Broj: Revr 385/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice I. M. iz Z., (OIB: ...), zastupane po punomoćniku Z. K., odvjetniku u Z., protiv tuženika D. t. r. d.d., Z., (OIB: ...), zastupanog po punomoćnici J. H., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2102/15-2 od 13. listopada 2015. kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2105/14-7 od 16. lipnja 2014., u sjednici održanoj 25. listopada 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. U vezi pravnog pitanja koje je u reviziji naznačeno pod rednim brojem 1. revizija tužiteljice se prihvaća te se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-2102/15-2 od 13. listopada 2015. i predmet vraća Županijskom sudu u Zagrebu na ponovno suđenje.

 

II. U vezi pravnog pitanja koje je u reviziji naznačeno pod rednim brojem 2. revizija tužiteljice se odbacuje kao nedopuštena.

 

III. Odluka o naknadi troška revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 48.051,96 kn na ime otpremnine sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. ožujka 2014. do isplate, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu 5.625,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, u roku od 8 dana.

 

Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke preinačena je prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka. Pod točkom II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 4.375,00 kn, u roku od 8 dana, dok je pod točkom III. izreke naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak podnošenja žalbe u iznosu 3.224,00 kn, u roku od 8 dana.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je na temelju odredbe čl. 382. st. 2. toč. 1.  Zakona o parničnom postupku podnijela tužiteljica naznačivši dva pravna pitanja:

 

„1. Da li radnik nezadovoljan visinom utvrđene otpremnine mora u roku od 15 dana od zaprimanja odluke podnijeti zahtjev za zaštitu prava, iako je u samoj odluci (članak 5.) navedeno da će poslodavac iznos otpremnine utvrditi i posebnom odlukom ili radnik može pričekati donošenje te posebne odluke o visini otpremnine i tek onda eventualno nezadovoljan utvrđenom visinom otpremnine podnijeti zahtjev za zaštitu prava i potom tužbu?

 

2. Da li je za poslodavca – tuženika, a posljedično i za sud obvezujuća odluka poslodavca da radniku – tužiteljici:

 

a) pripada pravo na otpremninu,

b) da otpremnina iznosi 33.090,00 kuna,

c) da će o visini otpremnine poslodavac donijeti posebnu odluku?“

 

smatrajući da su ista važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer o tim pitanjima revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanjima u kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova pri tome se pozivajući na presude  Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-162/15-2 od 8. rujna 2015., poslovni broj Gž R-723/15-2 od 8. rujna 2015., poslovni broj Gž R-758/15-2 od 3. rujna 2015. i rješenju istog suda poslovni broj Gž R-2420/14-2 od 5. svibnja 2015., u kojima da je zauzeto različito shvaćanje od shvaćanja na kojem je utemeljena pobijana drugostupanjska presuda. Predlaže preinačiti pobijanu odluku, podredno ukinuti drugostupanjsku odluku i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje. Zahtjeva trošak podnošenja revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužiteljice dijelom je dopuštena i osnovana, a dijelom je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), koji se Zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. toga zakona ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje podnose.

 

Nadalje, prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju u kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje, zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu 48.051,96 kn na ime isplate otpremnine, koliko tužiteljica smatra da joj pripada temeljem Kolektivnog ugovora za trgovačko društvo D. d.d. Zagreb. Tužiteljici je Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 4. studenog 2013. (dalje: Odluka o otkazu) prestao radni odnos kod tuženika, te je čl. 5. Odluke o otkazu utvrđeno da tužiteljici pripada pravo na otpremninu u iznosu 33.090,00 kn, kao i da će se iznos otpremnine utvrditi i posebnom odlukom, na dan isteka otkaznog roka, time da se odluka o visini otpremnine temelji na odredbama Zakona o radu, s obzirom na godine neprekidnog trajanja radnog odnosa radnika kod poslodavca. Nije sporno da tužiteljica nije pobijala odluku o u iznosu otpremnine utvrđenom u Odluci o otkazu.

 

Prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik u Odluci o otkazu priznao tužiteljici pravo na otpremninu, pa kako je izračun visine otpremnine novčano potraživanje, to tužiteljica, sukladno odredbi čl. 129. st. 3. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11, dalje: ZR) nije bila u obvezi podnijeti zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke o otkazu u dijelu koji se odnosi na otpremninu, te priznaje tužiteljici pravo na otpremninu temeljem Kolektivnog ugovora za trgovačko društvo D. d.d. Zagreb, i usvaja zahtjev tužiteljice za isplatu 48.051,96 kn.

 

Drugostupanjski sud preinačava prvostupanjsku presudu i odbija u cijelosti tužbeni zahtjev tužiteljice. Smatra da je poslodavac Odlukom o otkazu odlučio i o osnovi za otpremninu, kao i o visini otpremnine, te da je tužiteljica bila dužna, u skladu s odredbom čl. 129. st. 1. ZR podnijeti zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke o otkazu u dijelu koji se odnosi na otpremninu, zatim u roku podnijeti tužbu kojom traži utvrđenje nedopuštenosti Odluke o otkazu u dijelu koji se odnosi na otpremninu i tek na temelju takvog utvrđenja tražiti isplatu razlike otpremnine. Kako tužiteljica nije postupila na takav način, odnosno kako nije pobijala Odluku o otkazu u dijelu koji se odnosi na otpremninu, to drugostupanjski sud smatra da ne može osnovano tražiti isplatu razlike otpremnine na temelju Kolektivnog ugovora za trgovačko društvo D. d.d. Zagreb.

 

U vezi pitanja pod rednim brojem 1., revizija je dopuštena.

 

Odluka u konkretnom sporu ovisi o rješenju toga pitanja. Ovo stoga što je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju da u okolnostima kada je poslodavac Odlukom o otkazu odlučio o osnovi za otpremninu, kao i o visini te otpremnine, da je tužiteljica bila dužna prethodno u roku iz čl. 129. st. 1. ZR podnijeti zahtjev za zaštitu prava protiv Odluke o otkazu u dijelu koji se odnosi na otpremninu, zatim u roku podnijeti tužbu kojom traži utvrđenje nedopuštenosti Odluke o otkazu u dijelu koji se odnosi na otpremninu i tek na temelju takvog utvrđenja tražiti isplatu otpremnine, pa kako tužiteljica nije postupila na takav način, to drugostupanjski sud smatra da ista ne može osnovano tražiti isplatu razlike otpremnine koja bi joj pripala na temelju Kolektivnog ugovora za trgovačko društvo D. d.d. Zagreb.

 

K tome, ovo pitanje važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Ovo stoga, što o tom pitanju postoji različita praksa istog drugostupanjskog suda (u istovrsnim sporovima protiv istog tuženika – poslodavca). U presudama Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-162/15-2 od 8. rujna 2015., poslovni broj Gž R-723/15-2 od 8. rujna 2015., poslovni broj Gž R-758/15-2 od 3. rujna 2015. i rješenju istog suda poslovni broj Gž R-2420/14-2 od 5. svibnja 2015. izraženo je pravno shvaćanje da dopuštenost zahtjeva radnika za isplatu otpremnine u slučaju otkaza nije ograničena rokovima iz čl. 129. ZR, pa time ni gubitkom prava na sudsku zaštitu istekom tih rokova, te da se radnika ne može ograničavati u njegovim pravima zbog toga što nije pobijao odluku o otpremnini sadržanu u Odluci o otkazu.

 

Pravilno je pravno shvaćanje izraženo u odlukama Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-162/15-2 od 8. rujna 2015., poslovni broj Gž R-723/15-2 od 8. rujna 2015., poslovni broj Gž R-758/15-2 od 3. rujna 2015. i poslovni broj Gž R-2420/14-2 od 5. svibnja 2015. prema kojem radnik ima pravo na sudsku zaštitu iako nije prethodno pobijao odluku poslodavca glede visine otpremnine.

 

Takvo shvaćanje izraženo je i u odluci revizijskog suda poslovni broj Revr-1229/13-2 od 28. lipnja 2016., kao i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1095/2000 od 28. siječnja 2003. Ustavni sud je odluci poslovni broj U-III-1095/2000 od 28. siječnja 2003. izrazio shvaćanje da je otpremnina (pravo na otpremninu i visina otpremnine) novčana tražbina iz radnog odnosa, te zaposlenik nije obvezan podnijeti zahtjev za zaštitu prava, niti je to pretpostavka za ostvarivanje prava na otpremninu. Naime, sukladno članku 126. st. 4. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 17/01, 82/01) propust zaposlenika, da zahtijeva zaštitu prava kod poslodavca, a glede nepriznavanja kontinuiteta radnog staža u svezi s isplatom otpremnine, nema za posljedicu gubitak prava na tu tražbinu.

 

Revizijski sud ostaje kod pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Revr-1229/13-2 od 28. lipnja 2016. koja je u skladu s odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1095/2000 od 28. siječnja 2003. Naime, okolnost što tužiteljica nije pobijala Odluku o otkazu u dijelu koji se odnosi na otpremninu, ne može dovesti do gubitka prava na sudsku zaštitu, jer se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa u odnosu na koje tužiteljica, u skladu s odredbom čl. 129. st. 3. ZR, nije bila u obvezi podnijeti zahtjev za zaštitu prava, te ima pravo od suda zahtijevati zaštitu svog prava.

 

Budući da je drugostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog shvaćanja pogrešno primijenio materijalno pravo, te nije ocijenio žalbene navode tuženika koji se odnose na pravilnost i potpunost utvrđenja činjeničnog stanja, to je valjalo na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom  sudu na ponovno suđenje.

 

U vezi drugog pravnog pitanja revizija nije dopuštena.

 

To pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer odluka u sporu ne ovisi o rješenju toga pitanja. Naime, kako je ranije navedeno odluka u sporu ovisi o rješenju pitanja ima li tužiteljica pravo na sudsku zaštitu iako nije prethodno pobijala Odluku o otkazu u vezi s visinom otpremnine, slijedom čega odluka o sporu ne ovisi o rješenju drugog pravnog pitanja.

 

Nadalje, valjalo je na temelju odredbe čl. 392.b. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

 

U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će ponovno odlučiti o žalbi tuženika te o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška. Pritom je drugostupanjskom sudu za ukazati da iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude nije vidljivo zašto drugostupanjski sud odbija i dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na isplatu iznosa od 33.090,00 kn (prema Odluci o otkazu od 4. studenog 2013.).

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 25. listopada 2016.