- 1 -              Rev 2747/2017-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2747/2017-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) I. P. iz Z., OIB: ... i 2) I. J. iz S., OIB: ... , koje zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. d.o.o., S., kojeg zastupa punomoćnik I. R., odvjetnik u B., radi predaje nekretnine u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2435/15-2 od 14. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na moru poslovni broj P-2709/2011 od 29. svibnja 2015., u sjednici održanoj 17. veljače 2021.

 

p r e s u d i o  j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

„I Dužan je tuženik S. d.o.o. S. OIB: ... , predati tužiteljima I. P., OIB: ... i I. J., OIB: ... , te A. O. čest. zem. 1698/1 k.o. B., kao i naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka.

II Tuženik se može osloboditi obveze iz točke I tužbenog zahtjeva na način da isplati tužiteljima iznos od 133.000,00 EUR-a, odnosno svakom tužitelju iznos od 66.500,00 Eur-a.“

Prvostupanjskim je rješenjem odlučeno:

„Odbija se predložena privremena mjera koja glasi:

"Zabranjuje se tuženiku S. d.o.o. S., OIB: ... , otuđenje i opterećenje nekretnine oznake čest. zem. 1698/1 k.o. B.

Nalaže se Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u B. provesti zabilježbu ove privremene mjere u zemljišnoj knjizi.

Ukoliko predloženik postupi protivno zabrani, zaprječuje mu se izricanjem novčane kazne u visini od 30.000,00 kn.

Trajanje ove mjere određuje se do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

Žalba protiv rješenja ne odlaže njegovo izvršenje."

2. Nalaže se tužiteljima da tuženiku naknade parnični trošak 42.875,00 kn u roku od 15 dana, preostali zatraženi trošak se odbija.“

 

Drugostupanjskom je presudom odbijena kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelji su izjavili reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), i to zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu ukinuti obje nižestupanjske presude.

 

Tuženik je odgovoru na reviziju predložio odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Pobijanu presudu ovaj je sud ispitao u cijelosti jer je tužitelji u cijelosti revizijom i pobijaju, a samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP), uzevši u obzir da je propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da im tuženik preda u posjed čest. zem. br. 1968/1 k.o. B. (ranije čest. zem. br. 202/2), koju je tuženik stekao ugovorom o kupoprodaji sklopljenim sa Š. i A. J., dok se tuženik predmetne obveze može osloboditi ako tužiteljima isplati 133.000,00 EUR-a, odnosno svakom od tužitelja iznos od 65.500,00 EUR-a.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće činjenice:

- da je u zapisniku sastavljenom povodom preoblikovanja zemljišne knjige za k.o. B. od 7. studenog 2011. u zk. ul. br. 1347, k.o. B. upisana čest. zem. br. 202/2 vrt površine 439 m2, te suvlasništvo u omjeru od 1/2 u korist Š. J. i A. J.,

- da su međusobnu nagodbu 6. rujna 1931. sklopili J., J., I. i P., svi J. pok. I., radi diobe zajedničkog imetka pok. oca I. J. pok. V., na temelju koje diobe je predniku tužitelja J. J. pok. I. u njegov dio pripalo ¼ dijela " ... " i 1/5 dijela " ... ",

- da je V.-J. J. pok. I. 13. prosinca 1952. sastavio oporuku pred svjedocima na temelju koje je rješenjem o nasljeđivanju Kotarskog suda u Zadru od 30. kolovoza 1962. poslovni broj O-399/60 ostavinska imovina V. J. pok. I., koji je umro 1960., uručena u cijelosti nećaku I. J. I. (Z.),

- da je rješenje o građevinskoj dozvoli od 6. rujna 1960. izdano po zahtjevu A. J. (prednika tuženika), kao investitora za izgradnju stojne zgrade,

- da su diobeni ugovor od 20. svibnja 1982. sklopili A. i D. J. i L. B. te su podijelili imovinu iza svojih roditelja I. i P. J., na temelju koje je prednicima tuženika Š. i A. J. pripala kuća na parceli 202/2 upisana u zk. ul. br. 1347 k.o. B., svakome u omjeru od ½ suvlasničkog omjera,

- da je ugovor o kupoprodaji nekretnine označene kao k.č. br. 1698/1, koja u staroj izmjeri odgovara čest. zem. 202/2 k.o. B., sklopljen 19. kolovoza 2008. između prodavatelja Š. J. i A. J. te tuženika kao kupca,

- da iz iskaza prvotužiteljice I. P. proizlazi da je istoj bilo poznato da se njen djed I. s braćom P., J. (B.) J. (V.) i F. podijelio 1931., tako da su svi dobili po dio spornog terena, osim J., jer je isti posudio neke novce J. (B.), a nije mu ih vratio pa mu je zauzvrat pripao njegov suvlasnički dio, te da je njenom ocu pripala sva imovina koja je bila vlasništvo J. (V.) J. koji je umro 1960., a da u njegovoj ostavinskoj imovini nije evidentirana sporna nekretnina jer je vlasnikom iste utvrđen u sudskom postupku koji se vodio 1955/56,

- da iz iskaza drugotužitelja I. J. proizlazi da se kuća na predmetnoj čestici počela graditi dok je još bio dijete, tj. 1955. ili 1956. te je gradnja zaustavljena jer je građena bez dozvole.

 

Iako tužitelji ne navode zakonsku osnovu pobijanja drugostupanjske presude zbog povreda odredaba parničnog postupka, iz navoda kako je „drugostupanjski sud počinio niz propusta u obrazloženju presude, štoviše presudu uopće nije obrazložio“, da se „drugostupanjski sud niti u jednom dijelu nije osvrnuo na osnovanost žalbenih navoda“ te da „pobijana presuda ne sadrži obrazloženje u odnosu na žalbene razloge“, za zaključiti je da tužitelji smatraju kako je drugostupanjski sud postupio protivno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP te na taj način počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP. Međutim, u predmetnoj je drugostupanjskoj presudi, u skladu s odredbom čl. 368. st. 1. ZPP, drugostupanjski sud presudom odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu jer je ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. I po mišljenju ovog revizijskog suda drugostupanjski sud je kako je to propisano odredbom čl. 375. st. 1. ZPP u obrazloženju pobijane presude ocijenio odlučne žalbene navode i označio razloge koje je u obzir uzeo po službenoj dužnosti, pa bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju tužitelji sadržajno ukazuju nije počinjenja.

 

Naime, u skladu s odredbom čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje: ZV), vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Iz navedene odredbe proizlazi da su tužitelji u predmetnom postupku trebali dokazati da su vlasnici sporne nekretnine te da je tuženik u njenom posjedu. U odnosu na vlasništvo sporne nekretnine, drugostupanjski sud navodi kako tužitelji nisu dokazali da bi diobom, odnosno kupoprodajom preko svojih pravnih prednika stekli predmetnu nekretninu, a što proizlazi i iz stanja spisa. U reviziji tužitelji između ostalih navode da su isti vlasnici sporne nekretnine, a što proizlazi iz ostavinskog spisa poslovni broj O-399/60 iza smrti J. J. te iz presude Kotarskog suda u Zadru kojom je utvrđeno da je njihov ostavitelj J. J. bio vlasnike predmetne nekretnine. U odnosu na presudu Kotarskog suda u Zadru poslovni broj G.222/56 ističe se da prednik tužitelja u predmetnom postupku nije zahtijevao utvrđenje vlasništva, već predaju nekretnine u posjed, dok iz ostavinskog spisa koji se vodio iza pokojnog prednika tužitelja J. J. ne proizlazi da je isti u oporuci raspolagao predmetnom nekretninom. S obzirom na navedeno tužitelji u ovome postupku nisu dokazali da su vlasnici sporne nekretnine, a što je jedna od pretpostavki za usvajanje tužbenog zahtjeva iz čl. 161. ZV.

 

Veći dio revizijskih navoda zapravo se i svodi na ukazivanje na navodno pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u postupku pred nižestupanjskim sudovima te u tom smislu ponavljanje navoda iz istih, pri čemu valja istaknuti da u skladu s odredbom čl. 385. st. 1. ZPP taj revizijski razlog nije dopušten.

 

Slijedom navedenog, neosnovan je i revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava jer ga tužitelji vežu za činjenično stanje kako ga oni vide.

 

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu te je presuđeno kao u izreci presude.

 

Zagreb, 17. veljače 2021.