Baza je ažurirana 09.07.2025. 

zaključno sa NN 77/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Broj: Revr 223/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. F. iz V., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-2122/2013-2 od 13. studenoga 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1201/11 od 17. srpnja 2013., u sjednici održanoj 5. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje se presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-2122/2013-2 od 13. studenoga 2013. u pogledu pitanja „isključuje li primjenu općih odredbi Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na naknadu štete (umanjenje mirovine) činjenica da je tuženik isplatio tužitelju dodatke na plaću po pravomoćnoj presudi iako nije nadležnoj službi HZMO-a dostavio obrazac s novim podacima o plaći tužitelja?“, te se sudi:

 

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1201/11 od 17. srpnja 2013.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja je naloženo tuženici da tužitelju isplati na ime naknade štete iznos od 8.500,62 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.859,40 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

 

Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženice i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (toč. I.), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 5.062,50 kn (toč. II.). Ujedno je protiv odluke dopuštena revizija (toč. III.).

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pravodobno podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP). U reviziji se predlaže da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se ukine pobijana drugostupanjska presuda i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja je osnovana.

 

Iako je u konkretnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, budući da je drugostupanjski sud u izreci svoje presude odredio da je revizija protiv drugostupanjske odluke dopuštena (čl. 467.a ZPP).

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. Pri tome prema odredbi st. 3. istog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

Tužitelj u reviziji postavlja sljedeće pitanje:

 

„Isključuje li primjenu općih odredbi Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na naknadu štete (umanjenje mirovine) činjenica da je tuženik isplatio tužitelju dodatke na plaću po pravomoćnoj presudi iako nije nadležnoj službi HZMO-a dostavio obrazac s novim podacima o plaći tužitelja?“

 

Kao razlog važnosti za postavljeno pitanje tužitelj ukazuje na različita shvaćanja drugostupanjskih sudova navodeći pritom odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-21/12 od 8. svibnja 2013., Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-537/11 od 24. travnja 2012., Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-1197/09 od 21. kolovoza 2009., Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-130/09 od 18. rujna 2009., Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-1676/09 od 25. svibnja 2010., Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-403/09 od 8. lipnja 2010., Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1038/10 od 14. ožujka 2011.

 

Osnovana je tvrdnja revidenta da je obzirom na različitu praksu drugostupanjskih sudova o postavljenom pitanju to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Predmet konkretnog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike između isplaćene mirovine i mirovine koju je tužitelj trebao ostvariti iz razloga što u mirovinsku osnovicu nisu uvršteni iznosi dodataka na plaću koji su mu priznati pravomoćnom sudskom presudom donesenom nakon tužiteljevog odlaska u mirovinu.

 

U postupku nije sporno da je tužitelj otišao u mirovinu 5. svibnja 2009., kao i da je presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1730/09-25 od 26. studenoga 2010. tuženica dužna tužitelju isplatiti bruto plaću u iznosu od 41.171,05 kn za razdoblje od 22. travnja 2006. do 31. srpnja 2007. Isto tako nije sporno da je tuženik isplatio tužitelju bruto glavnicu i zateznu kamatu umanjenu za doprinose i poreze 2. ožujka 2011.

 

Shvaćanje prvostupanjskog suda je bilo da je tužbeni zahtjev osnovan iz razloga što je sukladno odredbama čl. 98. st. 1. i čl. 101. st. 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08 - dalje: ZOMO), te odredbama čl. 66. st. 1., čl. 67. st. 1. i 2., čl. 68., 69. i 78. Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja („Narodne novine“, broj 84/08, 152/08, 94/09) regulirana obveza tuženice kao poslodavca na dostavu podataka relevantnih za izračun mirovine, a što u konkretnom slučaju tuženica nije učinila, čime je tužitelju nanijela štetu koja se očituje u isplati manjih iznosa mirovine, nego što bi mirovina bila isplaćena tužitelju da je tuženica postupila sukladno prethodno navedenim zakonskim propisima.

 

Drugostupanjski sud je pak preinačujući prvostupanjsku presudu zauzeo shvaćanje da u konkretnom slučaju tužitelju nije nastala šteta i to bez obzira što je tuženica propustila na propisanim obrascima dostaviti podatke za izračun mirovine. Sve to iz razloga što je i tužitelj bio dužan sam poduzeti određene pravne radnje kojima bi spriječio štetu, te je mogao osobno zatražiti ispravak i korekciju mirovine kod HZMO.

 

Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

 

Sukladno čl. 103. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 - dalje: ZR) ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi sa radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Dok se sukladno st. 2. istog članka pravo na naknadu štete iz prethodnog stavka odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

 

Sukladno čl. 98. st. 1. ZOMO obveznici obračunavanja i plaćanja doprinosa dužni su Zavodu dostavljati podatke propisane ovim Zakonom i općim aktom Zavoda na propisanim prijavama. Nadalje, sukladno čl. 101. st. 1. toč. 2. ZOMO podatke o početku osiguranja, prestanku osiguranja, promjenama tijekom osiguranja, kao i promjene podataka (za vođenje matične evidencije) obveznici dostavljaju u roku od 8 dana od dana početka zaposlenja ili osiguranja ili od pravomoćnosti rješenja o svojstvu osiguranika i osnovici osiguranja, od dana prestanka zaposlenja ili osiguranja, odnosno od dana promjena tijekom osiguranja.

 

Stoga je upravo zbog postupanja tuženice, koja nije na vrijeme tužitelju isplatila sve dodatke na plaću i dužne doprinose te o tome nije na vrijeme obavijestila na odgovarajućem obrascu HZMO, tužitelj pretrpio štetu zbog manjeg iznosa mirovine koja mu je isplaćena u utuženom razdoblju. Naime, tuženica kao poslodavac je uzrokovala štetu tužitelju kao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa zbog toga što nije tužitelju isplaćivala plaću i doprinose na plaću u pripadajućem iznosu (naknadno utvrđene presudom P-1730/09-25 od 26. studenoga 2010.) kada je tužitelj radio, radi čega je tužitelju nastupila šteta u vidu manje isplaćene mirovine koja se je obračunavala prema manjoj osnovici, nego što bi tužitelju pripadalo.

 

Stoga je vezano za postavljeno pitanje valjalo prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se odbije žalba tuženice kao neosnovana i potvrdi prvostupanjsku presudu, sve zbog pogrešne primjene materijalnog prava, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 5. listopada 2016.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu