Pristupanje sadržaju
- 1 - Revr 796/2017-4
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. H. iz O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. G., odvjetnik u Odvjetničkom društvu R. i k. j.t.d., Z., Pisarnica u S. B., protiv 1. tuženika Klinički bolnički centar O., O., OIB: ... i 2. tuženika Sveučilište J. J. S. u O., Medicinski fakultet O., O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik u O., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, sudskog raskida i isplate, rješavajući o reviziji tužitelja i 2. tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-582/2016-2 od 6. srpnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pr-675/2013-62 od 3. lipnja 2016., ispravljena rješenjem broj Pr-675/2013-65 od 7. lipnja 2016., u sjednici održanoj 17. veljače 2021.,
p r e s u d i o j e :
I. Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-582/2016-2 od 6. srpnja 2017. u dijelu odluke o glavnoj stvari (točka I. i II. izreke) odbija se kao neosnovana.
II. Revizija 2. tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž R-582/2016-2 od 6. srpnja 2017. u dijelu odluke o glavnoj stvari (točka II. izreke) odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e :
I. Revizija tužitelja i 2. tuženika u dijelu odluke o trošku odbacuje se kao nedopuštena.
II. Odbija se zahtjev 2. tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja je suđeno:
„I/ Utvrđuje se da je Odluka I-tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR O. br. 31-3303/01 od 11.10.2001.g., o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju nezakonita i nedopuštena, te da radni odnos tužitelja kod I-tuženika nije prestao.
II/ Utvrđuje se da su Odluka II-tuženika MEDICINSKI FAKULTET O. br. 2158/61-05-526/2-01 od 15.10.2001.g. o redovitom otkazu Ugovora o radu tužitelju kao i Odluka II-tuženika br. 2158/61-05-614/2-01 od 19.12.2001.g., kojom se odbacuje zahtjev za zaštitu prava tužitelja protiv Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu br. 2158/61-05-526/2-01 od 15.10.2001.g nezakonite i nedopuštene, te da radni odnos tužitelja kod II-tuženika nije prestao.
III/ Raskida se ugovor o radu br. 29/3-2113 od 13.9.1999.g. sklopljen između tužitelja kao radnika i I-tuženika KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR O. kao poslodavca na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta rukovoditelja Odjela za ženske bolesti i porodiljstvo I-tuženika, s danom 31. prosinca 2003.g.
IV/ Raskida se ugovor o radu br. 505-546/99 od 29.12.1999.g. sklopljen između tužitelja kao radnika i II-tuženika SVEUČILIŠTE J. J. S. U. O., MEDICINSKI FAKULTET O. kao poslodavca na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta izvanrednog profesora u Katedri za ginekologiju i opstetriciju za predmet Ginekologija i opstetricija, s danom 31. prosinca 2003.g.
V/ Nalaže se I-tuženiku KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR O. isplatiti tužitelju neisplaćene plaće za razdoblje od 11.10.2001.g. do 31. prosinca 2003.g. u ukupnom iznosu od 355.510,66 kn (tristopedesetpettisućapetstodesetkunašezdesetšestlipa) sa zakonskom zateznom kamatom koja po godišnjoj stopi od 18 % do 30.6.2002.g., a od 1.7.2002.g. do 1.1.2008.g. po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 %, a od 1.1.2008.g. do 31.7.2015.g. po godišnjoj stopi koja odgovara eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koje teku na pojedinačne iznose plaće kako slijedi:
- za listopad 2001.g. iznos od 7.640,06 kn od 15.11.2001.g., do isplate,
- za studeni 2001.g. na iznos od 12.551,53 kn od 15.12.2001.g. do isplate,
- za prosinac 2001.g. na iznos od 12.551,53 kn od 15.1.2002.g. do isplate,
- za siječanj 2002.g. na iznos od 12.551,53 kn od 15.2.2002.g. do isplate,
- za veljaču 2002.g. na iznos od 12.551,53 kn od 15.3.2002.g. do isplate,
- za ožujak 2002.g. na iznos od 12.551,53 kn od 15.4.2002.g. do isplate,
- za travanj 2002.g. na iznos od 12.551,53 kn od 15.5.2002.g. do isplate,
- za svibanj 2002.g. na iznos od 12.551,53 kn od 15.6.2002.g. do isplate,
- za lipanj 2002.g. na iznos od 12.551,53 kn od 15.7.2002.g. do isplate,
- za srpanj 2002.g. na iznos od 12.551,53 kn od 15.8.2002.g. do isplate,
- za kolovoz 2002.g. na iznos od 12.551,53 kn od 15.9.2002.g. do isplate,
- za rujan 2002.g. na iznos od 12.613,67 kn od 15.10.2002.g. do isplate,
- za listopad 2002.g. na iznos od 12.613,67 kn od 15.11.2002.g. do isplate,
- za studeni 2002.g. na iznos od 12.613,67 kn od 15.12.2002.g. do isplate,
- za prosinac 2002.g. na iznos od 12.613,67 kn od 15.1.2003.g. do isplate,
- za siječanj 2003.g. na iznos od 12.613,67 kn od 15.2.2003.g. do isplate,
- za veljaču 2003.g. na iznos od 14.279,63 kn od 15.3.2003.g. do isplate,
- za ožujak 2003.g. na iznos od 14.279,63 kn od 15.4.2003.g. do isplate,
- za travanj 2003.g. na iznos od 14.279,63 kn od 15.5.2003.g. do isplate,
- za svibanj 2003.g. na iznos od 14.279,63 kn od 15.6.2003.g. do isplate,
- za lipanj 2003.g. na iznos od 14.279,63 kn od 15.7.2003.g. do isplate,
- za srpanj 2003.g. na iznos od 14.279,63 kn od 15.8.2003.g. do isplate,
- za kolovoz 2003.g. na iznos od 14.279,63 kn od 15.9.2003.g. do isplate,
- za rujan 2003.g. na iznos od 14.279,63 kn od 15.10.2003.g. do isplate,
- za listopad 2003.g. na iznos od 14.349,97 kn od 15.11.2003.g. do isplate,
- za studeni 2003.g. na iznos od 14.349,97 kn od 15.12.2003.g. do isplate,
- za prosinac 2003.g. na iznos od 14.349,97 kn od 15.1.2004.g. do isplate.
Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu plaće za razdoblje od 1. siječnja 2004.g. do dana 8.2.2015.g., kao i za sudski raskid ugovora o radu s danom 8. veljače 2002. g.kao neosnovan.
VI/ Nalaže se II-tuženiku isplatiti tužitelju neisplaćene plaće za razdoblje od travnja 2002.g., pa do 31. prosinca 2003.g. ukupan iznos od 160.466,87 kn (stošezdesettisućačetristo-šezdesetšestkunaosamdesetsedamlipa) sa zakonskim zateznim kamatama koja po godišnjoj stopi od 18 % do 30.6.2002.g., a od 1.7.2002.g. do 1.1.2008.g. po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 %, a od 1.1.2008.g. do 31.7.2015.g. po godišnjoj stopi koja odgovara eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koje teku na pojedinačne iznose plaće kako slijedi:
- za travanj 2002.g. na iznos od 9.608,57 kn od 15.5.2002.g. do isplate,
- za svibanj 2002.g. na iznos od 9.608,57 kn od 15.6.2002.g. do isplate,
- za lipanj 2002.g. na iznos od 9.608,57 kn od 15.7.2002.g. do isplate,
- za srpanj 2002.g. na iznos od 9.608,57 kn od 15.8.2002.g. do isplate,
- za kolovoz 2002.g. na iznos od 9.608,57 kn od 15.9.2002.g. do isplate,
- za rujan 2002.g. na iznos od 9.608,57 kn od 15.10.2002.g. do isplate,
- za listopad 2002.g. na iznos od 9.656,14 kn od 15.11.2002.g. do isplate,
- za studeni 2002.g. na iznos od 8.449,13 kn od 15.12.2002.g. do isplate,
- za prosinac 2002.g. na iznos od 8.458,52 kn od 15.1.2003.g. do isplate,
- za siječanj 2003.g. na iznos od 8.458,52 kn od 15.2.2003.g. do isplate,
- za veljaču 2003.g. na iznos od 8.458,52 kn od 15.3.2003.g. do isplate,
- za ožujak 2003.g. na iznos od 8.458,52 kn od 15.4.2003.g. do isplate,
- za travanj 2003.g. na iznos od 8.458,52 kn od 15.5.2003.g. do isplate,
- za svibanj 2003.g. na iznos od 8.458,52 kn od 15.6.2003.g. do isplate,
- za lipanj 2003.g. na iznos od 8.458,52 kn od 15.7.2003.g. do isplate,
- za srpanj 2003.g. na iznos od 8.458,52 kn od 15.8.2003.g. do isplate,
- za kolovoz 2003.g. na iznos od 8.458,52 kn od 15.9.2003.g. do isplate,
- za rujan 2003.g. na iznos od 8.458,52 kn od 15.10.2003.g. do isplate,
- za listopad 2003.g. na iznos od 8.500,18 kn od 15.11.2003.g. do isplate,
- za studeni 2003.g. na iznos od 8.500,18 kn od 15.12.2003.g. do isplate,
- za prosinac 2003.g. na iznos od 8.500,18 kn od 15.1.2004.g. do isplate.
Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu plaće za razdoblje od 1. siječnja 2004.g. do dana 8.2.2015.g., kao i za sudski raskid ugovora o radu s danom 8. veljače 2002. g. kao neosnovan.
VII/ Nalaže se I-tuženiku KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR O. isplatiti tužitelju na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu iznos od 37.654,59 kn (tridesetsedamtisućašestopedesetčetirikunepedesetčetirilipe), što predstavlja iznos tri prosječne mjesečne plaće isplaćene tužitelju kod I-tuženika u prethodna tri mjeseca prije otkazivanja Ugovora o radu br. 29/3-2113 od 13.9.1999.g. sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 8 dana.
VIII/ Nalaže se II-tuženiku SVEUČILIŠTE J. J. S. U. O., MEDICINSKI FAKULTET O. isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 28.825,71 kn (dvadesetosamtisućaosamstodvadesetpetkunasedamdesetjednalipa) što predstavlja iznos tri prosječne mjesečne plaće isplaćene tužitelju kod II-tuženika u prethodna tri mjeseca prije otkazivanja Ugovora o radu br. 05-546/99 od 29.12.1999.g. sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.
IX/ Nalaže se I-tuženiku KLINIČKI BOLNIČKI CENTAR O. naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 76.429,27 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku osam dana.
X/ Nalaže se tužitelju naknaditi II-tuženiku MEDICINSKI FAKULTET O. naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 97.350,53 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku osam dana.
XI/ Odbijaju se u preostalom dijelu zahtjevi tužitelja za naknadu troškova postupka, kao neosnovani.“
Presudom suda drugog stupnja je suđeno:
„I/ Žalbe tužitelja i I-tuženika djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično uvažavaju, pa se presuda suda prvog stupnja br. Pr-675/2013-26. od 3. lipnja 2016. godine:
a) potvrđuje u odbijajućem dijelu pod toč. V/ st. 2. izreke, te u dosuđujućem dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev za isplatu naknade plaće u iznosu od 7.640,06 kn s zateznim kamatama po stopama zatezne kamate kao u izreci prvostupanjske presude, počev od 15. studenog 2001. godine, pa do isplate, u roku od 8 dana (toč. V/ st. 1.)
b) preinačava pod toč. III/ izreke i sudi:
Raskida se Ugovor o radu br. 29/3-2113. od 13. rujna 1999. godine sklopljen između tužitelja i I-tuženika na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta rukovoditelja odjela za ženske bolesti i porodiljstvo s danom 15. studenog 2001. godine.
Odbija se zahtjev za sudski raskid ugovora o radu I-tuženika s danom 11. listopada 2001. godine.
c) preinačava pod toč. V/ st. 1. izreke i sudi:
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće u ukupnom iznosu od 347.870,60 kn s zateznim kamatama po stopama zatezne kamate kao u izreci prvostupanjske presude, na pojedinačne mjesečne iznose kao pod toč. V/ st. 1. izreke s dospjećem od 15. prosinca 2001. godine, pa do 15. siječnja 2004. godine
d) preinačava se odluka o trošku pod toč. IX/, tako da preinačena glasi:
Svaka stranka dužna je snositi svoje troškove parničnog postupka.
II/ Žalbe tužitelja i II-tuženika djelomično se odbijaju kao neosnovane, a djelomično uvažavaju, pa se presuda suda prvog stupnja br. Pr-675/2013-26. od 3. lipnja 2016. godine:
a) potvrđuje pod toč. II/, osim u dijelu u kojem je prihvaćen zahtjev tužitelja da mu radni odnos kod II-tuženika nije prestao do 15. studenog 2001. godine,
b) potvrđuje u odbijajućem dijelu pod toč. VI/ st. 2. izreke, te u dosuđujućem dijelu pod toč. VIII/ izreke
c) preinačava pod toč. IV/ i VI/ i sudi:
Raskida se Ugovor o radu br. 505-546/99. od 29. prosinca 1999. godine između tužitelja i II-tuženika na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta prof. na Katedri za ginekologiju i opstetriciju s danom 15. studeni 2001. godine.
Odbija se kao neosnovan zahtjev II-tuženika za raskid Ugovora o radu s danom 15. listopada 2001. godine i 7. siječnja 2002. godine.
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće u ukupnom iznosu od 160.466,87 kn, s zateznim kamatama na pojedinačne iznose kao u izreci za vremensko razdoblje od travnja 2002. godine, pa do prosinca 2003. godine, po stopama zateznih kamatama kao u izreci, počev od dospijeća (svakog 15-og u mjesecu), pa do isplate.
d) preinačava se odluka o trošku pod toč. X/ izreke, tako da preinačena glasi:
Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.
Tužitelju i II-tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalba.“
Protiv presude suda drugog stupnja (točka I. i II. izreke) tužitelj je izjavio reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se presude suda nižeg stupnja ukinu u dijelu u kojem se odbija tužbeni zahtjev, te prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno podredno da se predmet vrati na ponovno suđenje, uz naknadu troškova parničnog postupka tužitelju. Potražuje troškove revizije.
Protiv presude suda drugog stupnja, u dijelu odluke o glavnoj stvari pod točkom II. izreke (u dijelu kojim je utvrđeno da je nezakonit i nedopušten redoviti otkaz ugovora o radu 2. tuženika, da radni odnos tužitelja kod 2. tuženika nije prestao, u dijelu kojim se ugovor o radu raskida s danom 15. studenoga 2001., te u dijelu kojim je naloženo 2. tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štete zbog sudskog raskida), 2. tuženik je izjavio reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 2. ZPP zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
U dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, 2. tuženik je izjavio reviziju iz članka 382. stavak 2. ZPP zbog materijalnopravnih pitanja koje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da se presude suda nižeg stupnja preinače i tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka. Potražuje troškove revizije.
Odgovor na reviziju tužitelja, je podnio 2. tuženik koji osporava revizijske navode tužitelja i predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu. Potražuje troškove odgovora na reviziju.
Revizija tužitelja i 2. tuženika u dijelu odluke o glavnoj stvari nije osnovana.
Revizija tužitelja i 2. tuženika u dijelu odluke o troškovima postupka nije dopuštena.
Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. tog zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju tužitelj i 2. tuženik ukazuju revizijom, jer se pobijana presuda može ispitati. Obrazloženje presude sadrži razloge o činjenicama odlučnim za donošenje odluke.
Nije osnovana ni tvrdnja tužitelja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u svezi članka 338. stavak 4. ZPP, jer su u obrazloženju presude navedene odredbe materijalnog prava koje su primijenjene odlučujući o zahtjevima stranaka.
Tužitelj je temeljem odredbe članka 188. stavak 2. ZPP istaknuo više tužbenih zahtjeva, i to, da sud sljedeći od zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan (eventualna kumulacija tužbenih zahtjeva).
Na navode revizije da je sud prvog stupnja prihvatio „drugopostavljeni“ tužbeni zahtjev, a da o „prvopostavljenom“ tužbenom zahtjevu nije odlučivao, valja odgovoriti da u situaciji kada tužitelj nakon što je sud prvog stupnja propustio odlučiti "o prvopostavljenom tužbenom zahtjevu", a tužitelj nije postupio u skladu s odredbom članka 339. stavak 1. ZPP u smislu stavka 2. navedene zakonske odredbe, smatra se da je tužba u tom dijelu povučena. Prema tome, taj revizijski prigovor nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude.
Sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego tužitelj i ako izvodi drugačije činjenične zaključke od tužitelja, jer je ocjena dokaza pridržana za sud.
Nije počinjenja niti bitna povreda iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi članka 219. i 221.a ZPP, odnosno članka 112. Zakona o radu, jer su pravila o teretu dokazivanja pravilno primijenjena.
Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenim i nezakonitim izvanredni otkaz ugovora o radu i da radni odnos tužitelja kod 1. tuženika nije prestao. Tužitelj zahtijeva i da se utvrdi nedopuštenim i nezakonitim redoviti otkaz ugovora o radu i da radni odnos tužitelja kod 2. tuženika nije prestao, da se odredi sudski raskid ugovora o radu kod 1. i 2. tuženika s danom 8. veljače 2015. (kao dan odlaska u starosnu mirovinu) i da mu se naknadi šteta zbog sudskog raskida ugovora o radu.
Tužitelj potražuje i isplatu naknade plaće za razdoblje od nezakonitog otkaza kod 1. i 2. tuženika do sudskog raskida ugovora o radu (8.veljače 2015.).
Zahtjev 2. tuženika istaknut tijekom trajanja postupka za sudski raskid ugovora o radu u procesnopravnom smislu ima značaj protutužbe, kojom predlaže da se sudski raskine ugovor o radu s danom donošenja odluke o redovitom otkazu ugovora o radu (15. listopada 2001.) ili s danom podnošenja tužbe protiv 2. tuženika (7. siječnja 2002.).
U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno, a ta je utvrđenja prihvatio i sud drugog stupnja:
- da je tužitelj s 1. tuženikom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 13. rujna 1999. za radno mjesto rukovoditelj na Odjelu za ženske bolesti i porodiljstvo,
- da je tužitelj s 2. tuženikom zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 29. prosinca 1999. za radno mjesto izvanredni profesor,
- da je točkom 5. ugovora od 13. rujna 1999. bilo propisano da će tužitelj raditi u kumulativnom radnom odnosu na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u O. i Kliničkoj bolnici na način da u svakoj ustanovi obavlja poslove s nepunim radnim vremenom, tako da ukupno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno,
- da je Hrvatska liječnička komora odlukom od 6. veljače 2001. tužitelju izrekla disciplinsku mjeru - Upozorenje, zbog povrede članka 8. točka 8. Kodeksa medicinske etike i deontologije, a zbog natpisa u dnevnim tiskovinama,
- da je Ministarstva zdravstva, Odjel zdravstvene inspekcije, zapisnikom od 23. srpnja 2001. utvrdilo da su na Odjelu za ginekologiju i porodiljstvo Kliničke bolnice Osijek, na kojem je voditelj Odjela bio tužitelj, u razdoblju od 20. listopada 1999. do 11. srpnja 2001. učinjeni propusti u dijagnostičkom i terapijskom postupanju kod pojedinih bolesnica,
- da je rješenjem Ministarstva zdravstva broj 534-09-02-01-0003 od 25. rujna 2001. zabranjeno obavljanje specijalističke ginekološke djelatnosti tužitelju, specijalistu ginekologu, na Odjelu za ginekologiju i porodiljstvo Kliničke bolnice O. te da se protiv njega pokreće postupak za oduzimanje odobrenja (licence) za samostalan rad,
- da je 1. tuženik donio 11. listopada 2001. oduku o izvanrednom otkazu ugovora o radu kojim je tužitelju otkazao ugovor o radu od 13. rujna 1999., zbog toga što je rješenjem Ministarstva zdravstva broj 534-09-02-01-0003 od 25. rujna 2001. tužitelju zabranjeno obavljanje specijalističke ginekološke djelatnosti na Odjelu za ginekologiju i porodiljstvo Kliničke bolnice Osijek, te zbog toga što je protiv njega pokrenut postupak za oduzimanje odobrenja (licence) za samostalan rad,
- da je 2. tuženik donio 15. listopada 2001. odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju, zbog osobno uvjetovanih razloga,
- da je 2. tuženik odluku o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju dostavio putem oglasne ploče, jer da dostava odluke o otkazu tužitelju na adrese koje je slana, nije bila uspjela (pošiljka je vraćena s naznakom da je adresat „nepoznat“ odnosno privremeno odsutan),
- da 2. tuženik adresu tužitelja nije provjeravao službenim putem,
- da je tužitelj saznao za odluku o redovitom otkazu ugovora o radu, 3. prosinca 2001. (od svojih kolega),
- da je tužitelj na odluku o redovitom otkazu ugovora o radu 2. tuženika uložio zahtjev za zaštitu prava 11. prosinca 2001. putem preporučene pošiljke,
- da je 2. tuženik donio odluku od 19. prosinca 2001. kojom je zahtjev za zaštitu prava tužitelja odbacio kao nepravovremen,
- da je 2. tuženik uz odluku od 19. prosinca 2001., tužitelju dostavio i odluku o redovitom otkazu ugovora o radu i to punomoćniku tužitelja putem fax-a,
- da je tužitelj 7. siječnja 2002. podnio tužbu protiv 2. tuženika,
- da je tužitelj podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske radi poništenja rješenja Ministarstva zdravstva od 25. rujna 2001. kojim mu je zabranjeno obavljanje specijalističke ginekološke djelatnosti kao specijalisti ginekologu na Odjelu za ginekologiju i porodiljstvo 1. tuženika,
- da je Upravni sud Republike Hrvatske donio presudu broj Us-10912/2001-7 od 11. travnja 2002. kojom je poništio rješenje Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske Klasa: UP/I-520-01/01-01/0617 od 25. rujna 2001.,
- da je Ministarstvo zdravstva 11. ožujka 2003. donijelo rješenje pod broj UP/I-520-01/01-01/0009 od 11. ožujka 2003. kojim se zabranjuje obavljanje specijalističke ginekološke djelatnosti tužitelju na Odjelu za ginekologiju i porodiljstvo Kliničke bolnice O.,
- da je Hrvatska liječnička komora dala odobrenje za samostalan rada tužitelju za obavljanje poslova specijalista ginekologije i opstetricije za razdoblje od 15. rujna 2005. do 14. rujna 2011.,
- da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-3346/2003-7 od 28. rujna 2006. poništeno rješenje Ministarstva zdravstva broj UP/I-520-01/01-01/0009 od 11. ožujka 2003.,
- da je tužitelj dana 8. veljače 2015. navršio 65 godina života, te da je od 1. veljače 2015. u Njemačkoj ostvario pravo na mirovinu u iznosu od 2.674,24 €,
- da iz potvrde inozemnog osiguranja proizlazi da je tužitelj ostvario ukupno mirovinskog staža 32 godine 53 mjeseca i 61 dan, da je bio bez djelatnosti samo u razdoblju od 1. travnja 1987. do 30. lipnja 1987., a da je za djelatnost iz privatne liječničke ordinacije ostvario mirovinski staž od 27 godina (od 1. srpnja 1987. do 31. siječnja 2015.).
Sud prvog stupnja je prihvatio zahtjev tužitelja na utvrđenje da je odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena, u odnosu na 1. i 2. tuženika, te da radni odnos tužitelja kod 1. i 2. tuženika temeljem otkaza nije prestao (točka I. i II. izreke) uz obrazloženje da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske poništeno rješenje Ministarstva zdravstva kojim je bilo zabranjeno obavljanje specijalističke ginekološke djelatnosti tužitelju, a koje rješenje je bilo neposredan povod za otkaz ugovora o radu tužitelju. Kako je otpala pravna osnova temeljem koje su 1. tuženik, a potom i 2. tuženik otkazali ugovora o radu tužitelju, izvanredni i redoviti otkaz ugovora o radu je nedopušten, zaključuje sud prvog stupnja.
S obzirom da otkaz tužiteljevog ugovora o radu kod 1. i 2. tuženika nije dopušten, sud prvog stupnja je odredio prestanak radnog odnosa (sudski raskid ugovora o radu) s danom 31. prosinca 2003., smatrajući taj datum primjerenim rokom za prestanak radnog odnosa tužitelja kod 1. i 2. tuženika (točka III. i IV. izreke). Tužitelju je na ime neisplaćenih plaća sud prvog stupnja dosudio iznos od 355.510,66 kuna (u odnosu na 1. tuženika) i iznos od 160.466,87 kuna (u odnosu na 2. tuženika) za razdoblje od nezakonitog otkaza do sudskog raskida ugovora o radu, s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (točka V. i VI. izreke), dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćenih plaća odbijen kao neosnovan (za razdoblje od 1. siječnja 2004. do 8. veljače 2015.).
Tužitelju je sud prvog stupnja dosudio na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, tri prosječne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca, odnosno iznos od 37.654,59 kuna (u odnosu na 1. tuženika) i iznos od 28.825,71 kuna (u odnosu na 2. tuženika) s pripadajućim zateznim kamatama (točka VII. i VIII. izreke).
Odlučujući o žalbama stranaka, sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupnja u dijelu kojim je utvrđeno da je redoviti otkaz ugovora o radu (2. tuženika) od 15. listopada 2001. nedopušten i nezakonit, jer je zabrana rada tužitelju, izrečena po rješenju Ministarstva zdravstva od 25. rujna 2001. i 11. ožujka 2003., poništena odlukom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-10912/01 od 11. travnja 2002. i broj Us-3346/03 od 28. rujna 2006. (presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim se utvrđuje da je nedopušten i nezakonit izvanredni otkaz 1. tuženika nije pobijana žalbom).
Sud drugog stupnja je na temelju potvrde inozemnog osiguranja, zaključio da je tužitelj radio u Njemačkoj, u vremenu od dobivanja otkaza do stjecanja uvjeta za mirovinu, pa je ocijenio s obzirom na tu činjenicu da je pravilno odrediti sudski raskid ugovora o radu s danom 15. studenoga 2001. (danom podnošenja tužbe). Zbog toga je preinačio presudu suda prvog stupnja (članak 373. ZPP) u dijelu datuma sudskog raskida ugovora o radu u odnosu na 1. i 2. tuženika, te u dijelu zahtjeva tužitelja za isplatu neisplaćenih plaća na način da je zahtjev tužitelja u odnosu na 2. tuženika u cijelosti odbio, dok je u odnosu na 1. tuženika tužitelju na ime neisplaćene plaće dosudio iznos od 7.640,06 kuna s zateznim kamatama za razdoblje od 11. listopada 2001. do 15. studenoga 2001.
U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupnja.
U revizijskom stadiju postupka je prijeporno je li sud drugog stupnja pravilno sudski raskid ugovora o radu odredio s danom 15. studenoga 2001., odnosno je li sud pravilno odbio tužitelja s zahtjevom da se odredi dan prestanka radnog odnosa tužitelja 8. veljače 2015. (kao dan odlaska tužitelja u starosnu mirovinu). S tim u vezi prijeporna je i isplata naknada plaće.
Odredbom članka 116. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01 - dalje: ZR) propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše 18 prosječnih plaća isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.
Odluku iz stavka 1. ovoga članka sud može donijeti i na zahtjev poslodavca ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć (članak 116. stavak 2. ZR).
ZR ne propisuje s kojim danom prestaje radni odnos u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, pa su stoga moguća različita rješenja u odnosu na dan prestanka ugovora o radu koji određuje sud. Dakle, u slučaju sudskog raskida ugovora o radu (članak 116. ZR) radni odnos prestaje s danom koji odredi sud, s time da pri donošenju odluke o danu prestanka radnog odnosa sud treba uzeti u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja (tako i Ustavni sud u odluci broj U-III/4817/2015 od 17. siječnja 2019.).
Donošenjem odluke o otkazu ugovora o radu, poslodavac je jasno i nedvojbeno manifestirao volju da mu nije prihvatljiv nastavak radnog odnosa s tužiteljem, kao što je to učinio i tužitelj kada je zatražio sudski raskid ugovora o radu. Obzirom na to, sud smatra osnovanim raskinuti ugovor o radu tužitelja, pa sukladno odredbi članka 116. ZR uvažavajući sve okolnosti slučaja, ovaj sud smatra opravdanim sudski raskinuti ugovor o radu tužitelja i tuženika s danom podnošenja tužbe.
Naime, iz potvrde inozemnog osiguranja (koja je prevedena na hrvatski jezik po stalnom sudskom tumaču) proizlazi da je nadležno tijelo - Upravna komisija za socijalnu sigurnost, na zahtjev Općinskog suda u Osijeku, izdalo potvrdu o radnom stažu tužitelja u Njemačkoj. U navedenoj potvrdi se pod naznakom „ostvarena vremena radnog staža i s njima izjednačena vremena“ navodi da je tužitelj od 1. srpnja 1987. do 31. siječnja 2015. liječnik s privatnom ordinacijom i da ukupno vrijeme „radnog staža“ tužitelja iznosi 32 godine, 53 mjeseca i 61 dan, što znači da je tužitelj radio u Njemačkoj do starosne mirovine i ostvarivao prihod radom tj. plaću.
Revizijski prigovori tužitelja da nakon prestanka rada kod 1. i 2. tuženika, ni kod jednog poslodavca nije bio u radnom odnosu, nego da je bio honorarac - da je prihod ostvarivao temeljem ugovora o djelu (kao predavač, autor znanstvenih radova i dr.), nisu osnovani, jer iz potvrde inozemnog osiguranja, koja je javna isprava (članak 230. ZPP), proizlazi da tužitelj ima ostvaren radni staž u privatnoj ordinaciji u periodu od 1. srpnja 1987. do 31. siječnja 2015.
Kako je stoga sudski raskid tužiteljevog ugovora o radu pobijanom presudom pravilno određen s danom 15. studenoga 2001., a odbijen je zahtjev da se kao dan sudskog raskida odredi 8. veljače 2015., to je pravilno odbijen i zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćenih plaća za razdoblje od studenoga 2001. do veljače 2015.
Navodima revizije u tom dijelu pravilnost odluke suda drugog stupnja nije ničim dovedena u sumnju.
U revizijskom postupku je prijeporno i to je li tužitelj zaštitu svojih prava za koja drži da su osporenim odlukama 2. tuženika povrijeđena, zatražio u smislu odredbe članka 126. ZR. Tom odredbom je propisano: "Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava" (stavak 1.). "Ako poslodavac u roku petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom"(stavak 2.). "Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka" (stavak 3.).
Rok od 15 dana opisan u odredbi članka 126. ZR, prekluzivne je naravi. Rok od 15 dana u kojem poslodavac ima pravo donijeti odluku o zahtjevu za zaštitu prava, za poslodavca ne može početi teći prije nego što poslodavac zaprimi radnikov zahtjev za zaštitu prava. Rok za podnošenje tužbe radniku počinje ili istekom roka od 15 dana u kojem je poslodavac trebao odgovoriti na zahtjev za zaštitu prava ako na zahtjev nije odgovorio ili u roku od 15 dana od zaprimanja odluke poslodavca povodom zahtjeva za zaštitu prava.
Sudovi nižeg stupnja su zaključili da je tužba u odnosu na 2. tuženika podnesena pravovremeno jer tijekom postupka nedvojbeno nije utvrđeno kada je izvršena dostava odluke punomoćniku tužitelja, kojom je 2. tuženik odbacio zahtjev za zaštitu prava tužitelja kao nepravovremen.
Isto tako su sudovi nižeg stupnja zaključili da nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 107. Pravilnika o radu 2. tuženika, jer da se odluka o redovitom otkazu ugovora o radu trebala tužitelju osobno dostaviti.
U ovoj pravnoj stvari utvrđene su odlučne činjenice i to da je 2. tuženik, tužitelju putem oglasne ploče dostavio odluku o redovitom otkazu ugovora o radu, jer se dostava odluke o otkazu tužitelju na adrese koje je slana, vratila s naznakom „nepoznat“ odnosno privremeno odsutan, da je tužitelj 3. prosinca 2001. saznao za odluku o redovitom otkazu ugovora o radu od svojih kolega, da je tužitelj 2. tuženiku podnio zahtjev za zaštitu prava 11. prosinca 2001. preporučenom pošiljkom, te da je 2. tuženik, kao poslodavac, donio odluku 19. prosinca 2001. kojom je odbacio zahtjev za zaštitu prava tužitelja kao nepravovremen. Tužitelj je 7. siječnja 2002. podnio tužbu sudu protiv 2. tuženika.
Odredbom članka 111. stavak 3. ZR je propisano da se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.
Kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu moguće je propisati način dostave odluka o pravima i obvezama, a tek u slučajevima kada postupak dostave nije uređen na opisani način, primijenit će se odredbe ZPP (članak 133-149b koje, među ostalim, propisuju kako se dostava obavlja putem pošte, preporučeno, radnim danom u stanu ili na radnom mjestu osobe kojoj se dostava ima obaviti).
U konkretnom slučaju člankom 107. Pravilnika o radu 2. tuženika određeno je da se sve odluke o pravima i obvezama radnika u pravilu uručuju neposredno radniku na njegovom radnom mjestu, uz naznaku datuma uručenja i potpis radnika, kojim on potvrđuje da je uredno primio odluku. U vrijeme kada je donesena odluka o otkazu ugovora o radu tužitelj nije radio (što proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe), pa mu takva odluka nije ni mogla biti dostavljena na radnom mjestu. Ukoliko radnik nije na radu, odluka se dostavlja putem pošte preporučenom pošiljkom uz povratnicu, na njegovu posljednju poznatu adresu. Ako radnik ili odrasli član njegove obitelji odbije primiti preporučenu pošiljku, dostava se smatra izvršenom kada je odbijen primitak pošiljke, a ako se preporučena pošiljka vrati zbog netočne ili nepotpune adrese odnosno naznaku da iako obaviješten nije preuzeo pošiljku tada se dostava ponavlja putem oglasne ploče poslodavca.
Međutim, i prema shvaćanju ovoga suda, pravilno su sudovi nižeg stupnja ocijenili da u okolnostima konkretnog slučaja, nisu bili ostvareni uvjeti da se dostavljanje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju obavi putem oglasne ploče 2. tuženika. Naime, tužitelj prema utvrđenju sudova nižeg stupnja nije odbio prijem pismena, a niti je poslodavac pokušao dostaviti pismeno na posljednju poznatu adresu njegova prebivališta.
U situaciji kada se pismeno upućeno tužitelju putem pošte preporučeno vrati s naznakom da je adresat „nepoznat“ odnosno privremeno odsutan, poslodavac je imao mogućnost kontaktirati tužitelja (podaci su bili poznati kadrovskoj službi), pa suprotno navodima 2. tuženika, nisu bili ostvareni uvjeti da se dostavljanje odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju obavi putem oglasne ploče poslodavca.
Tužitelj je saznao za odluku o otkazu ugovora o radu 3. prosinca 2011., od kolega, međutim, njegov punomoćnik je odluku o otkazu ugovora o radu dobio s odlukom od 19. prosinca 2001. putem fax-a.
Kako tijekom postupka nije nedvojbeno utvrđeno kada je punomoćniku tužitelja dostavljena odluka od 19. prosinca 2001., odnosno od kada bi se računao rok od 15 dana tužitelju od zaprimanja odluke poslodavca povodom zahtjeva za zaštitu prava, pravilno su sudovi nižeg stupnja zaključili da je tužba tužitelja prema 2. tuženiku podnesena pravovremeno u smislu članka 126. ZR.
Stoga, neosnovano 2. tuženik osporava zaključak suda nižeg stupnja o pravovremenosti tužbe u odnosu na njega, ukazujući time sadržajno na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 13. ZPP.
Revizijskim navodima 2. tuženika nije dovedena u sumnju niti pravilnost zaključka sudova nižeg stupnja da nije ostvaren opravdani razlog za redoviti otkaz tužiteljeva ugovora o radu.
Naime, prema odredbi članka 106. stavak 1. ZR poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), ako radnik nije u mogućnosti uredno izvršavati svoje obveze iz radnog odnosa zbog određenih trajnih osobina ili sposobnosti (osobno uvjetovani otkaz), ili ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).
Prema stavku 2. istoga članka poslovno i osobno uvjetovani otkaz dopušten je samo ako poslodavac ne može zaposliti radnika na nekim drugim poslovima, prema stavku 3. pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.
Poslodavac koji redovito otkazuje ugovor o radu mora dokazati postojanje opravdanog razloga za otkaz (članak 112. stavak 1. ZR).
Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji te imajući na umu naprijed citirane odredbe, i prema ocjeni ovoga suda, pravilno su sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo kada su tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu prihvatili.
Naime, u konkretnom slučaju su pravomoćnim presudama Upravnog suda (broj Us-10912/01 od 11. travnja 2002. i broj Us-3346/03 od 28. rujna 2006.) poništena rješenja Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske od 25. rujna 2001. i 11. ožujka 2003. kojima je tužitelju bilo zabranjeno obavljanje specijalističke ginekološke djelatnosti.
Zbog navedenih rješenja tužitelj nije mogao obavljati niti znanstveno nastavnu aktivnost kod 2. tuženika kao izvanredni profesor, jer se praktični dio predavanja obavljao u prostorijama 1. tuženika.
U situaciji kada rješenja koja su tužitelju zabranjivala rad kod 1. i 2. tuženika budu poništena pravomoćnom odlukom suda, a koja su bila neposredan povod za otkaz ugovora o radu tužitelju, otpala je pravna osnova temeljem koje su tuženici donijeli odluku o otkazu ugovora o radu.
Stoga je pravilan zaključak sudova nižeg stupnja da je odluka 2. tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu tužitelju nezakonita i nedopuštena.
Tužitelju je pravilno dosuđena i naknada štete iz odredbe članka 116. stavak 1. ZR u visini tri prosječne mjesečne plaće ostvarene u tri mjeseca koja su prethodila otkazivanju ugovora o radu.
Svrha te naknade iscrpljuje se u materijalnom osiguranju radnika u određenom vremenskom periodu, a njezina visina određuje se prema kriterijima iz navedene odredbe - vrednovanim u okolnostima konkretnih radnih i životnih prilika radnika, ekonomskih prilika u društvu te načina prestanka radnog odnosa.
Zbog svega navedenog, na temelju odredbe članka 393. ZPP valjalo je reviziju tužitelja i 2. tuženika odbiti kao neosnovanu (točka I. i II. izreke ove presude).
Tužitelj i 2. tuženik pobijaju i odluku o troškovima postupka, no glede odluke o troškovima postupka revizija nije dopuštena. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija, dakle niti revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP, a niti revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP.
Reviziju tužitelja i 2. tuženika glede odluke o troškovima postupka, valjalo je odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe članka 392. stavak 1. i članka 392.b stavak 1. ZPP (točka I. izreke rješenja).
Tuženiku pod 2. nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna u revizijskoj fazi postupka (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).
Mirjana Magud, v.r.