1                            Poslovni broj: 19 UsI-492/20-6

 

 

 

Poslovni broj: 19 UsI-492/20-6

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

     UPRAVNI SUD U SPLITU

      Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Ani Jurišić, te P. J., zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja R. M. iz P., zastupanog po opunomoćeniku I. T., odvjetniku u S., T. h.b. z.e .., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, radi odobrenja stalnog boravka, dana 17. veljače 2021. godine

 

 

p r e s u d i o   j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Klasa: 511-01-204-UP/I-4491/32-2016 od 18. ožujka 2020. godine.

 

 

Obrazloženje

 

              Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance Klasa: 511-01-204-UP/I-4491/32-2016 od 18. ožujka 2020. godine odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenjem stalnog boravka.

Tužitelj u tužbi   navodi kako je u navedenom postupku prethodno doneseno rješenje kojim je također odbijen njegov zahtjev za odobrenjem stalnog boravka, da bi Visoki upravni sud RH presudom od 31.  siječnja 2018. godine poništio to rješenje izražavajući pritom stav da bi tužitelju trebao biti odobren stalni boravak.

Tužitelj citira odredbu čl. 96. st.1 Zakona o strancima i navodi kako tužitelj zadovoljava sve kriterije postavljene tom odredbom za odobravanjem stalnog boravka. Ističe kako ima valjanu putnu ispravu, potrebna sredstva za uzdržavanje pri čemu zapošljava i 30 ljudi. Navodi kako nema nikakvih dugovanja prema dobavljačima ili prema institucijama RH, posjeduje zdravstveno osiguranje, te bi mu stoga, a kako je to naveo i Visoki upravni sud RH u presudi …, valjalo odobriti stalni boravak u RH.

Tužitelj, nadalje ističe kako nema drugi dom, niti drugo mjesto izvan RH gdje bi mogao otići. Njegova djeca pohađaju školu u P., te su hrvatski državljani. U slučaju da mu se odobri zahtjev za stalnim boravkom, morao bi napustiti RH, a djeca bi ostala sama živjeti, a tvrtka koja zapošljava 30 ljudi morala bi se zatvoriti. Ističe kako je nejasno na temelju čega je upravno tijelo zaključilo da on ne boravi na teritoriju RH najmanje 5 godina, kada je vodio tvrtku, odgajao djecu a koje činjenice može potvrditi mnogo svjedoka.

Predlaže da sud sam riješi ovu upravnu stvar na način da tužitelju odobri stalni boravak, odnosno da osporeno rješenje poništi i predmet vrati na ponovni postupak.

Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je osporeno rješenje doneseno u izvršenju presude Visokog upravnog suda RH ..  od 31. siječnja 2018. godine kojom je poništena presuda Upravnog suda u Splitu .. od 21. srpnja 2017. godine, te rješenje tuženika od 2. kolovoza 2016. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za odobravanjem stalnog boravka i predmet vraćen na ponovni postupak.

Budući da je predmet odlukom Visokog upravnog suda vraćen na ponovni postupak, predmet je vraćen u stanje u kojem se nalazio prije negoli je poništeni akt donesen, dakle u procesni stadij u kojem je tek potrebno odlučiti o zahtjevu. Tuženik ističe kako je u ponovnom postupku izvršen uvid u evidencije vođenje kojih je u nadležnosti  Ministarstva unutarnjih poslova, te je utvrđeno da tužitelj u razdoblju do podnošenja  zahtjeva za stalni boravak, dakle do  27. travnja 2016. godine nije imao  pet godina zakoniti boravak u smislu odobrenog privremenog boravka, azila ili supsidijarne zaštite, sukladno čl, 92. st.1. Zakona o strancima. Budući da nema pravnog uporišta prema kojem se može smatrati da je u razdoblju od 28. veljače 2011. godine kada je podnio zahtjev za produženje dozvole za boravak i rad koja je nakon žalbenog postupka i upravnog spora izdana  rješenjem Policijske uprave Š., Policijske postaje V. na vremenski period od  31. ožujka 2016. godine do 31. ožujka 2017. godine.

Na ročištu za glavnu raspravu  održanom 9. veljače 2021. godine, strankama je dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17; dalje ZUS), 26. lipnja 2020., odlučeno spor riješiti bez rasprave.  

Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo tuženo tijelo uz odgovor na tužbu.

               Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17; dalje ZUS) ovaj Sud utvrdio je da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

Odredbom članka 92. st. 1. i st. 2. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 130/11i 74/13) propisano da se stalni boravak može odobriti strancu koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina zakoniti boravak, što uključuje odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da se smatra se da je stranac neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od 5 godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do 10 mjeseci ukupno ili jednokratno do 6 mjeseci.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da u trenutku odlučivanja o zahtjevu za odobrenje stalnog boravka stranac mora imati odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj.

Odredbom članka 96. st. 1. Zakona je propisano da će se stalni boravak odobriti  strancu koji, uz uvjete iz članka 92. ovoga Zakona: 1. ima valjanu stranu putnu ispravu, 2. ima sredstva za uzdržavanje, 3. ima zdravstveno osiguranje, 4. poznaje hrvatski jezik i latinično pismo te hrvatsku kulturu i društveno uređenje, 5. ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje.

Među strankama je sporno je li tužitelju osporavanim rješenjem tuženog tijela pravilno odbijen zahtjev za izdavanje odobrenja za stalni boravak u Republici Hrvatskoj, odnosno je li osporavanim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja tuženog tijela, na temelju ocjene rezultata provedenog dokaznog postupka u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, po ocjeni ovog Suda u konkretnom slučaju nije povrijeđen Zakon na štetu tužiteljice već  je na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Ovo stoga što iz stanja iz sadržaja spisa tuženog tijela nespornim proizlazi da je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da tužitelj ne ispunjava osnovni zakonski uvjet iz čl. 92. stavka 1. Zakona o strancima, odnosno da do dana podnošenja zahtjeva za stalni boravak ( koji zahtjev je podnesen dana 27. travnja.2016.), nema neprekidno pet godina zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj, a što uključuje privremeni boravak, a kako je to pravilno utvrdilo tuženo tijelo.

Naime, na temelju uvida u službene evidencije Ministarstva unutarnjih poslova razvidno je i kao nesporno utvrđeno:

- da je tužitelj u vremenskom razdoblju od 15. lipnja 1994. godine do 15. rujna 1994. godine, te u razdoblju od 10. srpnja 2000. do 10. siječnja 2001. godine imao odobrenje za privremeni boravak; u razdoblju od  12. prosinca 2007. godine do 30. ožujka 2008. godine tužitelju je izdana  poslovna dozvola, a u razdoblju od 30. ožujka 2008. godine do 30. ožujka 2011. godine tužitelju je izdana dozvola za boravak i rad; da je 28. veljače 2011. godine tužitelj u svojstvu poslodavca  podnio zahtjev za  produženje dozvole za boravak i rad koji zahtjev je odbijen, a po kojem je postupak pravomoćno okončan nakon vođenja upravnog spora, te je rješenjem Policijske uprave š., Policijske postaje V. tužitelju izdana  dozvola za boravak i rad za period od 31. ožujka 2016. godine do 31. ožujka 2017. godine

Dakle, slijedom naprijed navedenih nespornih utvrđenja, a kraj činjenice da je zahtjev za odobrenje stalnog boravka podnio 27. travnja 2016.  razvidno je da tužitelj ne zadovoljava uvjet iz čl. 92. st.1. Zakona o strancima jer u vrijeme podnošenja zahtjeva zaista nema neprekidno pet godina zakonitog boravka u Republici Hrvatskoj.

Stoga je tuženo tijelo, po ocjeni ovog Suda pravilno postupilo kada je odbilo zahtjev tužitelja za  izdavanjem odobrenja za stalni boravak u Republici Hrvatskoj s obzirom na nespornu činjenicu da tužitelj ne ispunjava osnovni uvjet za odobrenje stalnog boravka koji je propisan naprijed citiranom kogentnom zakonskom odredbom članka 92. st.1. Zakona o strancima, odnosno da nema neprekidno pet godina zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj, obzirom na razdoblje od 30. ožujka 2011. godine do 31. ožujka 2016. godine unutar kojega tužitelj nema reguliran boravak, a kako je to valjano obrazložilo tuženo tijelo koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj  Sud.

Nije osnovan tužbeni navod tužitelja da je zbog dugotrajnosti rješavanja tuženog tijela da riješi o zahtjevu tužitelja za produljenjem privremenog boravka od 28. veljače 2011, povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Odredbom članka 53. st. 1. Zakona o strancima propisano je da se zahtjev za produženje odobrenja privremenog boravka podnosi se najkasnije 60 dana prije isteka roka važećeg odobrenja za privremeni boravak, u policijskoj upravi, odnosno policijskoj postaji prema mjestu boravišta, odnosno sjedištu poslodavca ili mjestu rada stranca.

Stavkom 2., istog članka, je propisano da stranac koji je podnio zahtjev za produženje odobrenja privremenog boravka prije isteka roka važećeg privremenog boravka može ostati u Republici Hrvatskoj do izvršnosti odluke o zahtjevu.

Stavkom 3., istog članka, je propisano da je Policijska uprava, odnosno policijska postaja dužna o zahtjevu za produženje privremenog boravka odlučiti prije isteka roka važećeg odobrenja za privremeni boravak.

Nije sporno da je stavkom 3. članka 53. Zakona o strancima propisano da je Policijska uprava, odnosno policijska postaja dužna o zahtjevu za produženje privremenog boravka odlučiti prije isteka roka važećeg odobrenja za privremeni boravak, međutim po ocjeni ovog Suda radi se o instruktivnom roku, te spomenuta norma, sagledana u cjelini s drugim mjerodavnim odredbama toga Zakona, ne daje pravno uporište za zaključak da stranka propuštanjem tog roka od strane javnopravnog tijela stječe pravo na pozitivno rješenje podnesenog zahtjeva, odnosno na odobrenje privremenog boravka, odnosno produženje privremenog boravka (u smislu predmnjeve usvajanja zahtjeva stranke iz čl. 102. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09), a kako to tužitelj neosnovano smatra.

Stoga, slijedom svega naprijed navedenog, navodi tužbe nisu osnovani niti su od utjecaja na drugačije rješenje predmetne upravne stvari, a osporavanim rješenjem tuženog tijela po ocjeni ovog Suda nije povrijeđen Zakon na štetu tužiteljice, već je osporavano rješenje doneseno na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu odredbi materijalnog prava.

Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12 i 152/14), odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u izreci.

 

 

 

U Splitu, 17. veljače 2021. godine

 

S U T K I N J A

 

                                                 Ana Jurišić, v.r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. (čl. 66. ZUS-a).

  

Za točnost otpravka-ovlašteni službenik

P. J.