- 1 -              Rev 4695/2019-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 4695/2019-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca sudaca Mirjane Magud, predsjednice vijeća te Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. S. Š.1, 2. S. Š.2 i 3. H. T., svi zastupani po punomoćniku D. H., odvjetniku u Odvjetničkom društvu H. & P. u Z., protiv tuženika C. o. d.d. Z., OIB: ..., kojeg zastupa generalna punomoćnica S. R., dipl. pravnica, radi naknade štete, rješavajući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3060/18-2 od 16. srpnja 2019., kojom je djelomično preinačena i djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1283/17-110 od 13. travnja 2018., u sjednici održanoj 17. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

I. Revizija tužitelja se djelomično prihvaća, preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-3060/18-2 od 16. srpnja 2019., u dijelu odluke o glavnoj stvari pod točkom I. izreke i u dijelu odluke o troškovima postupka pod točkom IV., VI., VII. izreke, i sudi:

 

1. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1283/17-110 od 13. travnja 2018. pod točkom I. i II. izreke.

 

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 345.808,67 kuna, sa zateznim kamatama koje na iznos od 328.391,40 kuna teku od 13. travnja 2018. do isplate, po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku 15 dana.

 

II. U preostalom dijelu (točka III. izreke) revizija tužitelja odbija kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku isplatiti 1. tužitelju iznos od 161.238,95 kuna, iznos od 6.959,79 € u kunskoj protuvrijednosti, sve sa zateznom kamatom od 13. travnja 2018. do isplate (točka I. izreke), te iznos od 380.610,61 kuna sa zateznom kamatom koja teče na iznose koji dospijevaju u razdoblju od 15. prosinca 1986. do 15. rujna 2013., a potom od 1. listopada 2013. pa nadalje po 2.238,67 kuna mjesečno, s time da mu isplati dospjele iznose odjednom, a dospijevajuće do 15-tog u mjesecu za tekući mjesec s pripadajućom zateznom kamatom (točka II. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti 3. tužiteljici iznos od 11.549,08 kuna s zateznom kamatom od 13. travnja 2018. do isplate (točka III. izreke).

 

Odbijeni su kao neosnovani zahtjevi za isplatu 1. tužitelja iznosa od 24.648,94 € u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju na dan isplate s zateznom kamatom od donošenja presude do isplate, iznosa od 7.905,11 € u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate s zateznom kamatom koja teče na 15.460,84 DEM od 7. svibnja 1985. do 31. prosinca 2001., a od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2005. na iznos u €, a od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. prema članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s zateznom kamatom, te zahtjeva za isplatu zateznih kamata na presuđenu kunsku protuvrijednost 6.959,79 € tekućih od 7. svibnja 1985. sve do 12. travnja 2018. na način naveden u izreci (točka IV. izreke), zahtjev 1. tužitelja za isplatu iznosa od 432.312,56 kuna s pripadajućom zateznom kamatom kako je navedeno u izreci presude (točka V. izreke) zahtjev 2. tužiteljice za isplatu iznosa od 4,75 kuna s zateznom kamatom tekućom od 1. lipnja 1985. do isplate, te kunsku protuvrijednost 240,00 € s zateznom kamatom koja na 470 DEM teče od 10. svibnja 1985. do 31. prosinca 2001., a od 1. siječnja 2002. do 31. prosinca 2005. na iznos u €, a od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. prema članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s zateznom kamatom (točka VI. izreke). Tuženiku je naloženo da 1. i 3. tužitelju solidarno naknadi parnični trošak u iznosu od 328.391,40 kuna s zateznom kamatom od 13. travnja 2018. do isplate (točka VII. izreke), a tužitelji su obvezani tuženiku solidarno naknaditi parnični trošak od 1.100,00 kuna (točka VIII. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja preinačena je presuda suda prvog stupnja i odbijen je zahtjev 1. tužitelja:

 

- u dijelu točke I. izreke kojom je tuženiku naloženo da 1. tužitelju isplati iznos od 97.404,32 kuna sa zateznom kamatom od 13. travnja 2018. do isplate,

 

- u dijelu točke II. izreke kojom je naloženo tuženiku da 1. tužitelju isplati iznos od 380.610,61 kuna sa zateznom kamatom koja teče na iznose koji dospijevaju u razdoblju od 15. prosinca 1986. do 15. rujna 2013., a potom od 1. listopada 2013. pa nadalje po 2.238,67 kuna mjesečno (točka I. izreke).

 

Odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu točke I. izreke kojom je naloženo tuženiku da 1. tužitelju isplati iznos od 63.834,63 kuna i kunsku protuvrijednost 6.959,79 €, sve s pripadajućom zateznom kamatom od 13. travnja 2018. do isplate (točka II. izreke).

 

Odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja:

 

- u dijelu točke IV. izreke kojom je odbijen zahtjev 1. tužitelja za isplatu kunske protuvrijednosti 7.905,11 € s zateznom kamatom koja na iznos od 15.460,84 DEM teče od 7. svibnja 1985. do 31. prosinca 2001., a do 1. siječnja 2002. do isplate na 7.905,11 €, kao i zahtjev za isplatu zatezne kamate koja na dosuđenu kunsku protuvrijednost 6.959,79 € teče na 13.611,96 DEM od 7. svibnja 1985. do 31. prosinca 2001., a od 1. siječnja 2002. do 2. travnja 2018. na 6.959,79 €,

 

- u točki VI. izreke kojom je odbijen zahtjev 2. tužiteljice za isplatu iznosa od 4,75 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 1. lipnja 1985. do isplate, te zahtjev za isplatu kunske protuvrijednosti 240,00 € s pripadajućom zateznom kamatom koja na 470,00 DEM teče od 10. svibnja 1985. do 31. prosinca 2001., a od 1. siječnja 2002. do isplate na 240,00 € (točka III. izreke).

 

Preinačena je odluka o troškovima postupka za iznos od 269.294,73 kuna iz točke VII. izreke presude suda prvog stupnja i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja da im tuženik naknadi parnični trošak u iznosu od 269.294,73 kuna s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 13. travnja 2018. do isplate (točka IV. izreke).

 

Odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je odluka o trošku određena točkom VII. izreke za iznos od 59.096,67 kuna s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 13. travnja 2018. do isplate (točka V. izreke).

 

Preinačena je odluka o troškovima postupka preko priznatog iznosa određenog točkom VIII. izreke i suđeno je da se nalaže tužiteljima da tuženiku naknade daljnji trošak postupka od 1.154,00 kuna (točka VI. izreke). Odbijeni su kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbe (točka VII. izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu (točka VIII. izreke).

 

Protiv presude suda drugog stupnja, u dijelu odluke o glavnoj stvari pod točkom I. i III. izreke, te u dijelu odluke o troškovima postupka pod točkom IV., VI., VII. i VIII. izreke, tužitelji su izjavili reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te zbog povrede prava na pošteno i pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije o ljudskim pravima i članka 1. Protokola br. 1., navedene Konvencije, odnosno prava na mirno uživanje prava vlasništva. Predlažu da se revizija prihvati u cijelosti, preinači presuda suda drugog stupnja u pobijanom dijelu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno potvrdi presuda suda prvog stupnja, uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno da se ukine presuda suda drugog stupnja i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje. Potražuju troškove revizije.

 

Protiv presude suda drugog stupnja, u dijelu odluke o glavnoj stvari pod točkom II. izreke, te u dijelu odluke o troškovima postupka pod točkom V. izreke, tuženik je izjavio reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, presude suda nižeg stupnja preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da presude suda nižeg stupnja ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Tužitelji u odgovoru na reviziju osporavaju revizijske navode tuženika te predlažu istu odbiti kao neosnovanu ili odbaciti kao nedopuštenu, uz naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju osporava reviziju tužitelja i predlaže reviziju odbaciti. 

 

Revizija tužitelja je djelomično osnovana. Revizija tuženika nije dopuštena.

 

Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužitelj ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i nisu proturječni. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

Pozivajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Solomun protiv RH i Pavlović i drugi protiv RH, u kojima je izneseno pravno shvaćanje prema kojem se novčano potraživanje smatra vlasništvom, tužitelji ističu da njihovo pravo, u konkretnom slučaju, sud nije zaštitio pa je povrijedio članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te pravo iz članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Neosnovani su izneseni navodi tužitelja, a uvažavajući shvaćanje Europskog suda za ljudska prava prema kojem se novčano potraživanje smatra vlasništvom, u konkretnom slučaju nije došlo do povrede niti članka 6., a niti članka 1. Protokola br. 1 navedene Konvencije, a što će u nastavku obrazloženja, odgovarajući na ostale revizijske navode tužitelja biti detaljnije pojašnjeno.

 

Predmet spora su zahtjevi 1. tužitelja (vozača), 2. tužiteljice (njegove supruge) i 3. tužiteljice (rođakinje, putnice u vozilu), da im tuženik (osiguratelj štetnika) naknadi štetu (materijalnu i nematerijalnu), kao posljedicu prometne nezgode, koju je 6. svibnja 1985. skrivio osiguranik tuženika.

 

Tužitelj pod 1. zahtijeva naknadu nematerijalne štete u iznosu od 46.350,00 € (fizičke boli 9.350,00 €, strah 4.000,00 €, duševne boli zbog smanjenja životne i radne sposobnosti 28.000,00 €, te duševne boli zbog naruženosti 5.000,00 €) u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, s zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate, za tuđu pomoć i njegu iznos od 812.923,17 kuna za razdoblje od 1. rujna 1985. do 30. rujna 2013., a od 1. listopada 2013. pa nadalje mjesečnu rentu od 4.781,44 kuna s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 15-tog u mjesecu do isplate i materijalnu štetu za uništeno vozilo u iznosu od 14.864,00 €.

 

Tužiteljica pod 2. zahtijeva naknadu materijalne štete na ime troškova liječenja, prijevoza i dr. u iznosu od 4,75 kuna s zateznom kamatom od 1. lipnja 1985. do isplate i iznos od 240,00 € u kunskoj protuvrijednosti s zateznom kamatom na iznos od 470,00 DEM od 10. svibnja 1985. do 31. prosinca 2001., a od 1. siječnja 2002. do 31.prosinca 2005. na 240,00 €, od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. prema članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do isplate s zateznom kamatom prema članku 29. Zakona o obveznim odnosima.

 

Tužiteljica pod 3. zahtijeva naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.320,00 € (fizičke boli 1.520,00 €, strah 800,00 €, duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti 1.000,00 €) u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, s zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

 

Odlučujući o odgovornosti vlasnika motornih vozila u prometnoj nezgodi, a polazeći od nalaza sudskog vještaka prometne struke dipl. inž. D. S., u postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da se prometna nezgoda dogodila 6. svibnja 1985. u ranim jutarnjim satima na magistralnoj cesti Z.-Lj., da je kolnik bio suh i neosvijetljen, kojom prilikom je 1. tužitelj upravljao osobnim vozilom marke M., krećući se u smjeru Z., dok je osiguranik tuženika upravljao osobnim vozilom marke B., krećući se u smjeru Lj.,

 

- da se vozilo M. kojim je upravljao 1. tužitelj iz smjera Lj. prema Z. kretalo brzinom od 78 km/h, a vozilo B., kojim je upravljao osiguranik tuženika iz suprotnog smjera brzinom od oko 112 km/h, da se neposredno pred nezgodu vozilo osiguranika tuženika nalazilo djelomično na lijevom dijelu kolnika (namijenjenom prometu vozila iz suprotnog smjera),

 

- da je na mjestu nezgode širina prometne trake za Lj. 4,25 m, dok su za smjer Z. postojale dvije prometne trake i to lijeva širine 3,95 m i desna širine 4,00 m,

 

- da je kolnik u smjeru Z. u blagom lijevom zavoju, a po sredini kolnika iscrtana je uzdužna središnja linija,

 

- da su na kolniku po štetnom događaju, utvrđeni tragovi kočenja vozila 1. tužitelja u dužini od 5,8 m i vozila osiguranika tuženika u dužini 4,7 m,

 

- da je vozilo 1. tužitelja od siline udarca, bilo u rotaciji, te se zaustavilo na kolniku dok je vozilo osiguranika tuženika nastavilo kretanje u skretanju u desno kojom prilikom je izletjelo s kolnika, naletjevši na stablo uslijed čega se i prevrnulo,

 

- da su na vozilu 1. tužitelja i osiguranika tuženika nastala oštećenja na prednjem dijelu vozila.

 

Na temelju navedenih utvrđenja sud prvog stupnja je zaključio da je za prometnu nezgodu isključivo odgovoran osiguranik tuženika u smislu odredbe članka 178. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO). Ovo zato što je iz nalaza i mišljenja vještaka, te skice mjesta događaja, razvidno da se osiguranik tuženika neposredno prije sudara kretao djelomično po desnom kolničkom trakom namijenjenoj za promet vozila iz suprotnog smjera, koja prometna traka je po sredini kolnika bila iscrtana punom linijom, i to brzinom kretanja od oko 112 km/h, čime je osiguranik tuženika postupio protivno odredbama Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama („Službeni list SFRJ“ broj 63/80 i 4/81).

 

Sud prvog stupnja na strani 1. tužitelja ne nalazi odgovornost za predmetni štetni događaj, a niti suodgovornost za predmetnu nezgodu u smislu članka 178. stavak 1. do 3. ZOO, a do koje ne bi došlo da se osiguranik tuženika kretao prometnim trakom namijenjenom za kretanje vozila u njegovom smjeru. Kako je utvrđena isključiva odgovornost osiguranika

tuženika, sud prvog stupnja zaključuje da osiguranik tuženika odgovara i putnici u vozilu – 3. tužiteljici u smislu odredbe članka 178. stavak 4. ZOO.

 

Sud drugog stupnja je u cijelosti prihvatio zaključak suda prvog stupnja u pogledu isključive odgovornosti osiguranika tuženika.

 

Odlučujući o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva uz istaknuti prigovor limita, u postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

- da je provedeno medicinsko vještačenje po sudskim vještacima dr. J. R. i dr. I. K. koji su izradili pisani nalaz i mišljenje 19. rujna 1987.,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je 1. tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio ozljede: udarno krvne podljeve i natučenje po glavi, ekstremitetima i tijelu, udarne ozljede prsnog koša, prijelom petog rebra s lijeve strane, prijelom desnog acetabulumasa protruzijom glave femura, ruptura simfize, prijelom lijeva crijevne kosti, prijelom desne natkoljenice u distalnom dijelu, komplicirani prijelom lijeve natkoljenice u distalnom dijelu, komplicirani mnogoiverni prijelom kostiju lijeve potkoljenice, isčašenje lijevog lisfrancovog zgloba sa prijelom i isčašenjem lađice stopala, prijelom II-V metatarizolne kosti, prijelom kosti u desnoj potkoljenici, prijelom maleola desne tibije te teški traumatski šok, a kasnije se stvorio i posttraumatski osteomielitis lijeve natkoljenice sa pseuardrotozom kao i pseudoartroza kostiju lijeve potkoljenice, a koje ozljede su smanjile opću, životnu i radnu sposobnost 1. tužitelja za 85% i on u tom opsegu mora u svakodnevnim aktivnostima ulagati pojačane napore, dok je za profesionalne aktivnosti 100% nesposoban jer je praktički nepokretan, jer da se kreće pomoću pomagala na kratke staze,

 

- da je 1. tužitelj trpio bolove jakog intenziteta 2 mjeseca, srednjeg intenziteta oko 3 mjeseca, manje bolove u trajanju oko godine dana dok zaostale smetnje imaju trajni karakter, te ulaze u pojačane napore, zatim je trpio jaki strah u trajanju 3-4 dana, a kao posljedica duljeg sekundarnog straha i drugih neugodnih emocionalnih doživljaja kod njega se razvila i teška neuroza. Uslijed zadobivenih ozljeda da su kod 1. tužitelja zaostali ožiljci i deformiteti koji predstavljaju teško naruženje,

 

- da je za vrijeme liječenja kroz godinu dana 1. tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega druge osobe u punom opsegu, a nakon toga i nadalje do kraja života da će mu biti potrebna pomoć i njega druge osobe kroz 8 sati dnevno,

 

- da je 3. tužiteljica u predmetnoj prometnoj nezgodi zadobila ozljede: udarno krvne podljeve glave, oguljotine i posjekotine čela i lijeve natkoljenice, udarne ozljede prsnog koša, prijelom II i III rebra s lijeve strane, radi čega je trpila bolove jakog intenziteta 10 dana, srednjeg intenziteta dva tjedna dok su manji bolovi trajali oko 2 mjeseca, a pretrpila je i jaki strah jakog intenziteta koji je potrajao oko 2 dana, a kasnije je trpila i sekundarni strah koji je trajao oko 7 dana, a posljedice straha su neuroza vezana uz promet i strah od vožnje,

 

- da su posljedice iz predmetnog ozljeđivanja smanjile 3. tužiteljici njezinu opću, životnu i radnu sposobnost za 10% i ona u tom opsegu u svakodnevnim aktivnostima mora ulagati pojačane napore.

 

Sud prvog stupnja je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke jer da je izrađen u skladu sa pravilima struke, te je jasno i detaljno obrazložen. Sud prvog stupnja je u cijelosti našao neosnovanim prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, kao i prijedlog za provođenjem novog medicinskog vještačenja, koje, osim što je tuženik istaknuo tek u podnesku od 1. lipnja 2011., čime su isti usmjereni na odugovlačenje postupka, ocijenio i paušalnima obzirom se prigovor tuženika sastoji samo u tvrdnji da je od izrade pisanog nalaza i mišljenja proteklo preko 20-tak godina. Konačno i sam tuženik prigovarajući ocjeni trajnih posljedica i potrebi za tuđom pomoći i njegom, je odustao od usmenog saslušanja sudskog vještaka dr. J. R.

 

Na temelju provedenog medicinskog vještačenja sud prvog stupnja je utvrdio da 1. i 3. tužiteljima pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene fizičke boli, strah i duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, a 1. tužitelju i duševne boli zbog naruženosti, na temelju odredbe članka 200. ZOO. Sud prvog stupnja je 1. tužitelju za sve vidove nematerijalne štete priznao ukupan iznos od 344.380,50 kuna, a 3. tužiteljici iznos od 24.667,00 kuna.

 

Sud prvog stupnja je visinu štete tužiteljima utvrđivao u domaćoj valuti, iako su tužitelji naknadu nematerijalne štete tražili u valuti €. Sud prvog stupnja zaključuje da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti u smislu odredbe članka 4. Konvencije o mjerodavnom pravu za prometne nezgode („Službeni list SFRJ“ 26/76 i „Narodne novine“ Međunarodni ugovori, broj 4/94 - dalje: Haška konvencija), pa je u pogledu vrste i opsega naknade, primijenio materijalno pravo zemlje na čijem teritoriju se dogodila nezgoda. Stoga je sud prvog stupnja zahtjeve 1. i 3. tužitelja s naslova nematerijalne štete preračunao u kunsku protuvrijednost na dan zaključenja glavne rasprave (prema srednjem tečaju HNB 7,43).

 

Kako je 1. tužitelju utvrđena potreba za tuđom pomoći i njegom kroz godinu dana za vrijeme liječenja u punom opsegu, a nakon toga i nadalje do kraja života po 8 sati dnevno, sud prvog stupnja je zaključio da 1. tužitelju pripada pravo na naknadu za tuđu pomoć i njegu po cijeni sata neto plaće NKV radnika u Republici Hrvatskoj. Uzimajući u obzir odredbe Zakona o promjeni vrijednosti dinara („Službeni list SFRJ“, broj 83/89), odredbe Odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstava plaćanja u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 71/91 i 72/92) te odredbe Odluke o prestanku važenja Odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstava plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske o načinu i vremenu preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe („Narodne novine“ broj 37/94), sud prvog stupnja je ocijenio da 1. tužitelju temeljem odredbe članka 195. ZOO, u razdoblju od 1. rujna 1985. do 30. rujna 2013., pripada naknada na ime tuđe pomoći i njege u ukupnom iznosu od 812.923,17 kuna, a od 1. listopada 2013. pa nadalje, naknada u mjesečnom iznosu u visini od 4.781,44 kuna.

 

U odnosu na zahtjev 1. tužitelja s naslova štete na vozilu, sud prvog stupnja je temeljem nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da su na vozilu 1. tužitelja nastala oštećenja na prednjem dijelu vozila, a koja su takvog obima, da popravak nije rentabilan te da se nastala šteta treba likvidirati kao totalna šteta. Kako je vozilo 1. tužitelja imalo inozemnu registraciju, odnosno registraciju SR Njemačke u kojoj je 1. tužitelj imao i boravište, sud prvog stupnja je zaključio da 1. tužitelj ima pravo na naknadu štete na vozilu prema cijenama koje vrijede u SR Njemačkoj (članak 3. Haške konvencije u vezi odredbe članka 185. ZOO), te je 1. tužitelju dosudio iznos od 14.856,00 €.

 

Tijekom postupka je bio istaknut prigovor limita. Sud prvog stupnja je primjenom odredbe članka 54. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba („Službeni list SFRJ“ broj 24/76) i Odluke bivšeg Saveznog izvršnog vijeća („Službeni list broj 39/83 od 25. srpnja 1983.) kojom je bila propisana minimalna svota osiguranja pokrića u osiguranju od automobilske odgovornosti za vozilo predmetne kategorije za razdoblje od 2. kolovoza 1983. do 5. rujna 1986., iznosila je 5.000.000,00 dinara.

 

Uzimajući u obzir zbroj iznosa svih priznatih naknada 1. i 3. tužitelju, koje iznose 10.677.185,17 dinara, te minimalnu osiguranu svotu važeću na dan štetnog događaja u iznosu 5.000.000,00 dinara, sud prvog stupnja zaključuje kako je zahtjev s naslova naknade štete 1. i 3. tužitelja, pokriven osiguranom svotom u omjeru od 46,82%. Nastavno na navedeno, sud prvog stupnja je obvezao tuženika da 1. i 3. tužitelju naknadi štetu u omjeru od 46,82% i to 1. tužitelju na ime naknade nematerijalne štete iznos od 161.238,95 kuna, na ime materijalne štete na vozilu iznos od 6.959,79 €, te sa naslova tuđe pomoći i njege iznos od 380.610,61 kuna za razdoblje od 1. rujna 1985. do 30. rujna 2013. (u mjesečnim iznosima kako je u izreci presude navedeno), a od 1. listopada 2013. pa nadalje u mjesečnom iznosu 2.238,67 kuna, sve s pripadajućom zateznom kamatom. Sud prvog stupnja je obvezao tuženika isplatiti 3. tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete iznos od 11.549,08 kuna.

 

Zahtjeve tužitelja u preostalom dijelu, obzirom na djelomičnu osnovanost istaknutog prigovora iscrpljene svote osiguranja, sud prvog stupnja je odbio kao neosnovane.

 

Za razliku od suda prvog stupnja, sud drugog stupnja nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke. Sud drugog stupnja navodi da se tuženiku ne može imputirati da je njegov zakašnjeli prigovor (od 1. lipnja 2011.) na nalaz i mišljenje vještaka neosnovan, jer da je usmjeren na odugovlačenje postupka. Ovo zato što su tužitelji tek podneskom od 4. srpnja 2007. postavili konačni tužbeni zahtjev i što protekom vremena nepotpun nalaz sam po sebi ne postaje potpun i podoban za utvrđenje i razjašnjenje spornih činjenica (jer tužitelji tijekom postupka nisu priložili nikakvu dokumentaciju, ni staru ni novu).

 

Sud drugog stupnja navodi da je tuženik tijekom postupka ograničio svoje osporavanje na smanjenje životne aktivnosti, te opseg, trajanje i visinu naknade za tuđu pomoć i njegu 1. tužitelja, a jedini dokaz o spornom opsegu nematerijalne štete i potrebi tuđe pomoći je izvedeno medicinsko vještačenje 19. rujna 1987., koje, međutim, po stavu suda drugog stupnja ne sadrži dovoljno podataka za utvrđenje odlučnih činjenica.

 

Time što je tuženik tijekom postupka „odustao od usmenog saslušanja medicinskih vještaka u odnosu na smanjenje životne aktivnosti i tuđu pomoć, ne može mu se staviti na teret, zaključuje sud drugog stupnja. Protek 20-tak godina od pismenog nalaza i mišljenja vještaka nije argument protiv usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja vještaka (članak 260. stavak 1. ZPP). Stoga sud drugog stupnja zaključuje da kako nije bilo medicinske dokumentacije koja potkrepljuje nalaz i mišljenje liječnika vještaka, nije bilo niti uvjeta za izvođenje novog medicinskog vještačenja.

 

Stoga je u dijelu odluke suda prvog stupnja kojom je 1. tužitelju dosuđena naknada nematerijalne štete na ime umanjenja životne aktivnosti 1. tužitelja (iznos od 97.404,32 kune s zateznom kamatom), te u dijelu odluke kojom je dosuđena naknada štete na ime tuđe pomoći i njege (iznos od 380.610,61 kuna s zateznom kamatom, te za nadalje mjesečni iznos od 2.238,67 kuna), sud drugog stupnja preinačio presudu suda prvog stupnja (članak 373.a ZPP) i odbio zahtjev 1. tužitelja (točka I. izreke presude suda drugog stupnja).

 

U dijelu odluke suda prvog stupnja kojom je 1. tužitelju dosuđena naknada nematerijalne štete (za pretrpljene boli, strah, naruženost, iznos od 63.834,63 kune), sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

 

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupnja i u odnosu na zahtjev 1. tužitelja za naknadu materijalne štete s naslova štete na vozilu (iznos od 6.959,79 €).

 

U odnosu na zahtjev 2. tužiteljice s naslova materijalne štete s osnova troškova liječenja, prijevoza, sud prvog stupnja je zaključio da je isti neosnovan, jer 2. tužiteljica nije dokazala da bi taj trošak zaista imala, obzirom da u spis nije dostavila dokumentaciju iz koje bi bila razvidna visina tog dijela tužbenog zahtjeva. Iz dostavljene dokumentacije „Blagajniški izdatek“, osim činjenice da je dokumentacija izdana od Z. c. 10. svibnja 1985. i glasi na 2. tužiteljicu, sud prvog stupnja ocjenjuje da nije razvidno na što se navedeni troškovi odnose.

 

Sud drugog stupnja je u odnosu na odbijanje zahtjeva 2. tužiteljice za naknadu materijalne štete, potvrdio presudu suda prvog stupnja i zaključio da je bila dužnost 2. tužiteljice da iznese činjenice na kojima temelji svoj zahtjev i predloži dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (članak 7. stavak 1. ZPP), što je u konkretnom slučaju izostalo.

 

Izneseno pravno shvaćanje suda drugog stupnja ovaj sud djelomično prihvaća.

 

Prema pravnom shvaćanju sudova nižeg stupnja odgovornost tuženika temelji se na odredbi članka 178. ZOO. Prema toj odredbi se primjenjuju pravila o odgovornosti po osnovi krivnje u slučaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu koja je uzrokovana isključivom krivnjom jednog imatelja.

 

Pravilno su sudovi zaključili da je do prometne nezgode došlo isključivom krivnjom osiguranika tuženika što proizlazi iz cjelokupno provedenog dokaznog postupka i da je osiguranik tuženika kriv za prometnu nezgodu, a time i odgovoran za naknadu štete tužiteljima (članak 178. ZOO).

 

Obzirom na revizijske navode tužitelja, valja reći da je sud prvog stupnja pravilno u primjeni članka 54. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba („Službeni list SFRJ“ broj 24/76), a koji se primjenjuje u ovoj pravnoj stvari, limit obveze osiguratelja utvrdio prema ukupnoj šteti u jednom štetnom događaju.

 

Naime, kada u parnici po zahtjevima više oštećenih iz istog štetnog događaja sud nakon istaknutog prigovora limita utvrdi da ukupna šteta prelazi osiguranu svotu, sud će u granicama osnovanosti prigovora svakome od tužitelja dosuditi razmjeran dio naknade, tako da zbroj dosuđenih iznosa ne prijeđe limit obveze zajednice osiguranja.

 

U utvrđivanju limita obveze osiguratelja, a kako to pravilno cijeni sud nižeg stupnja, iznos štete prema kojem se utvrđuje opseg odgovornosti osiguratelja obračunava se tako što se novčana materijalna šteta uzima u iznosu u kojem je nastala, a nenovčana materijalna i nematerijalna šteta utvrđuje se prema cijenama, odnosno kriterijima u vrijeme štetnog događaja.

 

Ako je, kao u konkretnom slučaju, iznos štete veći od osigurane svote, osiguratelj je dužan naknaditi dio štete prema razmjeru između osigurane svote i tako utvrđenog iznosa štete. U tom smislu je sud nižeg stupnja pravilno, cijeneći sve okolnosti slučaju u skladu s mjerilima propisanim odredbom članka 200. ZOO, utvrdio da ukupna šteta koju 1. i 3. tužitelj trpe svedena na dan štetnog događaja iznosi 10.677.185,17 dinara.

 

Nadalje, suprotno zaključku suda drugog stupnja, valja reći da su vještaci medicinske struke dostavili nalaz i mišljenje 18. rujna 1987. u kojem su prilično opisali ozljede koje su 1. i 3. tužitelji zadobili u štetnom događaju i kakvim posljedicama su rezultirale navedene ozljede. Tuženik tijekom postupka nije osporavao da bi utvrđenja vještaka medicinske struke bila nepotpuna, netočna, niti je predlagao tijekom postupka da vještaci medicinske struke izvrše dopunu nalaza i mišljenja na način da isti taksativno navedu koju medicinsku dokumentaciju su imali na uvidu prilikom sačinjavanja nalaza i mišljenja.

 

Naime, sud dokaz vještačenjem izvodi kada je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim on ne raspolaže (članak 250. ZPP).

 

U konkretnom slučaju su vještaci uvažavajući medicinsku dokumentaciju koja im je dostavljena, svoj nalaz sačinili i na temelju kliničkog pregleda 1. i 3. tužitelja. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da im je dostavljena dokumentacija i obavljeni klinički pregled tužitelja, dovoljni za izradu nalaza i mišljenja. Tuženik tijekom postupka nije dovodio u pitanje stručno znanje vještaka, nego se njegovi prigovori u bitnome iscrpljuju samo u tvrdnji da je od izrade pisanog nalaza i mišljenja proteklo preko 20-tak godina (podnesak od 1. lipnja 2011.). Pri tom se napominje da je tuženik tijekom postupka odustao od usmenog saslušanja sudskog vještaka dr. J. R.

 

Budući da tuženik nije prigovarao da tužitelji nisu dostavili dovoljno medicinske dokumentacije ili da vještaci nisu dovoljno obrazložili na temelju koje medicinske dokumentacije su napravili nalaz i mišljenje, zaključak suda drugog stupnja da nalazu i mišljenju vještaka ne prileži medicinska dokumentacija, nije pravilan.

 

Zato je pravilno ocijenjeno da je prijedlog tuženika za novim vještačenjem paušalan, jer nema argumentiranih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke. Tuženikov prijedlog za provođenje novog medicinskog vještačenja ogledao se jedino u tome što je od izrade pisanog nalaza i mišljenja proteklo preko 20-tak godina.

 

U odnosu na zahtjev 2. tužiteljice s naslova materijalne štete, pravilan je zaključak suda da je isti neosnovan. Ovo zato što 2. tužiteljica nije dokazala da joj je zaista taj troška i nastao (članak 219. ZPP). Tijekom postupka nije dostavljena dokumentacija iz koje bi bilo razvidno da su predmetni troškovi nastali u iznosima kako to 2. tužiteljica potražuje (članak 221.a ZPP).

 

Zbog navedenoga, valjalo je na temelju odredbe članka 395. stavak 1. ZPP preinačiti presudu suda drugog stupnja pod točkom I. izreke i potvrditi presudu suda prvog stupnja pod točkom I. i II. izreke (točka I. izreke ove presude). Temeljem odredbe članka 393. ZPP valjalo je odbiti reviziju tužitelja kao djelomično neosnovanu u dijelu pod točkom III. izreke presude suda drugog stupnja (točka II. izreke ove presude).

 

U odnosu na reviziju tuženika

 

Tuženik pobija točku II. izreke presude suda drugog stupnja, kojom je potvrđena presuda suda prvog stupnja i kojom je naloženo tuženiku isplatiti 1. tužitelju iznos od 63.834,63 kuna na ime naknade štete za pretrpljene fizičke boli, strah i duševne boli, te u dijelu kojom je naloženo tuženiku isplatiti 1. tužitelju iznos od 6.959,79 € na ime naknade materijalne štete s naslova štete na vozilu.

 

Prema odredbi članka 382. stavak 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna (točka 1.), ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (točka 2.), ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovoga Zakona (točka 3.).

 

U ovom predmetu ne radi se o sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, a niti je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a ili članka 373.b ZPP, pa se dopuštenost revizije procjenjuje prema vrijednosnom kriteriju iz članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP.

 

U postupcima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na novčanu svotu vrijednost predmeta spora utvrđuje se prema visini svote naznačene u glavnom zahtjevu (članak 40. stavak 1. ZPP). Za dopuštenost revizije, u smislu odredbe članka 382. stavak 1. točka 1. ZPP mjerodavna je vrijednost pobijanog dijela tužbenog zahtjeva.

 

U konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela tužbenog zahtjeva je iznos od 63.834,63 kuna i iznos od 6.959,79 €, pa kako vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna, redovna revizija tuženika ne bi bila dopuštena niti prema vrijednosnom kriteriju.

 

Predmetna revizija tuženika nije razmatrana kao izvanredna revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP, budući da tuženik u reviziji nije određeno naznačio materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Slijedom navedenog, reviziju tuženika je valjalo odbaciti na temelju odredbe iz članka 392. stavak 1. ZPP (točka I. izreke rješenja).

 

Tužitelji su djelomično uspjeli sa revizijom (u omjeru od 46,82%), pa je ovaj sud sukladno odredbi članka 166. stavak 2. ZPP i odredbi članka 154. stavak 2. ZPP odlučio o troškovima cijelog postupka. Tužiteljima je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa).

 

Uz trošak određen pravomoćnim rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu u iznosu od 328.391,40 kuna s zateznim kamatama od 13. travnja 2018. do isplate (članak 154. stavak 2. ZPP), tužiteljima je dosuđen i trošak žalbe u iznosu od 804,37 kuna (Tbr.10.t.1. i Tbr. 42. Tarife, umanjen za uspjeh tužitelja u žalbenom postupku 46,80%).

 

Tužiteljima je sukladno odredbi članka 154. stavak 2. ZPP dosuđen i trošak revizije u iznosu od 35.482,50 kuna (Tbr.10.t.6., Tbr.36. i Tbr. 42. Tarife), umanjen za uspjeh u revizijskom postupku (46,82%) iznosi 16.612,90 kuna.

 

Dakle tužiteljima je ukupno priznat trošak cijelog postupka u iznosu od 345.808,67 kuna.

 

Zatezne kamate na iznos od 328.391,40 kuna teku od dana donošenja prvostupanjske presude po stopi određenoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

 

Tužiteljima nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna u revizijskoj fazi postupka (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP, točka II. izreke rješenja).

 

Zagreb, 17. veljače 2021.