- 1 -              III Kr 12/2021-3

Broj: III Kr 12/2021-3

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. K. O., zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 25. lipnja 2020. broj K-446/2019-78 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 2. listopada 2020. broj Kž-412/2020-4, u sjednici održanoj 18. veljače 2021.,

p r e s u d i o  je:

I. Utvrđuje se da je zahtjev os. K. O. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan te se preinačuje u pravnoj oznaci djela pravomoćna presuda koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 25. lipnja 2020. broj K-446/2019-78 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 2. listopada 2020., pa se izriče da je os. K. O. djelom opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz čl. 326. st. 1. KZ/11.

II. Uslijed odluke pod I. preinačuje se pravomoćna presuda u odluci o kazni te se os. K. O. na temelju čl. 326. st. 1. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine u koju mu se, na temelju čl. 54. KZ/11., uračunava vrijeme lišenja slobode od 11. rujna 2019. pa nadalje.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 25. lipnja 2020. broj K-446/2019-78 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 2. listopada 2020. broj Kž-412/2020-4, os. K. O. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 2. KZ/11. i osuđen na kaznu zatvora od tri godine u koju mu je, na temelju čl. 54. KZ/11. uračunato vrijeme lišenja slobode od 11. rujna 2019. pa nadalje. Na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11. od osuđenika je oduzet mobilni uređaj marke Redmi, IMEI broja ... i IMEI broja ..., prema potvrdi Policijske uprave ..., policijske postaje S. o privremenom oduzimanju predmeta serijskog broja .... Na temelju čl. 148. st. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.) osuđenik je oslobođen od plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. ZKP/08. kao i obveze naknade troška nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja po službenoj dužnosti jer bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje osuđenika i njegove obitelji.

Protiv te pravomoćne presude zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) podnio je osuđenik po braniteljici Đ. L., odvjetnici iz O., iz razloga predviđenog u čl. 517. st. 1. toč. 1. u svezi s čl. 469. toč. 4. ZKP/08., precizirajući razlog podnošenja zahtjeva "zbog povrede odredaba kaznenog zakona u žalbenom postupku, a koja povreda je utjecala na presudu." Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdi da je njegov zahtjev osnovan te da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovnu odluku.

Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. ZKP/08.

Zahtjev je osnovan.

Premda osuđenik u zahtjevu navodi da ga podnosi zbog povrede počinjene u žalbenom postupku, iz sadržaja i argumentacije zahtjeva je razvidno da je isti podnesen zbog razloga pravilno označenog kao povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08., odnosno zbog toga jer je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

Naime, prvostupanjski je sud osuđenika osudio zbog kaznenog djela iz čl. 326. st. 1. KZ/11., izmijenivši pri tome pravnu oznaku djela iz optužnice, kojom se optuženiku na teret stavljalo kazneno djelo iz čl. 326. st. 2. KZ/11. Kao razlog takve izmjene, prvostupanjski je sud naveo kako u postupku nije utvrđeno da je osuđenik s osobama koje je prevozio postupao na nečovječan ili ponižavajući način, pri čemu se prvostupanjski sud kod definiranja pojmova nečovječno i ponižavajuće postupanje pozvao na praksu Europskog suda za ljudska prava izražene u odlukama Labita protiv Italije i M. i M. protiv Hrvatske. Zaključio je kako je za nečovječno ili ponižavajuće postupanje potreban veći stupanj neprimjerenosti uvjeta prijevoza od onog koji je bio u konkretnom slučaju (bez odgovarajućih sjedala, ventilacije i sigurnosnih pojaseva) te da nije utvrđeno da je vožnja koju je poduzeo osuđenik bila takva da bi ugrožavala život i tijelo migranata, tim više što je trajala svega petnaestak minuta.

Drugostupanjski je sud, preinačivši prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela, naveo da okolnost što svaki od migranata nije imao odgovarajuća sjedala, sigurnosne pojaseve niti ventilaciju te su bili stiješnjeni jedan uz drugog, ukazuje da se radi o prijevozu koji je poduzet na nečovječan i ponižavajući način, što da proizlazi i iz osuđenikove obrane (trebao pokupiti i prevesti pet do sedam migranata, no ipak ih je primio svih dvanaest). Po ocjeni drugostupanjskog suda, takvi uvjeti prijevoza imaju sve elemente nečovječnog i ponižavajućeg postupanja u smislu čl. 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. –Ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 13/17. – dalje: Konvencija) jer su te osobe objektivno bile izložene snažnom trpljenju i patnji, a osuđenik je svjestan činjenice da se radi o putničkom prostoru koji nije namijenjen prijevozu tolikog broja osoba, neovisno jesu li one na takav prijevoz pristale. Takvo je postupanje prema stavu drugostupanjskog suda, nečovječno i ponižavajuće u smislu Konvencije, te je osuđenik iskazao nedostatak poštovanja i uvažavanja ljudskog dostojanstva migranata, iskorištavajući njihovu tešku životnu situaciju u kojoj su se našli napuštanjem svojih domova. Također, vrijeme trajanja prijevoza od 15-20 minuta nije od važnosti jer duljina trajanja prijevoza nije bila određena voljom osuđenika, koji se zaustavio po naredbi policijskih službenika.

Po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u pravu je osuđenik da je osudom za kvalificirani oblik predmetnog kaznenog djela povrijeđen kazneni zakon, odnosno da je činjenično stanje odraženo opisom kaznenog djela iz izreke presude prvostupanjski sud pravilno pravno označio kao osnovno kazneno djelo iz čl. 326. st. 1. KZ/11.

Naime, preuzimanje i prevoženje dvanaest ilegalnih migranata u osobnom vozilu „VW Sharan“ koji „nisu imali odgovarajuća sjedala, ventilaciju i sigurnosne pojaseve“, ne ukazuje da se radi o prijevozu koji je pod opisanim okolnostima ozbiljno narušio njihovo ljudsko dostojanstvo ili objektivno prouzrokovao ozbiljno trpljenje i patnju. Prevožene osobe, doduše, jesu bile stiješnjene jedna uz drugu jer predmetno vozilo nije namijenjeno prijevozu tolikog broja osoba, što ujedno podrazumijeva i ne mogućnost korištenja sigurnosnih pojaseva,  no osobe nisu primjerice bile izdvojene i stiješnjene u posebnom prostoru kao što je npr. tovarni ili teretni prostor koji je u svakom pogledu neadekvatan za prijevoz ljudi kada bi i činjenični navod o „neodgovarajućoj ventilaciji“ imao dostatnu težinu i ozbiljnost prikaza ugrožavajućih uvjeta takvog prijevoza. Naprotiv, migranti su se nalazili u istom prostoru zajedno s vozačem-osuđenikom, dakle unutar iste kabine vozila, a k tome izreka presude ne sadrži dostatni činjenični navod iz kojeg bi proistekla teža kvalifikacija djela, prijevoz koji je uzrokovao ozbiljno i znatno fizičko ili psihičko trpljenje neugode.

Naime, iz podataka u spisu (list 181-182) razvidno je da su prevoženi migranti bili mlađe muške osobe, koji se po zaustavljanju vozila, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka – policijskih službenika, nisu žalili na ozljede niti su tražili medicinsku pomoć. Također, sama vožnja je kratko trajala, oko petnaest minuta, pa je prvostupanjski sud pravilno, rukovodeći se standardima ustanovljenim kroz judikaturu Europskog suda za ljudska prava u tumačenju pojmova nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, zaključio da osuđenikova vožnja nije bila ugrožavajuća po život i zdravlje migranata (nečovječno postupanje) niti je opisanim načinom prijevoza teško povrijeđeno njihovo ljudsko dostojanstvo (ponižavajuće postupanje).

Prema tome, konkretne okolnosti pod kojima je kazneno djelo počinjeno u pogledu prirode i konteksta u kojem se odvijalo opisano postupanje osuđenika, trajanja samog događaja, posljedica koje je takvo postupanje prouzročilo za život i zdravlje prevoženih osoba, odnosno, izostanka istih, uz činjenicu da se radilo o mlađim, zdravim osobama za koje nije utvrđeno da bi imale svojstva ranjivosti, ne ukazuju da se radilo o postupanju koje se ima podvesti pod kvalifikatorne elemente djela iz čl. 326. st. 2. KZ/11.

Stoga je u pravu osuđenik da je radnjama opisanim u izreci pravomoćne presude počinio kazneno djelo iz čl. 326. st. 1. KZ/11., a ne njegov kvalificirani oblik iz st. 2.  pa je prihvaćanjem zahtjeva trebalo preinačiti pravomoćnu presudu u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni, osudom K. O. na kaznu zatvora u trajanju dvije godine, cijeneći sve one okolnosti koje utječu na izbor vrste i mjere kazne kako su utvrđene u pravomoćnoj presudi.

Slijedom iznesenog, a na temelju čl. 519. u vezi čl. 513. st. 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 18. veljače 2021.

Predsjednik vijeća:

Ranko Marijan, v.r.