1

Broj: Pž-3255/2020

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od Nediljka Bobana, predsjednika vijeća, Drage Klasnića i Koraljke Bašić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marcele Soljačić-Prester, kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenika A.F., zbog prekršaja iz članka 46. stavka 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj: 67/08, 48/10 , 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 89/15, 108/17, 70/19 i 42/20), prekršaja iz članka 32. stavka 4. cit. Zakona, prekršaja iz članka 216. stavka 3. cit. Zakona i zbog prekršaja iz članka 238. stavka 7. cit. Zakona, odlučujući o žalbi okrivljenika A.F., podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu od 16. ožujka 2020. broj: 31. Pp P-5849/2019, na sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2021.,

p r e s u d i o   j e:

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika A.F. i potvrđuje  prvostupanjska presuda.

              II.Temeljem čl. 139. st. 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18) okrivljenik A.F. je obvezan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna u roku od 8 (osam) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom, proglašen je krivim okrivljenik A.F. da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaje iz članka 46. stavka 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, članka 32. stavka 4. cit. Zakona, članka 216. stavka 3. cit. Zakona i prekršaj iz članka 238. stavka 7. cit. Zakona, za koji mu je, izrečena novčana kazna u ukupnom iznosu od 7.200,00 (sedamtisućadvjesto) kuna.

Istom presudom okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u  iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna.

Protiv pobijane presude, okrivljenik A.F. pravodobno je podnio žalbu zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenog stanja, te zbog odluke o prekršajnopravnim sankcijama, kako to proizlazi iz sadržaja žalbe.

U žalbi okrivljenik navodi da sve što mu se stavlja na teret nije počinio, niti je moguće da je to napravio jer dana 29. svibnja 2018. godine nije bio u Splitu, već navodi da je bio u T. za što da ima i svjedoke. Tražio je da se izvade snimke svih tih prekršaja gdje je prometni policajac tvrdio da je to bio on i da ga već od ranije poznaje i da ga je već zaustavio za što također nema nikakvih dokaza osim njegove tvrdnje. Ova odluka bez ikakvih dokaza temeljena je na njegovim riječima, pa tako može i svakih par dana slati ovakve kazne gdje ne zna tko je vozač vozila. Moli sud da ga oslobodi krivnje, jer nema novaca za plaćanje onoga što nije napravio te napominje da je otac dvoje maloljetne djece te da je u međuvremenu položio vozački ispit o čemu je u spis dostavio potvrdu. Također nije istina da se sudu nije odazvao, već je došao ispred zgrade u koju ga nisu pustili iako je imao poziv u rukama, razlog za to je bio covid-19. Snimke nije uspio dobiti iako je pitao sve obližnje ugostiteljske objekte jer je prošlo previše vremena od prekršaja.

Predlaže da se, iz žalbenih razloga, žalba prihvati.

              Žalba nije osnovana.

Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18) uz ocjenu navoda žalbe, ovaj sud je utvrdio da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

              Okrivljenik u žalbi navodi da sve što mu se stavlja na teret nije počinio, niti je moguće da je to napravio jer dana 29. svibnja 2018. godine nije bio u Splitu, već navodi da je bio u T. za što da ima i svjedoke, te da za njegovu krivnju nema nikakvih dokaza osim iskaza prometnog policajca koji je tvrdio da je to bio on, tj. okrivljenik i da ga već od ranije poznaje i da ga je već zaustavio, koji žalbeni navodi se ukazuju neosnovanim, budući je prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka, ispitivanjem svjedoka policijskog službenika I.J., koji se je detaljno očitovao o konkretnom događaju, kojem iskazu je sud poklonio vjeru dajući za to razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, te je i proveo dokaz suočenjem između okrivljenika i navedenog svjedoka, osnovano zaključio da su se u ponašanju okrivljenika stekla sva bitna obilježja prekršaja za koja je okrivljenik proglašen krivim.

Suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud nakon detaljno provedenog dokaznog postupka, nije propustio ni o jednoj odlučnoj činjenici u obrazloženju presude iznijeti razloge, jer je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, pa tako i ocjenu iskaza policijskog službenika I.J., kao i provedenog suočenja između okrivljenika i navedenog svjedoka.

            Kako žalbenim razlozima nije objektivno i argumentirano osporena pravilnost odlučnih činjeničnih utvrđenja i zaključaka suda prvog stupnja, neosnovanom se ukazuje žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava.

Prvostupanjski sud je shodno ovlaštenju da dokaze ocjenjuje po slobodnom uvjerenju (članak 88. stavak 2. Prekršajnog zakona) svoje saznanje o djelima zasnovao na ocjeni svih u postupku provedenih dokaza, a što je u pobijanoj presudi i valjano obrazložio.

Ispitujući potom odluku o kazni vijeće ovog suda je utvrdilo da izrečena kazna nije prestroga, s obzirom da je prvostupanjski sud istu za svako djelo utvrdio ispod propisanog posebnog minimuma primjenom članka 37. Prekršajnog zakona, uzimajući u obzir sve okolnosti iz članka 36. stavak 2. Prekršajnog zakona, te izrečenu kaznu u ukupnom iznosu, primjenom članka 39. Prekršajnog zakona, uzimajući u obzir nedokumentirane navode okrivljenika o imovinskim prilikama smatra primjerenom, kako svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

S obzirom da je ovaj sud, odlučujući o žalbi okrivljenika, donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, sukladno odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, okrivljenik je obvezan na naknadu paušalne svote troškova žalbenog postupka. Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (Narodne novine broj 18/13) propisan je opći okvir paušalne svote troškova prekršajnog postupka u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, visina paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka određena u iznosu od 200,00 kuna, po mišljenju ovog suda, primjerena je složenosti i trajanju postupka i imovnom stanju okrivljenika.

Slijedom navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanje okrivljenikove žalbe, pa je, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 17. veljače 2021.

  Zapisničarka:                                                                                                                                   Predsjednik vijeća:

Marcela Soljačić-Prester v.r.                                                                                         Nediljko Boban, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 4 otpravka: za spis, okrivljenika i tužitelja.