Broj: Gž R-1196/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika Z. H. d.o.o., Z., za obveze P. Z. E. T., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. & p., Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 27 Pr-4398/14-44 od 27. srpnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 10. studenog 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 27 Pr-4398/14-44 od 27. srpnja 2016. u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, kao što se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se pobijano rješenje Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 27 Pr-4398/14-44 od 27. srpnja 2016., kojim je odbijen prijedlog tužitelja za određenje predložene privremene mjere.

 

II. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 27 Pr-4398/14-44 od 27. srpnja 2016. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i  III. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

III. Djelomično se uvažavaju žalbe tužitelja i tuženika kao osnovane, pa se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 27 Pr-4398/14-44 od 27. srpnja 2016. u pobijanom dijelu pod točkama V., VI., VII. i VIII. izreke, koji sadrže odluku o troškovima postupka, i sudi:

 

Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. srpnja 2016. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana, dok se preostali zahtjev tužitelja za više zatraženi trošak u iznosu od 73.812,50 kuna i zahtjev tuženika za naknadom troška u iznosu od 56.250,00 kuna, odbijaju kao neosnovani. 

 

IV. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi trošak odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđena je nedopuštenom i nezakonitom Odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu broj 270-IO-091/14 od 10. lipnja 2014., te da radni odnos tužitelja D. V. iz Z., OIB: ..., kod tuženika Z. H. d.o.o., OIB: ..., nije prestao (točka I. izreke). Istom presudom nalaženo je tuženiku Z. H. d.o.o., OIB: ... da tužitelja D. V. iz Z., OIB: ... vrati na posao na radno mjesto, poslovođe u Interventnoj ekipi u roku od 8 dana (točka II. izreke). Također je tom presudom nalaženo tuženiku Z. H. d.o.o., OIB: ..., isplatiti tužitelju D. V. iz Z. OIB: ..., na ime naknade za izgubljenu plaću bruto iznos od 290.794,52 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na točno određene mjesečne iznose od dospijeće pa do isplate, za vrijeme od 16. lipnja 2014. do 16. svibnja 2016., a sve kako je to pobliže označeno u izreci presude (točka III. izreke).

 

Nadalje je tom presudom odbijen tužbeni zahtjev tužitelja D. V. u preostalom dijelu kojim je tražio da se naloži tuženiku Z. H. d.o.o., OIB: ..., isplatiti tužitelju D. V., OIB: ..., na ime naknade štete iznos od 50.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 18. srpnja 2014. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 8 dana (točka IV. izreke).

 

Odlukom o parničnom trošku naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 53.656,25 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. srpnja 2016. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana (točka V. izreke), dok je odbijen tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 22.656,25 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 27. srpnja 2016. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka VI. izreke), s time što je naloženo i tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 8.437,50 kuna, u roku od 8 dana (točka VII. izreke), a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 47.812,50 kuna (točka VIII. izreke).

 

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog za izdavanje privremene mjere predlagatelja osiguranja D. V. koja glasi:"Određuje se privremeno vraćanje tužitelja D. V. na rad i radno mjesto poslovođe u Interventnoj ekipi kod tuženika, Z. H. d.o.o., do pravomoćnog okončanja ovog postupka ili drugačije odluke suda."

 

Protiv te presude žale se obje stranke, dok se tužitelj žali i protiv navedenog rješenja.

 

Tužitelj navedenu presudu pobija u dijelu pod točkom IV. izreke, kojim je odbijen dio njegovog tužbenog zahtjeva, kao što je pobija i u dijelu pod točkama VI. izreke, kojim je odbijen dio njegov zahtjeva za naknadom troška te u dijelu pod točkom VII. izreke, kojim mu je naloženo da tuženiku naknadi parniči trošak, s time što pobija i prvostupanjsko rješenje, zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/9, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači, kao i pobijano rješenje prema žalbenim navodima, podredno, da se u tom dijelu odluke ukinu i predmet vrati prvostupanjskom dijelu na ponovno suđenje.

 

Tuženik pobija navedenu presudu u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke, kojim je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva tužitelja, kao što je pobija i u dijelu pod točkom V. izreke, kojim mu je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak i u dijelu pod točkom VIII. izreke, kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se u tom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, a tuženiku dosudi parniči trošak, podredno, da se ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati u tom dijelu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženika protiveći se svim žalbenim navodima kao neosnovanim, ujedno predlažući da se žalba kao takva odbije, dok tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.

 

Žalbe stranaka u odnosu na odluku o glavnoj stvari nisu osnovane, dok su osnovane u odnosu na odluku o troškovima postupka.

 

Neosnovano stranke prigovaraju da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer pobijana presuda i rješenje sadrže jasne i određene razloge o odlučnim činjenicama i nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Ispitujući pobijanu presudu i rješenje, kao i postupak koji je prethodio njihovom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bile počinjene i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a.

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice prvostupanjski sud pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu i utvrđenje da mu radni odnos kod tuženika nije prestao te zahtjev za povratak na posao, kao i zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi izgubljenu plaću za vrijeme od 16. lipnja 2014. do 16. svibnja 2016. u ukupnom bruto iznosu od 290.794,52 kuna s pripadajućim kamatama na točno određene mjesečne iznose. 

 

U ovom stadiju postupka nije sporno da je odlukom o izvanrednom otkazu od 10. lipnja 2014. tužitelju otkazan ugovor o radu, da je tužitelj pravovremeno podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava protiv navedene odluke, a o kojemu je tuženik odlučio na način što istom nije udovoljio, kao što nije sporno ni da je tužitelj pravodobno zatražio sudsku zaštitu svojih prava.

 

Nije sporno ni to da je tuženik otkaz ugovora o radu tužitelju donio pozivom na odredbu članka 108. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13. – dalje u tekstu: ZR), odnosno da se radi o  izvanrednom otkazu.

 

Prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj bio radnik tuženika od 4. studenog 1980.,

- da je tužitelje prije otkazivanja ugovora o radu obavljao poslove radnog mjesta poslovođe u interventnoj ekipi,

- da iz preslike svjedodžbe o završnom ispitu, koja nosi oznaku V 89-1977, proizlazi da je izdana na tužiteljevo ime 26. lipnja 1989.,

- da je tom svjedodžbom tužitelj stekao strojarsku struku, obrazovnog profila strojarskog tehničara, smjer automehaničar,

- da iz preslika matičnog arka tužitelja proizlazi kako se na istom nalaze tužiteljevi osobni podaci i završna faza obrazovanja 1977., kao i prijepis ocjena,

- da se na kraju matičnog arka nalazi napomena od 26. lipnja 1989. o tome da je kandidat (tužitelj) položio završni ispit 6. lipnja 1989. s dobrim uspjehom te da je stekao ranije navedeno zanimanje 4. stupnja srednje stručne spreme,

- da iz preslike radne knjižice tužitelja proizlazi kako je navedena svjedodžba od 26. lipnja 1989. upisana u tužiteljevu radnu knjižicu, a prije toga je upisana svjedodžba o završenom drugom razredu pripremnog stupnja srednjoškolskog obrazovanja Školskog centra za auto i preciznu mehaniku od 16. travnja 1977.,

- da iz dopisa Škole ... od 27. svibnja 2014. odnosno od 4. veljače 2016., proizlazi kako nema podataka o ponovnom upisu tužitelja u matične knjige, a kako podaci iz tužiteljeve svjedodžbe nisu evidentirani u matične knjige koje su se vodile 1989., to se u tom dopisu navodi kako sa stajališta škole tužiteljeva svjedodžba nije vjerodostojna,

- da prosvjetni inspektor L. G. koji je obavio nadzor u navedenoj školi nije mogao utvrditi nevjerodostojnost svjedodžbe iz razloga što ravnatelj škole J. B. u vrijeme izdavanja iste nije vodio matične knjige u redu, pa utoliko prosvjetni inspektor nije mogao sigurnošću utvrditi valjanost upisanih podataka u matični arak, a na kojem su se vodili podaci za tužitelja i iz kojih proizlazi da je tužitelj završio srednjoškolsko obrazovanje, obrazovnog profila strojarskog tehničara, smjer automehaničar Škole ... "8. svibnja 1945." (list 32.-35. spisa),

- da  Škola nije provela postupak poništenja predmete svjedodžbe, a što je bila dužna za one svjedodžbe za koje se utvrdi da ih je izdala ovlaštena osoba Škole (što je u ovom slučaju) te tvrdeći da su podaci u istoj nevjerodostojni,

- da škola nije mogla navesti da svjedodžba nije vjerodostojna, jer to nije dokazala odnosno nije proveden postupak za poništenje javne isprave,

- da protiv tužitelja nije pokrenut kazneni postupak,

- da iz zapisnika o vještačenju sudskog vještaka dipl. ing. Z. Ć. proizlazi da je isti vještak usporedio izvornik tužiteljeve svjedodžbe kao i nesporni materijal - obrazac svjedodžbe o položenom završnom ispitu, te presliku nesporne svjedodžbe od 21. lipnja 1991. izdane od iste srednjoškolske ustanove, pa je utvrdio da je sporna tužiteljeva svjedodžba vjerodostojna s obzirom na utvrđenu originalnost obrasca, originalnost potpisa tadašnjeg direktora (tadašnjeg ravnatelja J. B.), te originalnost otiska pečata kojim je ovjereno izdavanje sporne svjedodžbe, zbog čega vještak utvrđuje da je svjedodžba vjerodostojna,

- da je tužitelju bilo omogućeno da iznese svoju obranu, i

- da se Sindikat usprotivio odluci o izvanrednom otkazu.

 

S obzirom na utvrđeno, prvostupanjski sud smatrao je da tuženik tijekom postupka nije pouzdano dokazao da sporna svjedodžba nije vjerodostojna, pritom navodeći kako se ne može smatrati da tužitelj nema uvjete za poslove radnog mjesta koje obavlja i da je tuženika držao u zabludi da ispunjava potrebne uvjete za to radno mjesto, jer je činjenica upisa u radnu knjižicu na temelju iste ostala prema zaključku prvostupanjskog suda na razini sumnje, zbog čega je taj sud zaključio da tuženik nije dokazao opravdanost i osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa koje bi predstavljale opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelja na temelju odredbe članka 108. ZR-a, čime je odluka tuženika, tj. odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu broj 270-IO-091/14 od 10. lipnja 2014. utvrđena nedopuštenom i nezakonitom, pa je shodno tome smatrao da je tuženik u obvezi vratiti tužitelja na rad na radno mjesto poslovođe u interventnoj ekipi, naloživši tuženiku vraćanje tužitelja na posao na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZR-a, kao što je naložio i tuženiku isplatu naknade plaće tužitelju za vrijeme prekida rada na temelju odredbe članka 87. stavka 3. ZR-a.

 

U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete s naslova povrede prava osobnosti i narušavanja ugleda i časti uslijed donošenja odluke o izvanrednom otkazu, s kojeg naslova tužitelj potražuje iznos od 50.000,00 kuna, prvostupanjski sud zaključio je da isti nije osnovan, iz razloga što eventualno nezakonita odluka o izvanrednom otkazu ne povlači za sobom odgovornost za štetu, ako se nisu ispunile ostale pretpostavke odgovornosti za štetu. Pri tome je prvostupanjski sud naveo kako tužitelj nije dokazao da je tuženik donoseći odluku o otkazu zloupotrijebio svoje pravo koje mu priznaje ZR-a, odnosno da je šikanirao tužitelja, zbog čega je smatrao da eventualna povreda prava osobnosti koja je nastala na strani tužitelja nije posljedica štetne radnje, pa je taj sud zaključio da ne postoji odgovornost tuženika za štetu prema tužitelju, zbog čega je prvostupanjski sud odbio tužiteljev zahtjev za naknadu štete u navedenom iznosu. 

 

Navedena činjenična utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda da je izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelja nedopušten, da je tuženik dužan tužitelja vratiti na posao i isplatiti mu naknadu plaće za vrijeme prekida rada, kao i zaključak da tuženik nije u obvezi naknaditi tužitelju štetu s osnove povrede prava osobnosti i narušavanja ugleda i časti u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud, s time što ni žalbenim navodima tužitelja i tuženika nisu dovedeni u sumnju.

 

Naime, prema odredbi članka 108. stavka 1. i 2. ZR-a, radnik i poslodavac imaju opravdan razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana, nastavak radnog odnosa više nije moguć. Kod toga se ugovor o radu izvanredno može otkazati samo u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji.

 

Posebice se navodi kako je gubitak povjerenja poslodavca u radnika kao osobito važna činjenica koja opravdava otkazivanje i opravdan je u onim situacijama kada je utvrđeno da je radnik u ostvarenju prava iz radnog odnosa koristio krivotvorenu svjedodžbu, te da je svjesno dao upisati kvalifikaciju u radnu knjižnicu na temelju nevjerodostojne svjedodžbe.

 

Međutim, u predmetnom postupku nije utvrđeno da je svjedodžba spomenute srednje škole, koju je tužitelj priložio prilikom zaposlenja nevjerodostojna, pa je stoga ispravan zaključak prvostupanjskog suda kako tužitelj nije dao neistinite podatke važne za izvršenje poslova i zadataka zbog kojih je zasnovao radni odnos kod tuženika.

 

Stručna sprema dokazuje se odgovarajućim svjedodžbama koje predstavljaju javne isprave. Njima se dokazuje istinitost onoga što se u takvoj ispravi potvrđuje ili određuje, a kako je to propisano odredbom iz članka 230. stavak 1. ZPP-a.

 

Dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili je isprava neispravno sastavljena kako je to propisano odredbom članka 230. stavkom 3. ZPP-a, ali presumpcija istinitosti i vjerodostojnosti javne isprave tužitelja, a imajući na umu utvrđenjima prvostupanjskog suda, žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju, niti su oborena.

 

Sama sumnja odnosno pretpostavka poslodavca da bi njegov radnik dao neistinite podatke važne za izvršenje poslova i zadataka radi kojih je zasnovao radni odnos, bez dokaza koji potvrđuju tu sumnju, i prema mišljenju ovoga suda ne predstavlja opravdanje za otkazivanje ugovora o radu.

 

Pri tom se u takvoj situaciji, poslodavac ne može opravdano pozivati niti na gubitak povjerenja u tužitelja, jer bi to predstavljalo subjektivni stav poslodavca koji nema opravdanje u objektivnoj (činjeničnoj) podlozi (istovjetno pravnom shvaćanju iz presude Vrhovnog suda RH broj Revr 228/14-2 od 11. studenog 2014.).

 

Dakle, iz utvrđenih činjenica i dokaza koje je predočio tuženik (a na kojem je teret dokaza) ne proizlazi nesporno utvrđenje da je tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja mu se stavlja na teret i da su u ovom slučaju postojale takve okolnosti i interesi obiju ugovornih stranaka da nastavak radnog odnosa nije moguć, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, smatrajući da je odluka tuženika nedopuštena jer tuženik nije nedvojbeno dokazao da postoje na strani tužitelja povrede na koje se tuženik poziva u odluci o otkazu, pa je shodno tome pravilno postupio i kada je na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZR-a, utvrdio da radni odnos tužitelju kod tuženika nije prestao i kada je naložio tuženiku da ga vrati na posao, kao što je pravilno postupio i kada je na temelju odredbe članka 87. stavka 3. ZR-a, tuženiku naložio da tužitelju naknadi bruto plaće u visini koja među stranama nije sporna, a za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo u ovom slučaju krivnjom tuženika kao poslodavca, zbog čega neosnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu u ovom dijelu.

 

Također je pravilno prvostupanjski sud postupio i kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete s naslova povrede prava osobnosti i narušavanja ugleda i časti uslijed donošenja odluke o izvanrednom otkazu, s kojeg naslova tužitelj potražuje iznos od 50.000,00 kuna, jer je taj sud utvrdio da se za to u ovom slučaju nisu ispunili uvjeti, imajući u vidu da tužitelj nije dokazao da je tuženik donoseći odluku o otkazu zloupotrijebio svoje pravo koje mu priznaje ZR-a, odnosno da je šikanirao tužitelja. Stoga je pravilno prvostupanjski sud smatrao da eventualna povreda prava osobnosti koja je nastala na strani tužitelja nije posljedica štetne radnje, zbog čega je taj sud pravilno zaključio da ne postoji odgovornost tuženika za štetu prema tužitelju, pa neosnovano tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u ovom dijelu, kao što neosnovano pobija i prvostupanjsko rješenje kojim je prvostupanjski sud odbio prijedlog tužitelja za određenje privremene mjere jer se za to nisu stekli zakonom predviđeni uvjeti, s time što se ističe da ni tužitelj u odnosu na ovaj dio pobijane odluke nije naveo posebne žalbene razloge.

 

Međutim, prema mišljenju ovoga suda pobijanu odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud nije pravilno donio, jer u ovom slučaju tužitelju zastupanom po punomoćniku, odvjetniku pripada u smislu odredbe članka 154. stavka 1. i 3. ZPP-a, u vezi s odredbom Tbr. 7. točke 2.  Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09, 149/12 i 103/14), jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira koliko je radnji poduzeo u visini od 200 bodova. Ovo stoga, jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točke 1. Tarife, bez obzira što je zatražena i naknada plaće i naknada štete. Zahtjev za naknadom plaće u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetnu, jer ovaj zahtjev u cijelosti ovisi o zahtjevima radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanju na rad i u odnosu na te zahtjeve su se prvenstveno izvodili dokazi u ovom postupku, s time što se nisu izvodili ni dokazi u odnosu na zahtjev za naknadom štete, zbog čega tuženiku zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, pa je tužitelju valjalo dosuditi na ime prvostupanjskog postupka 2.000,00 kuna, što uvećano za pripadajući PDV, daje iznos od 2.500,00 kuna, a koji je iznos tuženik dužan naknaditi tužitelju sa zatezni kamatama od 27. srpnja 2016. do isplate, dok je zahtjev tužitelja za više zatraženi trošak u iznosu od 73.812,50 kuna i zahtjev tuženika za naknadom troška u iznosu od 56.250,00 kuna, valjalo odbiti kao neosnovane. 

 

Odlučujući o troškovima odgovora na žalbu na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da taj trošak tužitelja nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, a u vezi s odredbom članka 155. stavkom 1. ZPP-a.

 

S obzirom na izneseno, valjalo je na temelju na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, djelomično odbiti žalbu tužitelja i tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima, a na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a, djelomično uvažiti žalbe te preinačiti odluku o troškovima postupka, i na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjskog rješenje, te odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.

 

U Splitu 10. studenog 2016.