Broj: Revr 8/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. I., OIB: ..., iz Z., zastupane po punomoćnicima D. Š. i H. H., odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. Š. i H. H. u Z., protiv tuženika I. g. d.d., OIB: ..., sa sjedištem u Z., zastupanog po punomoćnici M. P. F., odvjetnici u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1322/14-2 od 22. srpnja 2014., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-940/09-32 od 29. travnja 2014., u sjednici održanoj 26. listopada 2016.,

r i j e š i o   j e

              Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1322/14-2 od 22. srpnja 2014. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 50.800,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2014. do isplate (točka I/ izreke) i naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.021,87 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2014. do isplate (točka III/ izreke), dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u iznosu od 5.000,00 kn zajedno s traženim zakonskim zateznim kamatama na taj iznos (točka II/ izreke) te je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 731,25 kn (točka IV/ izreke).

Drugostupanjskom presudom preinačena je, pozivom na odredbu članka 373.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - u daljnjem tekstu: ZPP), presuda suda prvog stupnja u dijelu pod točkom I/ i III/ izreke te u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka te je suđeno:

„1. Odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici 50.800,00 kn i naknaditi troškove parničnog postupka u svoti od 13.021,87 kn, sve sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2014. do isplate.

2. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka pred sudom prvog stupnja u svoti od 8.028,75 kn u roku od 8 dana.“

Ujedno je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove žalbe u iznosu od 1.250,00 kn.

Protiv drugostupanjske  presude tužiteljica je podnijela reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP-a, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude sukladno revizijskim navodima uz naknadu troškova parničnog postupka, kao i troška revizije, podredno ukidanje nižestupanjske odluke i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija je osnovana.

Neovisno od vrijednosti predmeta spora u ovoj je pravnoj stvari revizija dopuštena na temelju odredbe iz članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP-a jer je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a ZPP-a.

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a, u povodu revizije iz članka 382. stavka 1. ZPP-a, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu štete u iznosu od 55.800,00 kn, zbog ozljede na radu koju je zadobila 27. travnja 2006. prilikom odlaska s posla, kada se poskliznula po stepenicama i pala, pri čemu je zadobila prijelom humerusa lijevog ramenog zgloba.

U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđeno je:

- da je do štetnog događaja došlo prilikom odlaska tužiteljice s radnog mjesta, u krugu tuženika, na način da se tužiteljica poskliznula na drugoj vanjskoj stepenici (presvučena keramičkim pločicama) koja je bila vlažna od kiše i klizava i pala bočno na lijevo rame,

- da je u prijavi o ozljedi na radu navedeno da je tužiteljica stradala na odlasku s posla, da je ozljeda lijevog ramena nastala na način da je tužiteljica pala na površini za kretanje uslijed klizavosti te površine,

- da je svjedok I. Š. sastavio prijavu o ozljedi na radu prema izjavi tužiteljice i svjedoka neposrednog očevica nezgode J. A. koji je potvrdio izjavu tužiteljice i pojasnio da opis uzroka ozljede pod točkom 38. - klizavost podrazumijeva da je predmetnog dana padala kiša pa je površina za kretanje bila skliska,

- da je tužiteljica zadobila prijelom kirurškog vrata lijeve nadlaktične kosti bez pomaka, trajne posljedice ozljede umanjuju opću životnu i radnu sposobnost tužiteljice za 20% u kojem omjeru su potrebni pojačani napori u svakodnevnom životu i radu, trpjela je strah i bolove te joj je bila potrebna tuđa pomoć i njega za vrijeme provedenog liječenja.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da se odgovornost tuženika temelji na odredbi članka 102. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04-pročišćeni tekst, 68/05 i 149/09 - u daljnjem tekstu: ZR) i članka 15. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12) kojim je propisano da poslodavac odgovara radniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema općim propisima obveznog prava. Pritom sud prvog stupnja ne nalazi da bi tužiteljica na bilo koji način doprinijela štetnom događaju, ocjenjujući da je tužiteljica primijenila pažnju prosječne osobe kada se kretala po stepenicama, normalnim hodom u adekvatnoj obući (tenisicama) pa ni na koji način nije mogla utjecati na činjenicu da su stepenice bile kliske od kiše koja je nesporno toga dana padala, zbog čega u ponašanju tužiteljice ne nalazi bilo kakve krivnje.

              Polazeći od toga te na temelju nalaza i mišljenja medicinskih vještaka, sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljici za pretrpljene bolove pripada pravična novčana naknada od 12.000,00 kn, za strah od 10.000,00 kn, za smanjenje životne aktivnosti od 25.000,00 kn i za tuđu pomoć i njegu od 3.800,00 kn (ukupno 50.800,00 kn).

Postupajući po žalbi tuženika, drugostupanjski sud preinačuje navedenu presudu primjenom odredbe iz članka 373.a točka 2. ZPP-a i odbija tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

Pritom, drugostupanjski sud, pozivajući se na odredbu iz članka 103. stavak 1. ZR-a, navodi da je zaključak suda prvog stupnja pogrešan jer nije pravilno ocijenio izvedene dokaze, time što je u pogledu nastanka štetnog događaja prihvatio iskaz tužiteljice, a ne iskaz svjedoka J. A., koji je iskazivao potpuno suprotno iskazu tužiteljice. Nadalje, navodi da iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da nakon što je taj svjedok odnosnog dana prešao ogradu, jer je pred tim pokušao proći kroz vrata koja su bila zatvorena, tužiteljica je također pokušala preći istu ogradu pri čemu je pala pa je tužiteljica sama uzrokovala štetni događaj za koji tuženik ne odgovara.

Revidentica navodi da je drugostupanjski sud u konkretnom slučaju cijenio samo iskaz svjedoka J. A. i to površno, uz tvrdnju da je zanemario činjenicu postojanja prijave o ozljedi na radu kao javne isprave, koju izdaje i sadržaj ovjerava tuženik, nadležni liječnik i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, navodeći da njezinu vjerodostojnost nitko nije sporio, a niti je pokrenut odgovarajući postupak za njezino poništenje.

Prema odredbama članka 373.a stavak 1. ZPP-a, drugostupanjski će sud presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe: 1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili 2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

Po shvaćanju revizijskog suda, drugostupanjski sud je u ovoj pravnoj stvari nepravilno uporabio odredbe iz članka 373.a ZPP-a jer mu ta zakonska odredba ne daje ovlaštenje da, u situaciji kada je sud prvog stupnja iskaz određenog svjedoka ocijenio nevjerodostojnim (što je bilo odlučno za odluku o tužbenom zahtjevu) ne prihvati takvu ocjenu prvostupanjskog suda bez da je sam (neposredno) saslušao odnosnog svjedoka.

To je zato jer u konkretnom slučaju bitne činjenice među strankama nisu nesporne, naprotiv, one su itekako sporne, a te činjenice nije bilo moguće utvrditi prema stanju spisa jer sud prvog stupnja izrijekom nije prihvatio iskaz svjedoka A. vjerodostojnim. U takvoj situaciji zapravo ne postoje pretpostavke za postupanje po odredbama članka 373.a ZPP-a iz jednostavnog razloga jer to nije bilo moguće bez održavanja drugostupanjske rasprave.

Pritom, valja istaknuti da se ovdje ne radi o činjenici o postojanju koje je prvostupanjski sud izveo nepravilan zaključak na temelju drugih činjenica koje su po ocjeni drugostupanjskog suda pravilno utvrđene (članak 373.a stavak 2. ZPP-a).

Naime, u ovom slučaju nije bilo mogućnosti postupanja niti po stavku 2. rečenog članka (na koju se poziva pobijana odluka) jer se ta odredba odnosi na stanje u kojem se žalbeni sud nalazi u jednakoj mogućnosti (odnosno nemogućnosti) ostvarenja načela neposrednosti u kojoj se u odnosu na dokazni materijal nalazio i sud prvog stupnja, a to svakako nije kada se, polazeći samo od stanja spisa, ponovno i sasvim drugačije ocjenjuje vjerodostojnost iskaza (važnog) svjedoka, što je u ovom slučaju učinio drugostupanjski sud.

Konačno, postupanje drugostupanjskog suda u konkretnom predmetu nije imalo uporište niti u odredbama stavka 3. članaka 373.a ZPP-a iz jednostavnog razloga jer, kako je već obrazloženo, nisu bili (kumulativno) ispunjeni uvjeti za donošenje presude iz stavka 1. navedenog članka.

Zbog toga je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 373.a ZPP-a na koju se pravilno (opisno) poziva revident (članak 385. stavak 1. točka 2. ZPP-a).

Stoga će u ponovnom postupku sud drugog stupnja otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka i sukladno uputama iz ovog rješenja (članak 394.a ZPP-a) ponovno odlučiti o žalbi tuženika.

O troškovima cjelokupnog postupka odlučit će se u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

Iz tih je razloga, na temelju odredbe iz članka 394. stavak 1. ZPP-a, valjalo ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

Zagreb, 26. listopada 2016.