- 1 -              Kžzd 15/2020-8

 

 

 

 

 

Broj: Kžzd 15/2020-8

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. J., zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 5. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15-ispravak i 101/17 – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženika i njegove majke M. J. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 30. rujna 2019. broj Kzd-2/2019, u sjednici održanoj 18. veljače 2021., kojoj su u javnom dijelu bili prisutni optuženi M. J., te njegovi branitelji, odvjetnici V. P. i H. G., te majka optuženika, M. J.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

              Prihvaćaju se žalbe optuženog M. J. i njegove majke M. J. te se ukida prvostupanjska presuda i predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

 

Obrazloženje

 

 

              Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. M. J. i to: pod toč. 1. izreke zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi s čl. 158. st. 5. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od deset godina te zbog kaznenog djela iz čl. 165. st. 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a pod toč. 2. izreke te presude zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 6. u vezi st. 2. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, pa je optuženik, uz primjenu odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina. U navedenu kaznu optuženiku je , temeljem čl. 54. KZ/11, uračunato vrijeme lišenja slobode od 28. rujna 2018. pa nadalje.

 

              Temeljem čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08), oštećenice mlt. J. i P. N. upućene su da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parnici.

 

Optuženik je, temeljem čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1., 6., 7. i 8. ZKP/08 obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 12.540,00 kn, dok će se o ostalim troškovima postupka odlučiti naknadno (posebnim) rješenjem.

 

Optuženik se žali osobno te po svojim braniteljima. Podnosi tri zasebne žalbe po braniteljima i to: odvjetnici M. B. iz Odvjetničkog društva B. M. D. j.t.d. iz O., odvjetniku H. G. iz O. te odvjetnici V. P. iz Z., svi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka. U žalbi po branitelju M. B. predloženo je pobijanu presudu preinačiti i optuženika osloboditi optužbe, odnosno tu presudu preinačiti u odluci o kazni, odnosno pobijanu presudu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjeno sudsko vijeće. U žalbi po branitelju H. G. predloženo je pobijanu presudu ukinuti, a podredno preinačiti u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni na način da se kazneno djelo pod toč. 1. izreke pobijane presude pravno označi kao jedno kazneno djelo iz čl. 166. st. 1. u vezi čl. 158. st. 1. KZ/11, a optuženika blaže kazni. U žalbi po branitelju V. P. predloženo je pobijanu presudu ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjeno sudsko vijeće. Žalitelji su zatražili obavijest o sjednici ovog drugostupanjskog vijeća te su predložili ukidanje istražnog zatvora protiv optuženika.

 

Žalbe optuženika podnesene su iz istovjetnih ili sličnih razloga te će biti razmatrane kao jedinstvena cjelina.

 

Majka optuženika M. J. podnosi žalbu bez posebno istaknutih žalbenih osnova, a u suštini zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bez konkretnog prijedloga u vezi odluke ovog žalbenog suda.

 

U odgovoru na žalbe optuženika državni odvjetnik ukazuje da žalbeni prigovori nisu osnovani te predlaže da se iste odbiju, a prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje u tekstu: ZKP/08-I), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske te je spis u roku vraćen.

 

Sjednica ovog drugostupanjskog vijeća održana je u prisutnosti optuženikovih branitelja, odvjetnika H. G. i V. P., koji su izložili navode podnesenih žalbi i ostali pri žalbenim prijedlozima. Optuženikova nazočnost osigurana je putem audio-video veze s obzirom da se nalazi u istražnom zatvoru. Sjednici je pristupila i optuženikova majka, M. J., koja je izložila navode svoje žalbe. Uredno pozvani zamjenik Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, kao i braniteljica optuženika, odvjetnica M. B., nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08-I.

 

              Žalbe su osnovane i to zbog žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Suprotno tvrdnjama žalbe optuženika, nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11., čl. 468. st. 2. i čl. 468. st. 3. ZKP/08.

 

              Činjenični opis kaznenih djela iz izreke pobijane presude u svemu je jasan i razumljiv jer sadrži naznaku svih činjenica i okolnosti koje čine obilježja kaznenih djela, kao i naznaku onih o kojima ovisi njihov kvalificirani oblik počinjen zlouporabom odnosa zavisnosti između optuženika, kao očuha, prema oštećenoj djeci J. i P. N. Također, obrazloženje pobijane presude sadrži dostatnu reprodukciju izvedenih dokaza u postupku te razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, a proturječja između izreke i obrazloženja presude, na koje žalba ukazuje, ne čini tu presudu nerazumljivom u mjeri da se ista ne bi mogla s uspjehom ispitati. Žalbena tvrdnja o proturječju između naznake vremena i mjesta izvršenja kaznenog djela pod toč. 1. izreke s dokazima izvedenim u postupku ne može se podvesti pod ovu žalbenu osnovu, već se tim razlozima, u stvari, pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će nastavno biti riječi.

 

Isto tako, ocjenom prvostupanjske presude u cjelini ne može se zaključiti da bi optuženik bio osuđen u postupku koji nije pravičan, odnosno u postupku kojim se krše njegova temeljna prava obrane. Činjenica da su oštećenice ispitane na dokaznom ročištu pred sucem istrage u prisutnosti optuženika i njegovog branitelja ukazuje da je optuženik, barem u toj fazi postupka, imao mogućnost neposrednog ispitivanja i konfrontacije sa svjedocima optužbe (koje pravo je i koristio), što zadovoljava kriterije pravičnosti postupka gledano u cjelini. Točna je žalbena tvrdnja da se sva prava obrane, pa tako i pravo na neposrednost i kontradiktornost, u svojoj punini ostvaruju na raspravi, međutim, to treba dovesti u ravnotežu s pravima žrtve kaznenog djela protiv spolne slobode, pa se, sukladno čl. 292. st. 1. i 2. ZKP/08, takva žrtva samo iznimno može na raspravi ponovno ispitati.

 

Pri tome, netočni su navodi žalbe optuženika po branitelju M. B. da su prava obrane povrijeđena time što je optuženiku i njegovom branitelju uskraćeno nazočiti ispitivanju svjedoka "bake, djece, majke i svjedoka M. G. kao i vještaka D.". Uvidom u zapisnike s dokaznih ročišta pred sucem istrage, kao i zapisnika s rasprave vidljivo je da je obrana bila prisutna neposrednom ispitivanju tih svjedoka pa i vještaka sudsko-medicinske struke B. D.. Zbog toga, nema govora da bi obrani tijekom čitavog postupka bilo uskraćeno pravo na konfrontaciju sa svjedocima optužbe jer suprotno proizlazi iz stanja spisa te činjenice da je obrana iskoristila pravo postavljanja pitanja svjedocima te je stavljala primjedbe na pojedine iskaze.

 

Također, ne može se zaključiti da bi prvostupanjski sud tijekom postupka "stvorio nepoštenu prednost u korist tužiteljstva i optuženiku uskratio praktičnu mogućnost učinkovitog osporavanja optužbe protiv sebe", kako se tvrdi u žalbi po branitelju V. P., a slično ističu i drugi branitelji uz netočnu tvrdnju da je prvostupanjski sud provodio samo dokaze optužbe, a odbio sve dokazne prijedloge obrane (žalba po branitelju M. B.). Nasuprot tome, prvostupanjski je sud na raspravi prihvatio pojedine dokazne prijedloge obrane te je ispitao svjedoke A. R., M. V. i S. C.-D., dok je svjedok M. G. ispitana i po prijedlogu obrane. Povredu načela jednakosti oružja žalitelji, u stvari, izvode iz činjenice što je prvostupanjski sud većinu dokaznih prijedloga obrane odbio na što je, međutim, imao pravo po čl. 431. st. 1. ZKP/08. Budući da je prvostupanjski sud, kako na raspravnim zapisnicima, tako i u obrazloženju pobijane presude, za svoju odluku dao jasne i argumentirane razloge, ne može se zaključiti da je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku, kako se navodi u žalbi po branitelju V. P.. Drugo je pitanje je li odbijanjem dokaznih prijedloga obrane činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđenim, ali to predstavlja daljnji žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Konačno, neosnovano se u žalbi po branitelju H. G. tvrdi da je psihologijski vještak mr. J. B., koja je provela vještačenje oštećenica, bila pristrana te da ju je, kao suprugu suca Županijskog suda u Osijeku, K. B., trebalo izuzeti u smislu čl. 312. st. 1. ZKP/08. Nasuprot tome, činjenica što je suprug vještakinje, kao sudac, sudjelovao pri odlučivanju izvanraspravnog vijeća prije i u fazi potvrđivanja optužnice, ne predstavlja razlog za njezino isključenje niti je to koji od razloga posebno propisanih u čl. 311. ZKP/08. Zahtjev za otklon vještaka, u smislu čl. 32. st. 2. ZKP/08, tijekom postupka nije postavljen, već je iz istih razloga izražena sumnja u objektivnost rada suca K. B., koji prigovori su već otklonjeni pravomoćnim rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Kž-107/2019 od 27. ožujka 2019. (list 313 spisa).

 

Stoga, dakle, nisu ostvarene u žalbi istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

Međutim, u pravu su žalitelji da pojedina činjenična utvrđenja relevantna za dokazanost kaznenih djela iz optužnice nisu dostatno razjašnjena pa se činjenični zaključci suda prvog stupnja, za sada, ne mogu u cijelosti prihvatiti.

 

Naime, prema činjeničnom opisu kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. počinjenog na štetu djeteta J. N. navedenog u izreci pobijane presude, optuženik je "u periodu od 2015. pa sve do konca mjeseca rujna 2018. u obiteljskoj kući u K., spolno zlostavljao svoju pastorku na način da joj je, u njezinoj dobi od pet godina, skidao gaćice te svjetleći mobitelom promatrao njezino spolovilo", a potom, kada je bila stara šest godina, započeo dodirivati prstima i ljubiti po grudima i spolovilu, trljati svoje spolovilo o njezinu stražnjicu i spolovilo te lizati po spolovilu i stavljati svoje spolovilo u njezino. Time je, smatra prvostupanjski sud, optuženik izvršio spolni odnošaj nad posebno ranjivim djetetom zlouporabom odnosa zavisnosti djeteta o njemu, kao očuhu.

 

Iako, dakle, prvostupanjski sud utvrđuje da je kriminalni period započeo tijekom 2015. i to u obiteljskoj kući u K., iz iskaza majke oštećenice, svjedoka M. J. danog na raspravi od 28. lipnja 2019. proizlazi da je njezin zajednički život sa optuženikom započeo u prosincu 2015. u K., ali na adresi optuženikove sestrične, dok su se kod optuženikove bake na adresu K., preselili tek u veljači 2016. gdje su ostali cijelo vrijeme. Nadalje, dijete J. N., ispitana na dokaznom ročištu u dobi od osam godina, iskazuje da je sve počelo kada je imala pet godina, ali dodaje "kad sam počela predškolu on (optuženik) je došao sa svjetlom na mobitelu i nas gledao dok smo spavale, ... a sa sedam godina počeo to raditi, dirati me ... ".

 

Prema iskazu majke ove oštećenice, J. je u okviru vrtićke pripreme krenula u "malu školu" u jesen 2016., a prvi razred osnovne škole upisala je u jesen 2017.

 

Premda prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojne iskaze ovih svjedokinja, u izreci i obrazloženju svoje presude utvrđuje inkriminirani period učina kaznenih djela na bitno drugačiji način, što žalitelj s pravom osporava. Točno je da se od djeteta starog svega osam godina ne može očekivati precizna vremenska orijentacija, međutim, psihologijski vještak mr. J. B. u svom nalazu i mišljenju objašnjava da se svjedoci te dobi vremenski određuju prema značajnim događajima iz svog života, a oštećeno dijete J. je to ovdje konkretno vezala za pohađanje predškole, dakle, u jesen 2016.

 

Zbog toga, imajući u vidu iskaze oštećenice i njezine majke, koje prvostupanjski sud cijeni vjerodostojnim, za sada se pogrešnim ukazuje utvrđenje o vremenskom periodu učina tog kaznenog djela što, iako nije od utjecaja na ostvarenje samog kaznenog djela, ima relevantan značaj za odmjeravanje kazne, što prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude i izrijekom cijeni kao otegotno.

 

Nadalje, s pravom se u žalbi po branitelju M. B. osporava pravna ocjena optuženikove radnje koja se sastoji u "skidanju gaćica i promatranju spolovila uz pomoć svjetiljke na mobitelu", kojom bludnom radnjom, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, započinje inkriminirani period spolnog zlostavljanja djeteta J. N.. Iako se taj žalbeni prigovor iznosi nevezano za žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u suštini se upravo na to odnosi. Prema stavu žalitelja "gledanje nije kazneno djelo ako nije bilo dodirivanja" čime se osporava postojanje kaznenog djela kao takvog. Kazneno djelo bludnih radnji se, po svojoj prirodi, ostvaruje onda kada spolnom radnjom nije ostvaren niti pokušaj kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom. S obzirom da bludne radnje podrazumijevaju spolno neprihvatljivo ponašanje na tijelu ili dodirom tijela žrtve, s pravom žalitelj problematizira da li se već i samom radnjom gledanja "koke i guze" djeteta ostvaruju elementi bića tog kaznenog djela, na što prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude ne daje odgovor. U suprotnom, moglo bi doći do preširokog poimanja kaznenopravne zaštite koju ovo kazneno djelo pruža, posebno u situacijama kada počinitelj, osim vizualnog kontakta, ne poduzima druge spolne radnje. Pri tome, treba imati u vidu i da prethodna radnja skidanja gaćica od strane optuženika, kako utvrđuje prvostupanjski sud, ne proizlazi iz iskaza oštećenog djeteta koje navodi "... spavamo u gaćama, pošto bude ljeto onda nam bude vruće pa se skinemo ... ".

 

Nadalje, s pravom optuženik prigovara da je u postupku izostala cjelovita i temeljita nalaza sadržaja dokazne građe izvedene na raspravi u odnosu na podatke o naravi i obliku seksualnog zlostavljanja o kojem je ošt. dijete J. N. iskazivala pred sudom, kao i pred drugim osobama koje su o tome svjedočile u postupku, a tiču se inkriminirane spolne radnje stavljanja spolovila optuženika u njezino spolovilo.

 

Naime, prva osoba kojoj ta oštećenica govori o proživljenom seksualnom zlostavljanju je njezina majka, svjedok M. J., kojoj je oštećenica rekla da joj je optuženik, između ostalog, "prelazio spolovilom preko njene koke". Dakle, ta svjedokinja nema saznanja o penetraciji spolovilom ili bar početku prodiranja u spolovilo oštećenice. Slično iskazuje i baka oštećenice, svjedok N. C., kojoj je kćer M. J. odmah prepričala razgovor s ošt. J. riječima "da joj je optuženik pišom trljao po koki i guzi ... prstom trljao po koki". Toj svjedokinji je u razgovoru isto potvrdila i sama oštećenica J. N..

 

Nakon toga, sa oštećenicom je razgovarala psihologinja Centra za socijalnu skrb Đ., svjedok M. G., koja je o tome sastavila i službenu bilješku. Toj svjedokinji, međutim, ošt. J. je rekla da je optuženik "svog pišu stavljao u njenu koku ... čačkao prstima ... osjetila bi da je nešto ušlo u nju".

 

Ispitana tijekom dokaznog ročišta oštećeno dijete J. N., u slobodnom iskazivanju, ne govori o tome da bi joj optuženik bilo što stavljao u spolovilo, ali tek na upit zamjenice državnog odvjetnika "da li joj je nešto gurao u koku?", odgovara "pa pišu jedino – to je mene bolilo".

 

Nasuprot tome, tijekom forenzičkog intervjua za potrebe psihologijskog vještačenja oštećenica u razgovoru s vještakom mr. J. B. ne spominje bilo kakav oblik penetracije u spolovilo već izričito kaže "s pišom dirao, ali nije ušao unutra nego izvana". Pri tome, psihologijski vještak na raspravi pojašnjava da se u postupku ispitivanja, generalno, trebaju izbjegavati sugestivna pitanja, naročito pri ispitivanja djece koja su posebice sugestibilna u odnosu na osobe koje doživljavaju kao autoritet te zbog takvog pritiska odgovaraju na način da ispunjavaju očekivanja onog koji ga ispituje.

 

Premda se već sada može reći da, unatoč izostanku materijalnih tragova (ozljede na himenu oštećenice), dokazna situacija u spisu opravdava zaključak da je oštećenica bila višestruko izložena spolnom zlostavljanju od strane optuženika, prethodno navedene razlike u opisivanju inkriminirane radnje spolnog odnošaja s oštećenicom nisu dovoljno analizirane niti je prvostupanjski sud to pokušao razjasniti ispitivanjem same oštećenice na raspravi, iako o tom bitnom utvrđenju ovisi teža ili blaža pravna kvalifikacija kaznenog djela za koje optuženika odgovara. Nasuprot tome, prvostupanjski sud prihvaća sve prethodno navedene dokaze kao vjerodostojne ne analizirajući njihove razlike, a u obrazloženju svoje presude utvrđuje i da je optuženik, osim stavljanja svog spolovila u spolovilo oštećenice, i više puta gurnuo prst u njezino spolovilo, iako takvo utvrđenje iz njezinog iskaza ne proizlazi niti se optuženiku stavlja na teret optužnicom državnog odvjetnika. Na taj način prvostupanjski sud, bez obrazloženog temelja, uvodi novu spolnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem kako bi opravdao pravnu kvalifikaciju kaznenog djela iz optužnice, na što žalitelji s pravom ukazuju.

 

Zbog navedenog, osnovano tvrde žalitelji da je činjenično stanje u navedenim dijelovima, za sada, pogrešno i nepotpuno utvrđeno pa je pobijanu presudu trebalo u cijelosti ukinuti budući da se kazneno djelo iz čl. 165. st. 1. KZ/11 (toč. 1. izreke) i kazneno djelo iz čl. 158. st. 2. i 6. KZ/11 (toč. 2. izreke) zbog postojanja međusobne veze i potrebe provođenja istih dokaza, ne može izdvojiti bez štete za pravilno presuđenje. Stoga je predmet trebalo vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sukladno čl. 483. st. 1. ZKP/08.

 

U ponovljenom suđenju, prvostupanjski će sud razjasniti nejasnoće na koje mu je prethodno ukazano, te će izvesti sve do sada izvedene dokaze, ali i nove ukoliko ih ocijeni opravdanima. U slučaju da to bude neophodno, ispitati će dijete J. N. (sada staru 11 godina), kao ranjivog svjedoka u smislu čl. 292. st. 1 ZKP/08 i čl. 115. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11, 143/12, 148/13 i 56/15 – u daljnjem tekstu: ZSM/11) te će sve dokaze vrednovati pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, poglavito u pravcu jesu li dokazani svi elementi bića kaznenog djela iz čl. 166. st. 2. u vezi čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11 počinjenog na štetu djeteta J. N. ili kojeg drugog, blažeg kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina. Isto tako, pri ocjeni postojanja kaznenog djela iz čl. 165. st. 1. KZ/11, prvostupanjski će sud voditi računa da, neovisno o pravnom opisu tog kaznenog djela iz optužnice prema kojem je djelo izvršeno pokazivanjem audiovizualnog pornografskog sadržaja, iz činjeničnog opisa proizlazi da je optuženik pokazao oštećenici fotografiju (sliku) takvog sadržaja pa je, za slučaj donošenja osuđujuće presude, to nesuglasje potrebno otkloniti.

 

Pri tome, skreće se pažnja da su sva inkriminirana kaznena djela počinjena prije 4. siječnja 2019. tj. prije stupanja na snagu IV. Novele kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 118/18), koji zakon je prvostupanjski sud, suprotno čl. 3. st. 1. KZ/11, u presudi pogrešno primijenio.

 

Nakon održane nove rasprave, prvostupanjski će sud donijeti presudu koju je dužan valjano i potpuno obrazložiti sukladno čl. 459. st. 5. ZKP/08.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

 

Zagreb, 18. veljače 2021.

 

Predsjednik vijeća:

                                                                                                                Ranko Marijan, v.r.