- 1 -              Rev 708/19-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 708/19-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud, predsjednice vijeća te Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. B. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik J. B., odvjetnik u N. G., protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž R-764/18-2 od 19. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-949/16 od 6. lipnja 2018., u sjednici održanoj 17. veljače 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tuženice i ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž R-764/18-2 od 19. listopada 2018. i presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-949/16 od 6. lipnja 2018., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici isplatiti tužitelju uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 81.115,98 kuna s zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke. U točki II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 24.500,00 kuna.

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

              Protiv presude suda drugog stupnja tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu tako da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno ukinuti u cijelosti presude suda nižeg stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Potražuje troškove revizije.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja – policijskog službenika Postaje pomorske policije za isplatom razlike plaće s naslova prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom za razdoblje od siječnja do prosinca 2008.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

 

              - da je tužitelj zaposlenik tuženice na radnom mjestu policijskog službenika,

 

              - da je u utuženom razdoblju tuženica tužitelju izdavala višednevne radne naloge zbog kojih je tužitelj po nekoliko dana za redom provodio u službi po 24 sata,

 

              - da od tog vremena provedenog na radu, 8 sati predstavlja redovno radno vrijeme, a preostalih 16 sati prekovremeni rad, rad subotom i nedjeljom,

 

              - da je ukupan broj prekovremenih sati valjalo umanjiti za iskorištene slobodne dane odnosno sate u omjeru od 1:1,5,

 

              - da se radi o aktivnom dežurstvu,

 

              - da se dodaci na plaću međusobno ne isključuju (ni terenski dodatak niti naknada za prekovremeni rad),

 

              - da je visina zahtjeva utvrđena na temelju provedenog financijskog vještačenja.

 

              Sud prvog stupnja je zaključio da se ukupno vrijeme provedeno u višednevnoj službi na brodu, koje je dulje od 40 sati tjedno, smatra prekovremenim radom sukladno Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj 92/04, 141/04, 77/07, 98/07 – dalje: KU/04). Polazeći od takvog zaključka sud je računao broj sati prekovremenog rada, na način da se takvim radom smatrao ukupan broj sati provedenih na brodu iznad 40 sati tjedno. S obzirom na činjenična utvrđenja da je tužitelj koristio slobodne dane, te da mu je tuženica isplaćivala plaću po osnovi smjenskog rada i rada u turnusu i za vrijeme kada taj rad nije ostvarivan, sud prvog stupnja je obvezu tuženice na plaćanje prekovremenih sati izračunao umanjenjem broja prekovremenih sati-uzimajući u obzir slobodne dane koje je tužitelj iskoristio u pojedinim mjesecima, te isplate po osnovi smjenskog rada i rada u turnusu i u tom umanjenom iznosu priznao pravo na uvećanu plaću za prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanom, prema odredbama KU.

 

Sud prvog stupnja je svoje shvaćanje da tužitelju pripada pravo na plaćanje s osnove prekovremenog rada za sve vrijeme provedeno na brodu (preko 40 sati tjedno) temeljio na činjenici da on tijekom boravka na brodu nije slobodan napustiti radno mjesto, tj. dužan je boraviti na brodu, kako u radne dane, tako vikendom i blagdanom. Stoga je odbio prigovore tuženice da tužitelj za vrijeme plovidbe broda, u luci ili na sidru ne radi 24 sata, jer se prema shvaćanju suda prvog stupnja, sve to vrijeme tretira kao aktivno dežurstvo na radnom mjestu, pa tužitelj ima pravo na osnovnu plaću, uključujući i pravo na uvećanje plaće.

 

Sud drugog stupnja je u cijelosti prihvatio takav zaključak suda prvog stupnja te je potvrdio u cijelosti odluku suda prvog stupnja, navodeći da je sud prvog stupnja pravilno tužitelju priznao osam sati redovnog rada, osam sati prekovremenog rada, rada noću, praznikom i blagdanom, a preostalih osam sati odmorom.

 

Odredbom članka 382. stavak 2. ZPP, propisano je da u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točki 1. do 3. članka 382. stavak 2. ZPP.

 

              Prema odredbi članka 382. stavak 3. ZPP u reviziji iz članka 382. stavak 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Tuženica u reviziji postavlja sljedeće pitanje:

 

„Može li se vrijeme koje policijski službenik izvan redovnog radnog vremena provede tijekom višednevnog boravka na brodu zbog nemogućnosti napuštanja radnog mjesta smatrati prekovremenim radom te ga prilikom isplate plaće vrednovati kao prekovremeni rad?“

 

U razlozima kojima opravdava podnošenje predmetne revizije s navedenim pitanjem tuženica se poziva na rješenje ovog suda broj Revr-1211/13-2 od 5. listopada 2016. donesenog u ovom predmetu, u kojem rješenju je ovaj sud izričito naveo da je životno i logično da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru, ima slobodno vrijeme, te da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može smatrati prekovremenim radom.

 

Polazeći od postavljenog pitanja te navedenih razloga važnosti, ovaj sud ocjenjuje da je riječ o pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Pobijana presuda je, sukladno članku 392.a stavak 2. ZPP, ispitana samo u dijelu kojem se pobija revizijom i samo zbog istaknutog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je revizija podnesena.

 

              Sudovi nižeg stupnja potpuno zanemaruju pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u prethodnom rješenju broj Revr-1211/13-2 od 5. listopada 2016. donesenom u odnosu na sadržajno identično postavljeno pitanje povodom revizije tuženice.

              Prema pravnom shvaćanju ovog suda nije životno i logično da bi efektivni rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno (u tom smislu i Vrhovni sud u Revr-753/09-2 od 17. studenoga 2009., Revr-934/14 od 25. siječnja 2017. itd.). Naime, životno i logično je da službenik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme u kojem se, iako doduše ne u svom domu, odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada ne može se smatrati prekovremenim radom.

 

Stoga prema pravnom shvaćanju ovog suda pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz KU službenik može ostvariti samo za stvarno odrađene sate duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke.

 

Kako je pravno shvaćanje izraženo u prethodnom ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1211/13-2 od 5. listopada 2016. u skladu s praksom Vrhovnog suda Republike Hrvatske o ovom pravnom pitanju, to je očito da su sudovi nižeg stupnja odlučujući u ovoj pravnoj stvari, a suprotno naputku iz prethodnog ukidnog rješenja (članak 394.a ZPP) imali pogrešni pravni pristup u rješavanju spora predmeta, a zbog čega je i daljnje činjenično stanje, vezano za vrijeme za koje tužitelju pripada pravo na isplatu odrađenih prekovremenih sati, ostalo za sada nepotpuno utvrđeno.

 

Sud drugog stupnja u obrazloženju presude navodi da je sud prvog stupnja tužitelju pravilno priznao 8 sati redovnog rada, daljnjih 8 sati uz mogućnost prekovremenog rada, rada noću, praznikom i blagdanom, dok preostalih 8 sati odmorom. Međutim, izreka presude suda drugog stupnja je u suprotnosti s navedenim zaključkom. Naime, sud prvog stupnja u svojoj odluci smatra da tužitelju pripada pravo na plaćanje s osnove prekovremenog rada za sve vrijeme provedeno na brodu (preko 40 sati tjedno). Ovakav zaključak suprotan je pravnom shvaćanju revizijskog suda izraženog u ranijoj odluci, a obzirom da je sud drugog stupnja odbio žalbu tuženice i potvrdio presudu suda prvog stupnja, i zaključak suda drugog stupnja suprotan je pravnom shvaćanju revizijskog suda. Zato je valjalo na temelju odredbe članka 395. stavak 2. ZPP prihvatiti reviziju tuženice, ukinuti obje presude suda nižeg stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima (u smislu odredbe članka 164. stavak 4. ZPP).

 

Odluka o trošku revizije temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP (točka II izreke).

 

Zagreb, 17. veljače 2021.