Broj: Revr 537/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari  tužitelja Z. K. iz Š., kojeg zastupa punomoćnik Z. S., odvjetnik u Z., protiv tuženice agencije, Z., koju zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-973/13-2 od 15. listopada 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3746/12-10 od 11. ožujka 2013., u sjednici održanoj 4. listopada 2016.,

r i j e š i o   j e

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-973/13-2 od 15. listopada 2013. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3746/12-10 od 11. ožujka 2013. i  predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj od tuženice potražuje isplatu iznosa 166.940,41 kuna sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečno dospjele iznose kako je to pobliže označeno u izreci presude, kao i zahtjev za isplatu od 15. ožujka 2013. pa do 15. lipnja 2013. iznosa 12.514,10 kuna mjesečno  te  nadalje do 15. srpnja 2013. iznosa 6.257,05 kuna sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečno dospjele iznose kako je to pobliže označeno u izreci presude, kao i da mu naknadi parnični trošak (točka I. izreke). Nadalje je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu 12.500,00 kuna (točka II. izreke).

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka I. izreke). Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe (točka II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev, a podredno  ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje parnični trošak prema troškovniku u spisu uvećan za trošak žalbe u iznosu 3.906,25 kuna i trošak revizije u iznosu 4.687.5 kuna.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće nakon prestanka Ugovora o radu.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj imenovan članom Vijeća za elektroničke medije u razdoblju od 30. travnja 2007. do 14. lipnja 2012. te je za vrijeme trajanja mandata s tuženicom sklopio Ugovor o radu,

- da je tužitelju radni odnos prestao dana 14. lipnja 2012.

- da je tužitelj podnio zahtjev za isplatu novčanih tražbina koje potražuje u ovom postupku koji zahtjev je tuženik odbio,

- da tužitelj odluku o odbijanju prethodno navedenog zahtjeva nije pobijao,

- da je čl. 8. i čl. 9. st. 2. Ugovora o radu ugovoreno pravo na naknadu plaće nakon prestanka tog ugovora u trajanju od 6 mjeseci od prestanka ugovora, odnosno 50% od plaće i sljedećih 6 mjeseci ako tijekom tog razdoblja ne zasnuje novi radni odnos.

Prvostupanjski sud odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan ocijenivši da je tužitelj u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu, trebao pobijati rješenje tuženice kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu naknade plaće nakon isteka mandata.

Drugostupanjski sud potvrđuje prvostupanjsku presudu ocijenivši da je pravilno odbijen tužbeni zahtjev, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno kada je zaključio da je tužitelj u upravnom postupku, odnosno sporu trebao pobijati rješenje tuženice kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu naknade plaće nakon prestanka mandata. Nadalje ocjenjuje da je zahtjev neosnovan iz razloga što  tužitelj nije prvotno, kao pretpostavku osnovanosti zahtjeva za isplatu naknade plaće, osporio rješenje kojim je odlučeno o njegovom pravu na naknadu plaće, sve pozivom na odredbe čl. 66. st. 6. Zakona o elektroničkim medijima ("Narodne novine" br. 153/09 i 84/11) i čl. 129. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 149/09 i 61/11).

Međutim zaključak drugostupanjskog suda da je  tužitelj bio dužan kao pretpostavku osnovanosti zahtjeva za isplatu naknade plaće, prvotno osporiti rješenje kojim je odlučeno o njegovom pravu na naknadu plaće, ne može prihvatiti i ovaj sud.

Odredbom čl. 66. st. 6. Zakona o elektroničkim medijima propisano je da se za ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa na zaposlenike Agencije primjenjuju opći propisi o radu.

Odredbom čl. 129. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 – dalje: ZR) stavcima 1. i 2. ZR propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava. Ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Nadalje istim st. 3. čl. 129. ZR propisano je da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz st. 1. toga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugim novčanim potraživanjem iz radnog odnosa.

Slijedom navedenog, a kako se u konkretnom slučaju vodi spor o pravu na naknadu plaće koji predstavlja novčanu tražbinu proizašlu iz radnog odnosa, tako radnik nije obvezan podnijeti prethodno zahtjev za zaštitu prava, niti je to pretpostavka za ostvarivanje predmetnog prava. Naime, sukladno odredbi čl. 129. st. 3. ZR, propust radnika, da prethodno zahtijeva zaštitu prava kod poslodavca, a glede odbijanja zahtjeva za isplatu naknade plaće, ne može imati za posljedicu gubitak prava na tu tražbinu.

Nadalje, u smislu odredbe čl. 129. st. 3. ZR, kako se radi o novčanoj tražbini iz radnog odnosa, ovaj sud ocjenjuje da se krajnji cilj tužbe može postići kondemnatornom tužbom jer bi pitanje osnovanosti isplate naknade plaće, samo po sebi uključilo i utvrđivanje nezakonitog postupanja tuženice kada je rješenjem odbila zahtjev tužitelja za priznavanjem prava na naknadu plaće nakon isteka mandata (takav stav zauzeo je već ovaj sud u odluci poslovni broj Revr-537/08-2 od 19. studenog 2008. kao i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III-1783/2006 od 20. svibnja 2008.).

Stoga sukladno izloženom shvaćanju revizijskog suda, osnovana je tvrdnja revidenta da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u smislu odredbe 129. ZR zaključio da je tužitelj bio dužan kao pretpostavku osnovanosti zahtjeva za isplatu naknade plaće prvotno osporiti zakonitost rješenja kojim je odlučeno o njegovom pravu na naknadu plaće.

Zbog navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 395 st. 2. ZPP ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U ponovljenom postupku sud će postupajući u smislu naprijed navedenog donijeti novu zakonitu presudu, vodeći računa o iznijetim primjedbama i shvaćanju revizijskog suda.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 4. listopada 2016.