja mlt. D. P. izjavljenom protiv prijedloga Bodovne liste za učenike srednjih škola u školskoj godini 2020./2021. odluči polazeći od toga da u odnosu na tužitelja nije primjenjiva zapreka za ostvarivanje prava na stipendiju propisana odredbom članka 2. stavka 2. Pravilnika o stipendiranju učenika i studenata Grada Labina („Službene novine Grada Labina, broj 12/18), u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude u ovome upravnom sporu.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem tuženika, KLASA: UP/604-01/20-01/9, URBROJ: 2144/01-20-2 od 10. studenog 2020., odbijen je prigovor tužitelja izjavljen protiv prijedloga Bodovne liste za učenike srednjih škola u školskoj godini 2020./2021. Tužitelj nije uvršten na Bodovnu listu na temelju utvrđenja da, kao polaznik Pazinskog kolegija – klasične gimnazije Pazin (u nastavku teksta: Klasična gimnazija Pazin) ne udovoljava pretpostavci iz članka 2. stavka 2. Pravilnika o stipendiranju učenika i studenata Grada Labina („Službene novine Grada Labina, broj 12/18, u nastavku teksta: Pravilnik), budući da je za gimnazijski program formirano odjeljenje i pri Srednjoj školi Mate Blažine Labin (u nastavku teksta: Srednja škola Labin).

              Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da se osporavana odluka temelji na tumačenje navedene pravilničke odredbe dano od strane Povjerenstva za izradu bodovnih lista stipendista Grada Labina (u nastavku teksta: Povjerenstvo), a ne od strane gradonačelnika Grada Labina, kao donositelja Pravilnika, koje tumačenje nije bilo inkorporirano u tekst stipendijskog natječaja. Smatra da tuženik pogrešno poistovjećuje programe različitih vrsta gimnazija (opći, jezični, klasični, prirodoslovno-matematički, prirodoslovni), pri čemu u Srednjoj školi Labin djeluje samo program opće gimnazije, dok tužitelj polazi program klasične gimnazije. Podsjeća da je prethodnih godina Pravilnik primjenjivan na način da su stipendije dodjeljivane i učenicima Klasične gimnazije Pazin. Tužitelj predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika i predmet vratiti tuženiku na ponovni postupak.

              Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja, te dodaje, u bitnome, da su zakonom, ovisno o vrsti obrazovnog programa, predviđene tri vrste srednjih škola (gimnazije, strukovne škole i umjetničke škole), pa pojam gimnazijskog programa obuhvaća sve gimnazije, uključujući gimnazijski program u Srednjoj školi Labin, da je Povjerenstvo imenovao i za eventualno tumačenje odredbi Pravilnika ovlastio gradonačelnik Grada Labina, te da su suštinske programske razlike između opće i klasične gimnazije vrlo male. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

              Sud je uzeo u obzir provedene dokaze i činjenice utvrđene u postupku donošenja osporene odluke, koje su nesporne u ovome upravnom sporu. Sporna je njihova pravna interpretacija.

Sud je odlučio ovaj spor riješiti bez rasprave (čl. 36. t. 4. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS, vezano uz čl. 8. toga Zakona), utvrdivši da je tužbeni zahtjev osnovan.

              Dodjela ove vrste stipendija nije zakonsko pravo. Jedinice lokalne samouprave svojim općim aktima autonomno odlučuju hoće li dodjeljivati stipendije, odnosno, ako ih odluče dodjeljivati, pod kojim uvjetima, te u kojem broju i iznosu, u skladu sa svojim javnim politikama i financijskim mogućnostima. Međutim, jednom kada se odluče dodjeljivati stipendije, jedinice lokalne samouprave dužne su pravno valjano primjenjivati vlastitu regulaciju.

              Pritom za rješavanje ove upravne stvari nije ključan odgovor na pitanje je li Povjerenstvo bilo ovlašteno dati sporno tumačenje pravilničke norme (kojim tumačenjem sud ionako nije vezan), već je li to tumačenje, na kome se zasniva negativna odluka o tužiteljevu prigovoru, pravno osnovano.

              Također, ranija praksa tuženika pri tumačenju konkretne odredbe Pravilnika nije od utjecaja ako je njome kandidatima za stipendije priznavano više prava negoli Pravilnik predviđa (u tom slučaju usklađenje prakse s odredbama Pravilnika ne predstavlja diskriminatorno postupanje). No, ta praksa može biti relevantna u svjetlu dotadašnje interpretacije pravilničke odredbe od strane sâmog tuženika.

              Po članku 2. stavku 2. Pravilnika, učenici koji polaze nastavu izvan područja Grada Labina za koje su formirana odjeljenja pri Srednjoj školi u Labinu ne mogu ostvariti pravo na stipendiju po Pravilniku.

              Tuženik se pozvao na odredbu članka 11. stavka 3. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi ("Narodne novine" br. 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12 - službeni pročišćeni tekst, 94/13, 152/14, 7/17, 68/18, 98/19 i 64/20). Tom je odredbom propisano da srednje škole, ovisno o vrsti obrazovnog programa, jesu gimnazije,  strukovne škole i umjetničke škole.

              S tuženikovom interpretacijom odredbe članka 2. stavka 2. Pravilnika Sud nije suglasan, zbog triju razloga, sagledanih u međusobnom odnosu i u njihovoj cjelini.

              Prvo, prema internetskoj stranici Srednje škole Labin, pored programa opće gimnazije, u ovoj se školi izvodi nekoliko programa strukovnih škola (ekonomija, elektrotehnika i računarstvo, turizam i ugostiteljstvo, strojarstvo). Nedvojbeno je, dakle, da se za niz ostalih programa strukovnih škola nije moguće školovati na području Grada Labina. Istodobno, tuženikova elaboracija povezana s odredbom 11. stavka 3. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi značila bi da pravo na stipendiju ne bi mogao ostvariti ni jedan učenik koji se školuje za neki od ostalih strukovnih programa, samo zbog toga jer Srednja škola Labin izvodi i programe strukovne škole. Podredno, tuženik niti ne tvrdi da Pravilnik primjenjuje na taj način, pa spomenuta tuženikova elaboracija očito nema pravno uporište. Nasuprot tome, Sud utvrđuje da se smisao i svrha odredbe članka 2. stavka 2. Pravilnika ne ostvaruje isključivo primjenom kriterija vrste srednje škole. Pri tome se međusobno ne mogu poistovjećivati gimnazijski programi, kao što se ne mogu poistovjećivati programi strukovnih škola, odnosno umjetničkih škola.

Ovaj razlog je i sâm po sebi dovoljan za usvajanje tužbenog zahtjeva. Dodatni razlozi imaju tome podupirući karakter.

              Drugo, iz obrazloženja osporavanog rješenja proizlazi da je među strankama nesporno da je tuženik ove školske godine odstupio od ranije prakse obrade prijava učenika Klasične gimnazije Pazin. Iz toga proizlazi da je i sâm tuženik dosad dotičnu odredbu Pravilnika tumačio na način koji bi tužitelju omogućio kandidiranje za dodjelu stipendije.

              Treće, nesporno je i da tumačenje Povjerenstva nije bilo ugrađeno u natječajne propozicije, pa zainteresirani za podnošenje prijava nisu unaprijed bili upoznati sa spornim tumačenjem.

              Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da je tuženik, odbijanjem tužiteljeva prigovora, na štetu tužitelja pogrešno primijenio odredbu članka 2. stavka 2. Pravilnika (vezano uz čl. 5. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09).

              Sud je, stoga, poništio osporavano rješenje tuženika te je sam djelomice riješio upravnu stvar, nalaganjem tuženiku da o tužiteljevom prigovoru odluči polazeći od toga da u odnosu na tužitelja nije primjenjiva predmetna poslovnička zapreka (čl. 58. st. 1. ZUS-a, uz određivanje roka za izvršenje presude sukladno čl. 81. st. 2. ZUS-a). U tom pogledu, tj. u dijelu obuhvaćenom točkom II. izreke presude, predmet nije vraćen na ponovni postupak, već je o tome odlučeno sudskom presudom. Naime, iz šire ovlasti upravnog suda da u cijelosti sam riješi stvar, proizlazi i njegova uža ovlast da to učini djelomično. Netom navedeno u skladu je s razvojem prakse formuliranja izreka presuda upravnih sudova, na tragu solucija poznatih u usporednim upravnosudskim sustavima kontinentalnoga pravnog kruga. Usto, ovakve sudske odluke, koje sadržavaju i interpretaciju pravnih normi, prikladnije je provesti reformacijskom negoli kasacijskom presudom (potonja vrsta presude u pravilu ne podliježe žalbenom preispitivanju). S druge strane (iz pozicije tužitelja), vezanost javnopravnog tijela izrekom presude ima jače pravne učinke od vezanosti stajalištima iznesenima u obrazloženju presude (u pogledu izvršenja presude, kaznenopravne odgovornosti i dr.).

Ova presuda tuženiku ostavlja samo prostor da o prigovoru tužitelja odluči primjenom parametara što se ne odnose na primjenu odredbe članka 2. stavka 2. Pravilnika, vodeći računa prije svega o obveznosti izreke presude, ali i o vezanosti pravnim shvaćanjem i primjedbama Suda (čl. 10. st. 1. ZUS-a i čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima, „Narodne novine“, broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18 i 126/19, odnosno čl. 81. st. 1. i 2. ZUS-a).

Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

U Rijeci 18. veljače 2021.

S u d a c

 

              dr. sc. Alen Rajko, v.r.