Broj: Revr 223/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. F. iz V., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - Ministarstvo obrane, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-2122/2013-2 od 13. studenoga 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1201/11 od 17. srpnja 2013., u sjednici održanoj 5. listopada 2016.,

p r e s u d i o   j e

Prihvaća se revizija tužitelja i preinačuje se presuda Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-2122/2013-2 od 13. studenoga 2013. u pogledu pitanja „isključuje li primjenu općih odredbi Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na naknadu štete (umanjenje mirovine) činjenica da je tuženik isplatio tužitelju dodatke na plaću po pravomoćnoj presudi iako nije nadležnoj službi HZMO-a dostavio obrazac s novim podacima o plaći tužitelja?“, te se sudi:

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1201/11 od 17. srpnja 2013.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja je naloženo tuženici da tužitelju isplati na ime naknade štete iznos od 8.500,62 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 8.859,40 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženice i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (toč. I.), te je naloženo tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 5.062,50 kn (toč. II.). Ujedno je protiv odluke dopuštena revizija (toč. III.).

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pravodobno podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP). U reviziji se predlaže da se pobijana presuda preinači i usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se ukine pobijana drugostupanjska presuda i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija tužitelja je osnovana.

Iako je u konkretnom slučaju riječ o sporu male vrijednosti dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, budući da je drugostupanjski sud u izreci svoje presude odredio da je revizija protiv drugostupanjske odluke dopuštena (čl. 467.a ZPP).

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP. Pri tome prema odredbi st. 3. istog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

Tužitelj u reviziji postavlja sljedeće pitanje:

„Isključuje li primjenu općih odredbi Zakona o obveznim odnosima koje se odnose na naknadu štete (umanjenje mirovine) činjenica da je tuženik isplatio tužitelju dodatke na plaću po pravomoćnoj presudi iako nije nadležnoj službi HZMO-a dostavio obrazac s novim podacima o plaći tužitelja?“

Kao razlog važnosti za postavljeno pitanje tužitelj ukazuje na različita shvaćanja drugostupanjskih sudova navodeći pritom odluku Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gžr-21/12 od 8. svibnja 2013., Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-537/11 od 24. travnja 2012., Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-1197/09 od 21. kolovoza 2009., Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-130/09 od 18. rujna 2009., Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-1676/09 od 25. svibnja 2010., Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-403/09 od 8. lipnja 2010., Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1038/10 od 14. ožujka 2011.

Osnovana je tvrdnja revidenta da je obzirom na različitu praksu drugostupanjskih sudova o postavljenom pitanju to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Predmet konkretnog parničnog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu razlike između isplaćene mirovine i mirovine koju je tužitelj trebao ostvariti iz razloga što u mirovinsku osnovicu nisu uvršteni iznosi dodataka na plaću koji su mu priznati pravomoćnom sudskom presudom donesenom nakon tužiteljevog odlaska u mirovinu.

U postupku nije sporno da je tužitelj otišao u mirovinu 5. svibnja 2009., kao i da je presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-1730/09-25 od 26. studenoga 2010. tuženica dužna tužitelju isplatiti bruto plaću u iznosu od 41.171,05 kn za razdoblje od 22. travnja 2006. do 31. srpnja 2007. Isto tako nije sporno da je tuženik isplatio tužitelju bruto glavnicu i zateznu kamatu umanjenu za doprinose i poreze 2. ožujka 2011.

Shvaćanje prvostupanjskog suda je bilo da je tužbeni zahtjev osnovan iz razloga što je sukladno odredbama čl. 98. st. 1. i čl. 101. st. 1. i 2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08 - dalje: ZOMO), te odredbama čl. 66. st. 1., čl. 67. st. 1. i 2., čl. 68., 69. i 78. Zakona o doprinosima za obvezna osiguranja („Narodne novine“, broj 84/08, 152/08, 94/09) regulirana obveza tuženice kao poslodavca na dostavu podataka relevantnih za izračun mirovine, a što u konkretnom slučaju tuženica nije učinila, čime je tužitelju nanijela štetu koja se očituje u isplati manjih iznosa mirovine, nego što bi mirovina bila isplaćena tužitelju da je tuženica postupila sukladno prethodno navedenim zakonskim propisima.

Drugostupanjski sud je pak preinačujući prvostupanjsku presudu zauzeo shvaćanje da u konkretnom slučaju tužitelju nije nastala šteta i to bez obzira što je tuženica propustila na propisanim obrascima dostaviti podatke za izračun mirovine. Sve to iz razloga što je i tužitelj bio dužan sam poduzeti određene pravne radnje kojima bi spriječio štetu, te je mogao osobno zatražiti ispravak i korekciju mirovine kod HZMO.

Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

Sukladno čl. 103. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 - dalje: ZR) ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi sa radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Dok se sukladno st. 2. istog članka pravo na naknadu štete iz prethodnog stavka odnosi i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

Sukladno čl. 98. st. 1. ZOMO obveznici obračunavanja i plaćanja doprinosa dužni su Zavodu dostavljati podatke propisane ovim Zakonom i općim aktom Zavoda na propisanim prijavama. Nadalje, sukladno čl. 101. st. 1. toč. 2. ZOMO podatke o početku osiguranja, prestanku osiguranja, promjenama tijekom osiguranja, kao i promjene podataka (za vođenje matične evidencije) obveznici dostavljaju u roku od 8 dana od dana početka zaposlenja ili osiguranja ili od pravomoćnosti rješenja o svojstvu osiguranika i osnovici osiguranja, od dana prestanka zaposlenja ili osiguranja, odnosno od dana promjena tijekom osiguranja.

Stoga je upravo zbog postupanja tuženice, koja nije na vrijeme tužitelju isplatila sve dodatke na plaću i dužne doprinose te o tome nije na vrijeme obavijestila na odgovarajućem obrascu HZMO, tužitelj pretrpio štetu zbog manjeg iznosa mirovine koja mu je isplaćena u utuženom razdoblju. Naime, tuženica kao poslodavac je uzrokovala štetu tužitelju kao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa zbog toga što nije tužitelju isplaćivala plaću i doprinose na plaću u pripadajućem iznosu (naknadno utvrđene presudom P-1730/09-25 od 26. studenoga 2010.) kada je tužitelj radio, radi čega je tužitelju nastupila šteta u vidu manje isplaćene mirovine koja se je obračunavala prema manjoj osnovici, nego što bi tužitelju pripadalo.

Stoga je vezano za postavljeno pitanje valjalo prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se odbije žalba tuženice kao neosnovana i potvrdi prvostupanjsku presudu, sve zbog pogrešne primjene materijalnog prava, na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

Zagreb, 5. listopada 2016.