1                   Poslovni broj Gž Ovr-262/2020-2

Poslovni broj Gž Ovr-262/2020-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

        Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Lidiji Oštarić Pogarčić, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja HEP - T. d.o.o., iz Z., zastupan po punomoćniku P. P., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu P. P. i A.-M. K., iz Z., protiv ovršenice J. B. iz Z., OIB: …, radi ovrhe, rješavajući žalbu ovrhovoditelja, izjavljenu protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrj-3978/2010-57 od 1. travnja 2020., 18. veljače 2021.

r i j e š i o   j e

Uvaženjem žalbe ovrhovoditelja preinačuje se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrj-3978/2010-57 od 1. travnja 2020. i rješava:

              Nalaže se ovršenici naknaditi ovrhovoditelju troškove postupka u iznosu od 351,60 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. travnja 2020. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

              Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troškova postupka podnesen 30. kolovoza 2018.

              Protiv tog rješenja ovrhovoditelj podnosi žalbu pozivajući se na sve zakonske žalbe razloge iz čl.353. st.1. i čl.381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19; dalje ZPP) u vezi s odredbom čl.19. st.1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 – dalje: OZ).

Pozivajući se na odredbu čl.14. st.6. OZ-a navodi kako ne postoji niti jedan na zakonu osnovan razlog zbog kojeg ne bi imao pravo da mu ovršenica naknadi trošak predujmova za provedbu uredovanja, koja su po uplati bila i provedena, radi pokušaja naplate njegove novčane tražbine. Ti troškovi da su bili nužni za provođenje ovrhe, ali je naplata ostala bezuspješna jer ovršenica nije zatečena prilikom uredovanja, odnosno nema u vlasništvo pokretnina. Stoga smatra da osnovanost njegova zahtjeva za naknadu tih troškova nije vezan uz uspješnost ovrhe, odnosno time što je konačno ovrha obustavljena. Predlaže da se uvaženjem žalbe pobijano rješenje preinači i naloži ovršenici da mu naknadi te troškove, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

              Žalba je osnovana.

              Sud prvog stupnja donoseći pobijano rješenje utvrđuje da je u predmetnom postupku doneseno rješenje od 13. studenoga 2017. kojim je obustavljena ovrha određena rješenjem o ovrsi od 12. studenoga 2010., pozivom na odredbu čl.14. st.2. OZ-a jer da ovrhovoditelj nije u roku platio predujam za izlazak sudskog ovršitelja zbog čega se ovrha nije mogla provesti. Po dostavi drugostupanjske odluke kojom je to rješenje potvrđeno ovrhovoditelj je podnio zahtjev za naknadu troškova ovršnog postupka.

              Zaključuje kako je u konkretnom slučaju ovrha obustavljena krivnjom ovrhovoditelja, pa odgovarajućom primjenom odredbe čl.154. st.1. ZPP-a odbija njegov prijedlog jer da je postupak ostao neuspješan za ovrhovoditelja dok ovršenica nije doprinijela obustavi istog, pa da je ovrhovoditelj dužan snositi pravne posljedice kako u odnosu na obustavu ovrhe, tako i u odnosu na pripadajuće troškove.

              Iz sadržaja spisa proizlazi da je radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja u iznosu od 2.004,42 kn sa zakonskom zateznom kamatom kao i troškova ovršnog postupka određena ovrha na pokretninama ovršenice. Po pozivu suda ovrhovoditelj je za izlazak sudskog ovršitelja uplatio iznos od 117,20 kn i izvršeno je uredovanje na adresi ovršenice, ali nisu nađene pokretnine za popis, zatim je ovrhovoditelj uplatio isti iznos 3. listopada 2016. te provedeno uredovanje 12. listopada 2016. kada ponovno nisu pronađene pokretnine, koje bi mogle biti predmet ovrhe (pa su već tada prema odredbi čl.136. st.3. OZ-a bili ispunjeni uvjetu za obustavu ovrhe).

Nadalje, sud je odredio ponovno uredovanje i pozvao zaključkom ovrhovoditelja na uplatu predujma za troškove sudskog ovršitelja u iznosu od 117,20 kn koji je ovrhovoditelj uplatio 16. ožujka 2017., s time da ponovno u stanu ovršenice nisu zatečene stvari koje bi mogle biti predmet ovrhe. U međuvremenu su stranke u nekoliko navrata predlagale odgodu radi pokušaja mirnog rješenja spora, ali iz sadržaja spis ne proizlazi da bi ovrhovoditelj naplatio odgovarajući iznos od onog za koji je određena ovrha, pa je sud prvog stupnja ponovno zaključkom od 12. rujna 2017. pozvao ovrhovoditelja na uplatu istog iznosa radi izlaska sudskog ovršitelja na lice mjesta uz upozorenje da ukoliko u zadanom roku ne predujmi tražene troškove će temeljem odredbe čl.14. st.2. OZ-a obustaviti postupak. Ovrhovoditelj nije uplatio iznos predujma (već tražio produljenje roka za uplatu), pa je sud prvog stupnja rješenjem od 13. studenoga 2017. odbio prijedlog za produljenje roka i obustavio ovrhu te ukinuo sve provedene ovršne radnje pozivom na odredbu čl.14. st.2. OZ-a, koja odluka je potvrđena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž Ovr-442/18 od 7. svibnja 2018. Ista je ovrhovoditelju dostavljeno 24. kolovoza 2018., a 30. kolovoza 2018. zatražio je troškove postupka u iznosu od 351.60 kn na ime troškova izlaska sudskog ovršitelja.

              Odredbom čl.14. st.2. OZ-a propisano je da je ovrhovoditelj, odnosno predlagatelj osiguranja dužan troškove postupka predujmiti u roku koji mu sud odredbi, a sud će obustaviti ovrhu, odnosno osiguranje, ako troškovi ne budu predujmljeni u tom roku, a bez toga se ovrha ili osiguranje ne mogu provesti. Odredbom st.4. citirane odredbe propisano je da je ovršenik, odnosno protivnik osiguranja dužan ovrhovoditelju naknaditi troškove koji su bili potrebni za ovrhu.

              U konkretnom slučaju, ovrhovoditelj unatoč pokušajima da naplati svoju tražbinu (na pokretninama kako je to određeno rješenjem o ovrsi, odnosno uplatama ovršenice, jer su suglasno predlagali odgode radi mirnog rješenja predmeta) u tome nije uspio. Međutim, ovrhovoditelj je predlagao sudu i poduzimao radnje radi naplate dugovanja ovršenice, odnosno svog potraživanja na temelju pravomoćnog rješenja o ovrsi i u tu svrhu po pozivu suda uplaćivao zatražene iznose na ime troškova sudskog ovršitelja radi pljenidbe i popisa pokretnina ovršenice. Međutim, kako nisu nađene pokretnine koje bi mogle biti predmet ovrhe, ovrha je ostala bezuspješna.

              Prema mišljenju ovoga suda, u takvoj situaciji bez obzira što je konačno postupak obustavljen i ne proizlazi da bi ovrhovoditelj naplatio svoju tražbinu, osnovano je njegovo potraživanje troškova izlazaka sudskog ovršitelja radi pljenidbe, popisa i procjene pokretnina s obzirom da se radi o troškovima koji su bili potrebni za ovrhu, jer se bez te radnje ovrha nije mogla niti pokušati provesti. Stoga je, bez obzira na ishod postupka, prema stavu ovoga suda ovršenica dužna te troškove naknaditi ovrhovoditelju primjenom citiranih zakonskih odredbi, osobito iz razloga što prilikom uredovanja sudskog ovršitelja (radi kojeg su nastali ti troškovi) nisu nađene pokretnine iz kojih bi se ovrhovoditelj mogao naplatiti, što se ne može pripisati njegovoj krivnji.

              Stoga je primjenom odredbe čl.380. t.3. ZPP-a u svezi s odredbom čl.19. st.1. OZ-a odlučeno kao u izreci.

U Rijeci 18. veljače 2021.

Sutkinja

Lidija Oštarić Pogarčić