- 1 -              I Kž 605/2019-9

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 605/2019-9

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana, Melite Božičević-Grbić, Dražena Tripala i Ratka Šćekića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. T., zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 3. u svezi čl. 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17., 118/18. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, broj K-12/2018-58., od 16. rujna 2019., u sjednici održanoj 18. veljače 2021., u prisutnosti u javnom dijelu opt. Z. T. i njegove braniteljice I. B., odvjetnice iz K.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I. Prihvaća se djelomično žalba opt. Z. T., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, te se opt. Z. T. zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 3. u svezi čl. 34. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 1. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 6 (šest) godina, a na temelju čl. 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora uračunava se vrijeme oduzimanja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 3. siječnja 2018. pa nadalje.

 

              II. U ostalom dijelu žalba opt. Z. T. i žalba državnog odvjetnika u cijelosti, odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom opt. Z. T. je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 3., u svezi čl. 34. KZ/11., te je uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 1. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju sedam godina, a na temelju čl. 54. KZ/11. u kaznu zatvora je uračunato vrijeme oduzimanja slobode i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 3. siječnja 2018. pa nadalje. Istom je presudom, na temelju čl. 69. KZ/11., izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, koja može trajati do prestanka izvršenja kazne, a najdulje tri godine. Na temelju čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09.,  80/11., 91/11. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 145/13., 152/14. i 70/17.) optuženik je u cijelosti oslobođen obveze podmiriti trošak kaznenog postupka.

 

              Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

              Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti i optuženiku izreći strožu zatvorsku kaznu.

 

              Optuženik, putem braniteljice I. B., odvjetnice iz K., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Na temelju čl. 475. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), o sjednici drugostupanjskog vijeća uredno su izviješteni opt. Z. T. i njegova braniteljica I. B., jer su to zahtijevali, te Državno odvjetništvo Republike Hrvatske. Sjednici su prisustvovali optuženik i njegova braniteljica.

 

Suprotno žalbenim navodima optuženika, u pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, označio je i dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kazneno djelo, kako je to navedeno u izreci pobijane presude a potom je, doduše sumarno, obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

 

              Optuženik nije u pravu kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani za ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica, pravilno, utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

              Premda žalitelj, generalno, relativizira svaki izvedeni dokaz u ovom postupku, tvrdeći da nema jasnih dokaza koji bi upućivali na zaključak da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo, iz provedenog dokaznog postupka proizlazi drugačiji zaključak.

 

              Svjedoci Š. i M. B. su čuli krš i lom iz stana oštećene, a kada su izašli na hodnik zgrade vidjeli su krvave tragove po stepenicama. Svjedokinja Š. B. (list 90 spisa) je čula susjeda D. R. kako pita oštećenu što joj je i vidjela da pruža prvu pomoć, jer su joj ruka i prsa bili krvavi. I M. B. (list 93 spisa) je na hodniku zgrade vidio susjeda D. R. i krvavu oštećenu. Svjedok D. R. (list 96 spisa) je i ranije znao čuti buku iz stana u kojem su živjeli oštećena i optuženik. Za optuženika je rekao da je problematičan, arogantan i vrijeđa stanare. Oštećena je gluhonijema, ali se s njom može sporazumijevati, pa mu se ona često žalila da je optuženik potrošio sav novac. Te večeri, oštećena je došla do ulaznih vrata njegovog stana, lupila rukom i ušla. Bila je krvava, a iz njenih gestikulacija je shvatio da ju je napao optuženik. Pružio joj je prvu pomoć, nazvao policiju i hitnu pomoć.

 

Iskazi ovih svjedoka su međusobno suglasni a njihova vjerodostojnost, nasuprot tvrdnji žalitelja, potvrđena je zapisnikom o očevidu (list 5-8 spisa) i fotodokumentacijom očevida.

 

              Svjedoci Š. i M. B. su vidjeli oštećenu koja je bila krvava po prstima lijeve ruke i prsima. Svjedok D. R. je vidio da oštećena ima krvavi rez po dlanu desne ruke, a na lijevoj strani prsa reznu ranu. Ovi iskazi su potvrđeni vještačkim nalazom i mišljenjem dr. sc. Ž. K. (list 264 spisa). Vještak je, nakon pregleda medicinske dokumentacije za oštećenu, utvrdio ranu na četvrtom prstu lijeve šake, duljine 3 cm, i ranu na području lijeve dojke, duljine 5 mm i dubine 5 mm, uz lokalni hematom. Ove je ozljede kvalificirao kao lake tjelesne ozljede, pri čemu je rana na ruci nastala u pokušaju obrane od uboda u prsni koš.

 

              Toksikološkim vještačenjem je vještakinja V. D. B. (list 259 spisa) utvrdila da je optuženik, u trenutku događaja, imao najmanje 2,59 g/kg apsolutnog alkohola u krvi. Vještakinja psihijatrica dr. N. B. (list 300-310 spisa) je utvrdila da je optuženik, tempore criminis, bio u teško pijanom stanju. Vještakinja je bila decidirana kako je alkoholizirano stanje optuženika dovelo do oslobađanja agresivnih impulsa, uslijed čega je bio smanjeno ubrojiv, odnosno njegove sposobnosti shvaćanja značenja djela i upravljanja svojom voljom bile su smanjene, ali ne bitno.

 

              Nasuprot tvrdnji optuženika, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik počinio kazneno djelo na način kako mu je to i stavljeno na teret. Ubod kuhinjskim nožem u lijevu stranu prsišta oštećenice, u visini srca, nanesen je silom slabog do srednjeg intenziteta. Pravilno je utvrđenje da je oštećena, refleksno, podigla lijevu ruku radi obrane, pa je ublažila intenzitet sile i uboda u prsište, te zadobila samo laku tjelesnu povredu. Vještak dr. Ž. K. je ustvrdio kako, prema opisu ozljeda, nije vjerojatno da bi nož, ili neki drugi oštri predmet, djelovao takvim intenzitetom sile da bi prošao kroz cijelu stjenku prsnog koša i ozlijedio neki od vitalnih organa. Međutim, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako ubod nožem, a posebno lokacija i sredstvo nanošenja ozljeda, nedvojbeno upućuju na postojanje izravne namjere kod optuženika lišiti života oštećenu. Optuženik je bio alkoholiziran, bio je u teško pijanom stanju koje karakterizira „... gubitak ravnoteže, jače teturanje, posrtanje pri hodu s izrazitom neusklađenošću pokreta tj. nemogućnost koordinacije ...“ (list 259 spisa), pa očito nije ni mogao, precizno, dozirati jačinu uboda u vitalni dio tijela. Oštećenica je rukom ublažila intenzitet uboda i pobjegla iz stana, pa je stjecajem sretnih okolnosti izbjegnuta tragična posljedica.

 

              Nema dvojbe da je oštećena izvanbračna supruga optuženika, a pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik oštećenu i ranije zlostavljao. Naime, zbog utvrđene izloženosti oštećene nasilju od strane optuženika, Centar za socijalnu skrb G. bio je mišljenja da je u njenom najboljem interesu privremeni smještaj u Sklonište za žrtve obiteljskog nasilja, čemu se ona protivila (list 105-106 spisa). Optuženik je osuđivan zbog kaznenog djela prijetnje (list 57 spisa), a prema raspoloživim podacima iz prekršajne evidencije (list 58 spisa), optuženik je evidentiran i zbog ponavljanja nasilničkog ponašanja u obitelji, na štetu oštećene (list 17-18 spisa).

 

              Nasuprot žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da je optuženik počinio odnosno kazneno djelo.

 

Za svoja utvrđenja da je logično obrazloženje na koje se upućuje žalitelj.

 

              Državni odvjetnik nije u pravu kada se žali zbog odluke o kazni.

 

Optuženik se nije izrijekom žalio zbog odluke o kazni, međutim njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni. Stoga je, primjenom čl. 478. ZKP/08., razmatrana žalba optuženika i zbog odluke o kazni, te je utvrđeno da je kazna prestrogo odmjerena.

 

Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

Zadatak suda ne ograničava se samo iz zakonskog opisa djela, pravnih formulacija i činjeničnog učina kreirati konkretno ostvareno kazneno djelo, već izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom pojedinom slučaju, mora konkretizirati opće pravilo i deduktivnim postupkom stvoriti zaključke potrebna za pravilnu odluku o vrsti i mjeri kazne.

 

Prvostupanjski sud je, otegotnim, cijenio raniju osuđivanost optuženika zbog kaznenog djela prijetnje, te prekršajno kažnjavanje zbog nasilničkog ponašanja u obitelji prema oštećenoj. Otegotnim je cijenjena i njegova nekritičnost i nedostatak žaljenja.

 

              Prvostupanjski sud je, međutim, propustio cijeniti olakotnim poodmaklu životnu dob optuženika. Iz činjenice da je optuženik koncipirao obranu braneći se šutnjom, nije se mogao izvući zaključak na njegovu štetu, i otegotnim cijeniti, navodno, odsustvo samokritičnosti i žaljenja zbog učinjenog.

 

Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne, te o svrsi kažnjavanja, procijenjeno je kako će se kaznom zatvora u trajanju šest godina, moći izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela te mu, uz izrečenu sigurnosnu mjeru, omogućiti ponovno uključivanje u društvo na socijalno prihvatljiv način. Procijenjeno je kako će se takvom kaznom moći utjecati i na ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela.

 

              Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Stoga je, primjenom čl. 486. ZKP/08., trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 18. veljače 2021.