Broj: Revr 1391/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz S., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku D. R., odvjetniku iz S., protiv tuženika H-H. p. d.d. iz Z., (OIB: ...), radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž R-41/15-7 od 14. travnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku posl. br. P-341/15 od 15. svibnja 2015., u sjednici održanoj 27. rujna 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom:

 

              a) u st. 1. izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom su odbijeni tužbeni zahtjevi koji glase:

 

              "Utvrđuje se nedopuštenom Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu tuženika broj ... od 26.1.2010.g. kojom je otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj ... sklopljen između tužitelja Z. B. i tuženika H-H. p. d.d. Z. dana 2.11. 2009.g.

 

              Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto poštonoše, raspoređenog u poštanskom uredu ... S.-C., u roku od 8 dana, pod prijetnjom ovrhe.

 

              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog postupka, sve u roku od dana.",

 

              te je odlučeno da "svaka strana snosi svoj trošak postupka.“

 

              b) u st. II. izreke, odbijen je zahtjev tužitelja „za naknadu troška žalbe kao neosnovan“.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud „preinači pobijane presude na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti“ ili „da ukine pobijane presude i predmet vrati na ponovni postupak bilo prvostupanjskom bilo drugostupanjskom sudu“. Traži naknadu troška revizije.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, osporena presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) i razloge koji je pravno relevantno opravdavaju i iz kojih se može ispitati, one koji nisu ni nejasni niti proturječni, pa ta presuda, kojom je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nema nedostataka na koje se tužitelj poziva (iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a).

 

Navod revidenta da „iz provedenog dokaznog postupka sasvim jasno proizlazi da je poslodavac bio obaviješten o tome da je lišen slobode i da se nalazi u pritvoru“, u biti je samo prigovor činjenične naravi kojim iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana - te sugerira prihvaćanje činjeničnog utvrđenja kojeg on nalazi ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a) - te navode ne može razmatrati ni ovaj sud (pa niti u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a).

 

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da sudovi na temelju provedenih dokaza nisu imali razloga odbiti njegove zahtjeve - već (da) su morali istinitim prihvatiti samo ono što on navodi i njegovu ocjenu provedenih dokaza, nižestupanjski sudovi nisu počinili niti jednu postupovnu povredu.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

              Predmet spora zahtjev je na utvrđenje nedopuštenom Odluke broj ... od 26. siječnja 2010. kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj ... sklopljen 2. studenoga 2009. s tužiteljem - i to izvanrednim otkazom toga Ugovora, kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja „na radno mjesto poštonoše raspoređenog u poštanskom uredu ... S.-C.“.

 

              U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

              - da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu poštonoše u poštanskom uredu S.-C., i to na temelju Ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme broj ... od 2. studenoga 2009.,

 

              - da je već 12. siječnja 2010. u 15,20 sati tužitelj lišen slobode „radi sumnje u počinjenje kaznenog djela“, a potom bio u pritvoru - koji mu je određen 15. siječnja 2010. (i koji je ukinut 11. lipnja 2010. „jer je istekao rok od 6 mjeseci na koji se pritvor može produžavati“), tako da je u razdoblju trajanja pritvora izostao s posla,

 

- da o pritvoru i razlozima izostanka s posla tužitelj nije obavijestio tuženika, sve iako je to bio u mogućnosti učiniti,

 

- da je Odlukom tuženika od 26. siječnja 2010. tužitelju otkazan Ugovor o radu - izvanrednim otkazom toga Ugovora, a jer (da) se (prema obrazloženju Odluke) od 13. siječnja 2010. „nije pojavljivao na poslu, a nije opravdao svoj izostanak, iako je pozivan da se javi na svoje radno mjesto, te je pozivan na iznošenje obrane“, odnosno jer (da) je „neopravdana odsutnost tužitelja s rada od 13. siječnja 2010. dovela do remećenja redovitog odvijanja poštanskog prometa, te da njegova odsutnost i dalje traje“,

 

              - da se „tužitelj nije javio poslodavcu sve do donošenja Odluke“ o otkazu Ugovora o radu, te od nadležnih tijela nije „tražio i ostvario ovo svoje pravo“ na javljanje, iako je „tražio ostvarivanje nekih drugih prava (podizanje novca sa bankomata, podizanje osobnih stvari, telefonske kontakte sa obitelji, koji su mu bili u interesu)“.

 

              Sporno je u revizijskom stupnju predstavlja li činjenica što tužitelj (kao radnik) nije obavijestio ili barem pokušao obavijestiti tuženika (kao poslodavca) punih trinaest dana o razlozima izostanka s posla (ili da je pritvoren) osobito važnu činjenicu zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak njegovog radnog odnosa kod tuženika nije moguć, te je li u okolnostima konkretnog slučaja izostanak tužitelja s posla utjecao na organizaciju procesa rada kod tuženika - i ujedno (time) imao značaj (i drugog) razloga koji u smislu odredbe čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 - dalje: ZR-a) opravdava tužitelju dani izvanredni otkaz Ugovora o radu.

 

              Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu pobijati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude primjenom odredaba čl. 375. st. 5. ZPP-a i čl. 373.a ZPP-a) odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - „da je tužitelj propuštanjem prilike da na prvi pogodan način javi poslodavcu da se nalazi u pritvoru počinio osobito tešku povredu iz radnog odnosa zbog koje, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka, nastavak radnog odnosa s radnikom više nije moguć“,

 

              - „da je odsutnost tužitelja kao radnika - poštonoše, koju nije opravdao punih trinaest dana dovela do remećenja redovitog odvijanja poštanskog prometa, s time da poslodavac u vrijeme donošenja Odluke nije mogao niti predvidjeti da li će i do kada takva odsutnost tužitelja trajati“,

 

              - da „tuženik nije posebno dokazivao ovaj potreban element razloga za otkaz", a sve budući da "su općepoznate činjenice" da je svaki od poštonoša zadužen za svoje područje grada u kojem dostavlja poštanske pošiljke i da je tuženik kao vršitelj javne usluge obvezan "dostaviti barem neke, hitne pošiljke u određenom roku i da u toj djelatnosti ima konkurenciju privatnih poduzeća za dostavu i otpremu pošiljaka“, odnosno budući da je (u konkretnom slučaju) „nedvojben interes poslodavca da pouzdano znade s kolikim brojem djelatnika koji fizički obavljaju dostavu poštanskih pošiljaka, raspolaže, te da planira unaprijed potrebne radnike radi obavljanja tih poslova s obzirom na oscilacije u tijeku mjeseca (npr. dostava računa i mirovina)“,

 

              - da je prvostupanjski sud pravilno zaključio: da „u vrijeme današnje teške ekonomske situacije i velike nezaposlenosti svaki radnik je dužan poštovati svoju radnu obvezu i kodekse ponašanja, jer na taj način pokazuje poštovanje prema poslu koji radi a isto tako i prema tisućama nezaposlenih ljudi koji nemaju tu privilegiju da rade“; „da je tužitelj neovisno o svim okolnostima i opravdanjima koje navodi morao tražiti da se službeno obavijesti poslodavac o razlozima neodlaska na posao“; da „kuloarske priče da je tužitelj u zatvoru nisu dostatne da mu se opravda izostanak sa posla i da poslodavac sa sigurnošću zna da je njegov izostanak sa posla opravdan“; da je tužitelj „morao jasno i nedvosmisleno zatražiti od nadležnih tijela koja su provodila istragu da mu omoguće kontakt sa poslodavcem“ - a što je propustio učiniti,

 

- da sve to opravdava tužitelju dani otkaz.

 

              Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

              Odredbom čl. 108. st. 1. ZR-a propisano je: „Poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.“.

 

              Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a mora dokazati poslodavac.

 

              Prema shvaćanju revizijskog suda, a polazeći od toga da svaki slučaj valja individualizirati i da odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima konkretnog slučaja, u ovome slučaju upravo konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda.

 

Ovdje prije svega valja prihvatiti da činjenica što se radnik nalazi u pritvoru (pa nije dolazio na posao i ispunjavao ono što je po Ugovoru o radu i odredbi čl. 5. st. 1. ZR-a trebao: „…prema uputama poslodavca danim u skladu s naravi i vrstom rada, osobno obavljati preuzeti posao“) i što ga se sumnjiči za izvršenje kaznenog djela, nije sama po sebi opravdan razlog za otkaz ugovora o radu, odnosno (da) ta činjenica može predstavljati osobito važnu činjenicu u smislu navedene odredbe čl. 108. st. 1. ZR-a samo uz pretpostavke:

 

              - da je (zbog jedino bitnog: obzirom na to da pritvor ima za posljedicu radnikovu nemogućnost obavljanja rada i postupanja u smislu odredbe čl. 5. st. 1. ZR-a) utjecala na organizaciju procesa rada kod poslodavca (primjerice: da poslodavac zbog pritvora radnika i nedolaska na posao nije mogao obavljati ugovorene poslove, odnosno da je pritvor radnika izazvao teškoće u poslovanju poslodavca ili poremećaj u procesu rada i negativno se odrazio na poslovanje poslodavca), ili

 

              - da se već i zbog razloga određivanja pritvora (polazeći od toga da do ovoga u pravilu dolazi bez utjecaja volje radnika) odnosno njegove opravdanosti (koja ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, moguće i od načina na koji je u konačnom razriješen predmet povodom kojeg je pritvor određen) ima smatrati da je radnik neopravdano izostao s posla i (time) da postoji osobito važna činjenica zbog koje (uvažavanjem svih okolnosti i interesa obiju stranaka) nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

              Međutim, valja prihvatiti i da svaki poslodavac (pa dakle ovdje i tuženik) ima pravo očekivati i zahtijevati od svakog svog radnika ne samo da savjesno i kvalitetno ispunjava svoje radne obveze - nego da u okviru radno pravnog odnosa postupa ozbiljno, odgovorno i s pažnjom koja se od radnika zahtijeva - pa i kod obavještavanja (ili barem nedvojbeno iskazane namjere obavještavanja) poslodavca o razlozima nedolaska (pogotovo duljeg) na posao, te da i sadržajem takvog postupanja iskaže da dosljedno poštuje propisani proces rada i samog poslodavca te da vodi brigu o njemu i njegovom poslovanju.

 

Tužitelj se u okolnostima konkretnog slučaja nije ponašao u skladu s takvim standardom ponašanja: ono što je utvrđeno (da kao radnik nije „kontaktirao poslodavca u svezi sa svojim razlogom izostanka sa posla“ niti „je od nadležnih tijela tražio i ostvarivao ovo svoje pravo“, iako je istodobno tražio „ostvarivanje nekih drugih prava“ poput „podizanja novca sa bankomata, podizanja osobnih stvari, telefonske kontakte sa obitelji“ - pa je imao mogućnosti ostvariti i prijeporno), a u uvjetima koje opisuju i nižestupanjski sudovi, ne predstavlja postupanje koje se očekuje u odnosu radnika prema poslodavcu - i ne može se okarakterizirati dobrim i profesionalnim postupanjem.

 

              Nadalje, a obzirom na utvrđenje i da je nedolazak tužitelja na posao (zbog pritvora koji mu je određen), i to u uvjetima kada tuženik nije znao (upravo zbog tužiteljeva propusta) niti za razlog tužiteljeva izostanka s posla niti koliko ono može trajati, u bitnome poremetio proces rada kod tuženika (što, uostalom - i pored toga što je to i utvrđeno, u sadašnjim očito složenim uvjetima djelovanja i snalaženja u gospodarstvu te globalne recesije i snažne konkurencije - u kojim je uvjetima svakome poslodavcu svako radno mjesto vrijedno i potrebno, valja zaista prihvatiti razumnim pa i notornim) i tuženiku stvorio neizvjesnu situaciju - u kojoj je bio prisiljen nedolazak tužitelja nadomjestiti nečim drugim, pravilno je i shvaćanje drugostupanjskog suda:

 

- da već i samo ta okolnost (pored već navedene: utvrđenog i opisanog propusta tužitelja u okolnostima konkretnog slučaja, a uzimajući u obzir sve specifičnosti tužiteljevog radnog mjesta „poštonoše“ - prvenstveno glede nužnosti da svakodnevno raznosi poštu i bude prisutan na poslu i aktivan) opravdava (u smislu odredaba čl. 108. st. 1. ZR-a) osporenu Odluku tuženika o otkazu s tužiteljem sklopljenog ugovora o radu.

 

              Navedeno valja promatrati i u svijetlu shvaćanja:

 

- da je u slučaju kakav je ovdje, kada je jasno da se tužitelj zbog određenog mu pritvora nije niti mogao pojaviti na poslu,

 

- i kada se pisana Odluka poslodavca o otkazu Ugovora o radu temelji na više važnih razloga (budući da tuženik osporenu Odluku temelji na činjeničnoj tvrdnji da je tužitelj izostao sa posla trinaest dana i da „svoj izostanak nije opravdao“ - ali i na tvrdnji da je zbog tužiteljevog izostanka s posla „došlo do remećenja redovitog odvijanja poštanskog prometa“, pa da već i to ima značaj "važnog razloga" za otkazivanje ugovora o radu),

 

za opravdanost izvanrednog otkaza dovoljno da i samo jedan od tih "važnih razloga" daje osnovu za donošenje te Odluke, a da u konkretnom slučaju već i svaki od tih razloga pojedinačno (dakle: jer tužitelj nije učinio ono što je trebao i mogao - obavijestio tuženika o razlozima svoga izostanka s posla i bar dijelom otklonio neizvjesnost kod poslodavca o onome što mu je učiniti kako proces rada ne bi bio prekinut, ali i jer je zbog tužiteljevog izostanka s posla „došlo do remećenja redovitog odvijanja poštanskog prometa“) opravdava prijeporni otkaz - i predstavlja onu osobito važnu činjenicu zbog koje (uvažavanjem svih okolnosti i interesa obiju stranaka) nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika nije moguć.

 

              Sukladno tome tužitelj pogrešno smatra da se pozivom na određeni mu pritvor (u suštini: na nedolazak na posao s posljedicama koje je ta okolnost stvorila) ali i na njegov propust (javljanja da neće doći na posao i razloga nedolaska na posao) njemu nije mogao otkazati Ugovor o radu.

 

              Revident kod toga pogrešno drži i da je drugostupanjski sud propustio postupiti u skladu s pravnim shvaćanjem iz ukidnog rješenja revizijskog suda posl. br. Revr-1057/13-2 od 23. rujna 2014. i da je time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 394.a ZPP-a, a prema kojoj: „Sud kome je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan je u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojemu se temelji rješenje revizijskoga suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda."

 

              Navedenim ukidnim rješenjem revizijskog suda ukinute su presuda Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-136/12-2 od 30. kolovoza 2012. i presuda Općinskog suda u Sisku posl. br. P-315/10 od 13. srpnja 2011., i to samo iz razloga što „se u postupku kakav je ovaj odlučuje samo o dopuštenosti donesene odluke poslodavca - i to prema razlozima na kojima je takva temeljena, a ne drugim, novim razlozima - koji nisu bili niti predmetom radnopravne zaštite u postupku koji je prethodio ovome i vođenom kod poslodavca“, odnosno jer su „u drugostupanjskoj presudi izostali jasni i prihvatljivi razlozi koji bi potvrđivali ovdje jedino bitno: je li (tužitelj) počinio ono što mu je tuženik stavio na teret i na čemu je kao njegov poslodavac temeljio svoju Odluku o otkazu s njime sklopljenog Ugovora o radu“.

 

Revizijski sud je pritom u tome rješenju izrazio navedeno pravno shvaćanje „da činjenica što se radnik nalazi u pritvoru nije sama po sebi opravdan razlog za otkaz ugovora o radu", odnosno da bi se ta činjenica mogla smatrati osobito važnom u smislu čl. 108. st. 1. ZR-a samo uz pretpostavku da je (imajući na umu da pritvor u svakom slučaju ima za posljedicu radnikovu nemogućnost obavljanja rada i postupanja u smislu odredbe čl. 5. st. 1. ZR-a) utjecala na organizaciju procesa rada kod poslodavca (primjerice: da poslodavac zbog pritvora radnika nije mogao obavljati ugovorene poslove, odnosno da je pritvor radnika izazvao teškoće u poslovanju poslodavca ili poremećaj u procesu rada i negativno se odrazio na poslovanje poslodavca).

 

              U ponovnom postupku drugostupanjski sud je u cijelosti postupio sukladno tome rješenju ovog revizijskog suda - respektirajući njegovo (izloženo) i jedino pravilno pravno shvaćanje te danu mu uputu o daljnjem postupanju, pa je (upravo suprotno navodu revidenta) svoju (ovdje pobijanu) odluku i obrazložio polazeći upravo od toga shvaćanja i primljene upute.

 

Stoga, a budući da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom osporene Odluke tuženika o izvanrednom otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem, a s time u svezi niti zahtjev (kojeg tužitelj temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten) na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na rad, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - pa je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 27. rujna 2016.