Broj: Revr 1412/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Dragana Katića, člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz L., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. R., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. k. d.d. elektronička tvornica, Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu D., T., B. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1528/14-2 od 28. travnja 2015., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-7834/13-18 od 13. lipnja 2014., u sjednici održanoj 26. listopada 2016.

p r e s u d i o   j e

              Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

              U uvodu navedenom drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda kojom je utvrđen nedopuštenim izvanredni otkaz ugovora o radu dan tužitelju odlukom tuženika od 14. veljače 2013. i naloženo tuženiku vratiti tužitelja na rad i isplatiti mu naknadu plaće u bruto iznosu od 139.111,79 kn sa zateznom kamatom i naknaditi parnične troškove u iznosu od 12.500,00 kn sa zateznim kamatama, na način da je tužbeni zahtjev odbijen, a tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 14.758,00 kn i trošak žalbe u iznosu od 3.473,00  kn.

              Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz st. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.  toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava.

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

              Revizija je neosnovana.

              Pobijana presuda ispitana je samo u granicama razloga zbog kojih je izjavljena revizija, sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a.

              Tužitelju zaposlenom kod tuženika na temelju ugovora o radu od 29. prosinca 2010. za obavljanje poslova zaštitara – vatrogasca tuženik je dao izvanredni otkaz ugovora o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa uz obrazloženje da je kao dokaz da je stekao srednju stručnu spremu, koju je morao imati za obavljanje navedenih poslova, tužitelj dostavio tuženiku svjedodžbu o završnom ispitu … škole, Z., od 20. lipnja 2001., da je nakon anonimne dojave da neki od tuženikovih radnika posjeduju krivotvorene diplome tuženik zatražio od navedene škole da se očituje o vjerodostojnosti tužiteljeve svjedodžbe o završnom ispitu, te da je 5. ožujka 2013. škola službeno izvijestila tuženika da svjedodžba nije izdana od navedene škole, da oznaka urudžbenog broja ne odgovara oznakama koje koristi škola i da u matičnoj evidenciji pod brojem navedenim u svjedodžbi nema podataka da je tužitelj stekao srednje obrazovanje.

              Ocijenivši izvedene dokaze u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, prvostupanjski sud je zaključio da u postupku nije utvrđeno da bi predmetna svjedodžba tužitelja bila krivotvorena, dakle, da tuženik nije imao opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu tužitelju, i sukladno tome zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti otkaza ocijenio nedopuštenim.

              Osim toga, prvostupanjski sud je zaključio da je otkaz nedopušten i iz razloga što prije otkazivanja tuženik nije pozvao tužitelja da iznese svoju obranu.

              Suprotno zaključivanju prvostupanjskog suda drugostupanjski sud je cijeneći sadržaj pisane obavijesti … škole u Z. od 5. veljače 2003., u kojoj se navodi da od strane te škole, a i njezinih prednika, tužitelju nikada nije izdana svjedodžba o završnom ispitu, zaključio da ta obavijest predstavlja dovoljan dokaz da tužitelj ne posjeduje valjanu ispravu kojom bi dokazao da ima završenu srednju škola koja je u smislu odredbe čl. 26. Zakona o zaštiti osoba ("Narodne novine" broj 83/96) temelj za obavljanje poslova zaštitara – vatrogasca, tako da je u trenutku zasnivanja radnog odnosa kod tuženika kao dokaz da ima traženu srednju stručnu spremu dostavio nevjerodostojnu svjedodžbu navedene škole, mada je znao za njezinu nevjerodostojnost, te da sama priroda i značenje povrede obveze iz radnog odnosa koju je počinio zasnivanjem radnog odnosa na temelju nevjerodostojne dokumentacije otkaz ugovora o radu čini dopuštenim.

              Glede činjenice da prije donošenja odluke o otkazu tužitelju nije onemogućeno iznošenje obrane, drugostupanjski sud je zaključio da od tuženika nije bilo za očekivati da to učini, u smislu odredbe čl. 111. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12  – dalje: ZR).

              U odnosu na istaknutu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u reviziji se navodi da u pobijanoj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, pozivajući se pritom na potvrdu … škole od 31. kolovoze 2009. (list 46 spisa).

              Navedenom potvrdom se potvrđuje da je radi sređivanja matičnih knjiga u obrazovanju odraslih bivši ravnatelj škole J. B. vratio određene matične knjige te ih uredio "na način da je potpisao razrednike na mjestima gdje nije bilo potpisa, te sebe kao ravnatelja, gdje je propustio potpisati te poneke datume" i da je predao registar učenika za iste knjige (od 1992. do 2002.).

              S obzirom na takav sadržaj ta potvrda ne predstavlja dokaz vjerodostojnosti svjedodžbe koju je tužitelj dostavio tuženiku prilikom zasnivanja radnog odnosa, a osim toga njezin sadržaj se niti ne navodi u obrazloženju drugostupanjske presude, pa nije jasno zašto bi o odlučnim činjenicama postojalo proturječnost između onoga što se u razlozima presuda navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

              Pravilno je i u skladu sa shvaćanjem revizijskog suda iznesenom u revizijskoj odluci Revr-610/13 od 12. siječnja 2014. zaključivanje drugostupanjskog suda da obavijest … škole iz Z. da je svjedodžba tužitelja o završenoj srednjoj školi nevjerodostojna dovoljan dokaz da tuženik nije posjedovao vjerodostojnu ispravu koja mu je bila potrebna za zasnivanje radnog odnosa s tuženikom.

              Takvim zaključivanjem o navedenoj odlučnoj činjenici izneseni su dovoljno jasni razlozi.

              Proizlazi dakle da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati pa ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

              U odnosu na istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u reviziji se ponavlja u postupku pred prvostupanjskim sudom istaknuta tužiteljeva tvrdnja da je otkaz nedopušten i zbog toga što mu prije otkazivanja nije omogućeno iznošenje obrane, a osim toga da je tuženika kao poslodavca obvezivao Kolektivni ugovor sklopljen 4. travnja 2012. s Nezavisnim sindikatom radnika E. k. d.d., da je tim Kolektivnim ugovorom utvrđena obveza poslodavca rješavati individualne radne sporove mirnim putem, te da unatoč toj obvezi tuženik to nije učinio, pa da je otkaz nezakonit s obzirom na odredbu čl. 7. st. 3. ZR.

              Prema odredbi čl. 11. st. 2. ZR prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

              S obzirom na konkretne okolnosti drugostupanjski sud je pravilnom primjenom navedene odredbe zaključio da od tuženika nije bilo za očekivati da tužitelju omogući iznošenje obrane.

              Osnovana je revizijska tvrdnja da je tuženika kao poslodavca obvezivao Kolektivni ugovor sklopljen 4. travnja 2012. s Nezavisnim sindikatom radnika E. k. d.d. te da je prema odredbama čl. 41. – 45. tog Kolektivnog ugovora postojala obveza tuženika individualne radne sporove rješavati u postupku mirenja pri Gospodarskom socijalnom vijeću u Gradu Zagrebu. Međutim, okolnost da postupak mirenja nije proveden nema za posljedicu nezakonitost sporne odluke o otkazu, čije postojanje tužitelj temelji na odredbi čl. 7. st. 3. ZR.

              Tom odredbom je propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako ovim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

              Ugovaranje provođenja postupka mirnog rješavanja individualnog radnog spora nema značenje ugovaranja prava radnika iz radnog odnosa jer je svrha ugovaranja mirnog rješavanja nastalog spora u interesu obiju strana u sporu.

              Na taj način ne uređuje se neko pravo radnika iz radnog odnosa, već se uređuje postupak rješavanja individualnog radnog spora između radnika i poslodavca, pa u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni za radnika najpovoljnijeg prava u smislu odredbe čl. 7. st. 3. ZR.

              Stoga, suprotno revizijskim navodima, okolnost neprovođenja postupka mirnog rješavanja ovog radnog spora nije niti može biti od značaja za rješenje tog spora u parnici, tako da zbog te činjenice otkaz tuženika nije nezakonit.

              Slijedom izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 26. listopada 2016.