Broj: Revr 117/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice J. Š. iz S. B., (OIB: ...), zastupane po punomoćnici J. L., odvjetnici u S. B., protiv tuženika Opće bolnice „Dr. J. B.“ iz S. B., (OIB: ...), zastupanog po punomoćniku D. I., odvjetniku iz S. B., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate plaće, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1350/13-2 od 31. listopada 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-734/12-13 od 28. lipnja 2013. u sjednici održanoj 4. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova podnošenja odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva da se utvrdi da je nedopuštena i ništava tuženikova odluka o prestanku ugovora o radu, da je s tuženikom po samom zakonu sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova čistačice u Službi za zdravstvenu njegu, da se naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na rad na mjesto čistačice u Službi za zdravstvenu njegu, da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici neisplaćene plaće, kao i da se naloži tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka. Pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 4.418,75 kn, u roku od 8 dana.

 

Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice, te je potvrđena prvostupanjska presuda, dok je pod točkom II. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za  naknadu troška podnošenja žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti nižestupanjske presude na način da se prihvati zahtjev tužiteljice, podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak podnošenja revizije.

 

U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode i predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu. Zahtijeva trošak podnošenja odgovora na reviziju.

 

Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), koji se Zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužiteljica određeno ne navodi u čemu se sastoji i koja bi to bitna povreda odredaba parničnog postupka bila učinjena u postupku pred nižestupanjskim sudovima, pa sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije uzet u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je nedopuštena i ništava tuženikova odluka o prestanku ugovora o radu, da je s tuženikom po samom zakonu sklopila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova čistačice u Službi za zdravstvenu njegu, da se naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na rad na mjesto čistačice u Službi za zdravstvenu njegu, te da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici neisplaćene plaće.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o radu 11. srpnja 2007. na određeno vrijeme, radi zamjene radnice tuženika M. B. koja je bila na bolovanju,

 

- da je tužiteljica s tuženikom nakon toga sklopila ukupno 9 aneksa ugovora o radu na određeno vrijeme,

 

- da su svi aneksi ugovora o radu zaključeni za isto radno mjesto, te da je tužiteljica mijenjala točno određene radnike do njihova povratka sa bolovanja, odnosno godišnjeg odmora,

 

- da je aneksom br. 9 od 13. travnja 2012. tužiteljici ugovor o radu produživan radi zamjene privremeno nenazočnog radnika M. S. koji je na bolovanju, do povratka imenovanog radnika sa bolovanja, a najdulje do 30. travnja 2012.

 

- da je tužiteljici ugovor o radu konačno prestao 30. travnja 2012.,

 

- da je tužiteljica kod tuženika bila zaposlena 4 godine, 9 mjeseci i 19 dana.

 

Obzirom na navedena činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prerastao iz ugovora o radu na određeno vrijeme u ugovor o radu na neodređeno vrijeme u smislu odredbe čl. 10. st. 5. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 - dalje ZR).

 

Prema odredbi čl. 10. st. 1. ZR ugovor o radu može se iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. Stavkom 2. istog članka je određeno da poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu iz st. 1. tog članka na temelju kojih se radni odnos s istim radnikom zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine. Iznimno od st. 2. prema odredbi st. 3. toga članka ugovor o radu na određeno vrijeme može trajati duže od tri godine, samo ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom.

 

Iako se točno u reviziji navodi da je tužiteljica 11. srpnja 2007. s tuženikom sklopila prvi ugovor o radu na određeno vrijeme za poslove pralje u Službi praonice rublja za zamjenu radnice koja je bila na  bolovanju, da je nakon toga sklopila 9 aneksa ugovora o radu na određeno vrijeme za iste poslove, radi zamjene radnika koji su bili na bolovanju odnosno godišnjim odmorima i koji su ukupno trajali duže od tri godine, prema shvaćanju ovoga suda, sama činjenica da je tužiteljica radila kod tuženika duže od tri godine nije odlučna, jer su svi ugovori o radu na određeno vrijeme, odnosno aneksi sklopljeni radi zamjene točno određenih radnika (navedenih imenom i prezimenom), a koji su kroz to vrijeme bili nenazočni na radu zbog bolesti ili korištenja godišnjeg odmora.

 

Navedeno ukazuje na pravilnost zaključka nižestupanjskih sudova da je u pitanju iznimka iz čl. 10. st. 3. ZR u smislu koje iznimno ugovor o radu na određeno vrijeme može trajati duže od tri godine, samo ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom.

 

Tužiteljica je svojom voljom sklapala s tuženikom ugovore o radu na određeno vrijeme odnosno anekse ugovora, za poslove pralje u praonici radi zamjene privremeno nenazočnih radnika, koji su u svakom ugovoru, odnosno aneksu navedeni imenom i prezimenom. Tužiteljica je pristala raditi na temelju takvih ugovora ne smatrajući da joj je pritom povrijeđeno pravo iz radnog odnosa, na što upućuje činjenica da se nije koristila pravom iz čl. 129. st. 1. ZR sve dok nije primila Odluku tuženika od 30. travnja 2012. kojom je utvrđeno da joj radni odnos prestaje 30. travnja 2012.

 

U takvoj situaciji pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da nisu ispunjene pretpostavke za primjenu čl. 10. st. 5. ZR.

 

Navodi revizije kojima se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja i to da tužiteljica nije radila na radnim mjestima radnika koje je navodno mijenjala i da kod tuženika i dalje postoji potreba za obavljanje poslova koje je radila tužiteljica, u smislu odredbe čl. 385. ZPP nisu razlozi zbog kojih je dopušteno podnijeti reviziju. Stoga ih nije niti bilo  moguće uzeti u razmatranje.

 

Niti pozivanje tužiteljice na odluku Vrhovnog suda poslovni broj Revr-64/09-2 od 26. kolovoza 2009. ne može istu dovesti u povoljniju pravnu situaciju, jer je u tom predmetu utvrđeno da je tužiteljica zaključila s poslodavcem 7 ugovora o radu na određeno vrijeme za rad na poslovima koje nije obavljala, već je nastavila raditi na poslovima za koje je zaključila prvi ugovor o radu na određeno vrijeme, pa proizlazi da se u tom predmetu ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao u ovom predmetu.

 

Stoga je pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da u konkretnom slučaju ugovor o radu na određeno vrijeme nije bio sklopljen protivno odredbama ZR, niti je tužiteljica nastavila raditi kod tuženika nakon isteka vremena na koje je ugovor o radu bio sklopljen, pa nisu osnovani revizijski razlozi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Radi navedenog valjalo je reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP pa je stoga odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troška podnošenja odgovora na reviziju je odbijen, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP, jer je ocjenjeno u smislu odredbe čl. 155. st. 1. toga Zakona da ta radnja u postupku nije bila od utjecaja na donošenje odluke povodom revizije (točka II. izreke ove presude).

 

Zagreb, 4. listopada 2016.