Broj: Revr 604/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Šarića člana vijeća,  u pravnoj stvari tužitelja N. M. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. V., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. M. d.d. sa sjedištem u D., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. R., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P., R. i L. iz Z., Pisarnica u D., radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-413/15 od 16. prosinca 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-482/13-24 od 22. prosinca 2014., u sjednici održanoj 23. studenoga 2016.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da radni odnos između tužitelja N. M. iz Z., ..., OIB: ... i tuženika H. M. d.d., sa sjedištem u D., ...., OIB: ... temeljem Ugovora o radu od 2. travnja 2009. nije prestao.

Nalaže se tuženiku H. m. d.d. sa sjedištem u D., ..., OIB: ... da tužitelja N. M. iz Z., ...., OIB: .... vrati na posao zamjenika presdjenika uprave, odnosno druge odgovarajuće poslove.

Nalaže se tuženiku H. m.l d.d. sa sjedištem u D., OIB: ... da naknadi tužitelju N. M. iz Z., ...., OIB: .... troškove parničnog postupka, u roku 8 dana.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu do 2.700,00 kn (slovima: dvijetisućesedamstotinakuna), u roku 8 dana“.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. toč. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju, nižestupanjske presude ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Tužitelj je zatražio trošak sastava revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno navodima revizije nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer obrazloženje pobijane presude sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, a koji kao takovi ne proturječe izreci, odnosno sadržaju spisa, pa tako niti sadržaju Ugovora o radu od 23. ožujka 2009., a u bitnom niti iskazu svjedoka P. M. (list 64-66 spisa). Tvrdnja revidenta da „predmetno postupanje Općinskog suda u Dubrovniku svakako predstavlja bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju Županijski sud u Dubrovniku unatoč izjavljenoj žalbi i okolnosti da na istu pazi po službenoj dužnosti, nije sankcionirao ukidanjem presude i vraćanjem predmeta na ponovno raspravljanje nego istu potvrdio“ je proizvoljna, slijedom čega nije riječ o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 368. st. 1. ZPP na koju ukazuje tužitelj u reviziji.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije učinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP jer je prvostupanjski sud upravo na temelju čl. 8. ZPP odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, i to prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a takvu ocjenu pravilno je prihvatio i drugostupanjski sud.

Nije učinjena niti bitna povreda odredaba iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. ZPP na koju se opisno ukazuje u reviziji jer je drugostupanjski sud odgovorio na žalbene navode od odlučnog značenja.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je Nadzorni odbor tuženika na petoj sjednici održanoj 23. ožujka 2009. imenovao tužitelja zamjenikom Predsjednika Uprave društva na (mandatno) razdoblje od četiri godine počevši od 2. travnja 2009.,

- da su međusobni odnos stranke regulirale Ugovorom o radu od 2. travnja 2009., te dodacima tom Ugovoru od 5. siječnja 2011. i 5. siječnja 2012.,

- da su Ugovorom određene ovlasti zamjenika predsjednika uprave i odgovornost za rad (čl. 2.), dužnosti zamjenika predsjednika uprave (čl. 3.-5.), radno vrijeme (čl. 6.), pravo na godišnji odmor (čl. 7.) i plaću (čl. 8.), stimulaciju (čl. 10.), definirane su obveze društva (čl. 11. i 12.), pretpostavke raskida ugovora i posljedica raskida (čl. 13. i 14.), dok se čl. 15. Ugovora tuženik obvezao po isteku istog sa tužiteljem sklopiti ugovor o radu za poslove koji odgovaraju njegovom stupnju stručne spreme, stručnim i radnim sposobnostima i kvalifikacijama,

- da je tuženik po isteku Ugovora (sukladno čl. 15.) poslao dopis u kojemu je ponudio tužitelju sklapanje Ugovora o radu (u prilogu dopisa) za poslove višeg referenta hrane i pića (list 23 spisa), a tužitelj ga je obavijestio da time nije udovoljeno uvjetima iz Ugovora o radu od 2. travnja 2009. jer to radno mjesto nije zadovoljavajuće (list 30 spisa).

Prvostupanjski sud je na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja te ocjenom iskaza tužitelja, svjedoka M. M. i P. M., a tumačenjem spornog Ugovora, zaključio da je isti po svom značaju menadžerski ugovor (neovisno kako su ga stranke nazvale) za koji nisu relevantne odredbe Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 - dalje: ZR), pa kako je utvrđeno da je tuženik po isteku mandatnog razdoblja od četiri godine postupio sukladno odredbi čl. 15., a koju ponudu tužitelj nije prihvatio, to da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Slijedom toga, prvostupanjski sud još u obrazloženju navodi da Ugovor o radu od 2. travnja 2009., suprotno mišljenju tužitelja, nije ugovor propisan čl. 10. ZR-a, jer se ugovor o radu iznimno sklapa na određeno vrijeme za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja, pa da zbog toga se u konkretnom slučaju i ne može primijeniti presumpcija iz čl. 10. st. 5. ZR. Prema tome, ni u kojem slučaju nastavkom rada tužitelja na radnom mjestu zamjenika predsjednika uprave ne bi došlo do predmnjeve o sklapanju ugovora na određeno vrijeme, a osobito ne uz činjenicu da tužitelj po isteku mandatnog razdoblja nije niti faktički te poslove obavljao te da nije od utjecaja na drugačiju odluku niti činjenica što je tuženik tužitelja odjavio sa HZZM-a i HZZO kasnije od isteka mandata. Pritom se prvostupanjski sud poziva na odluku ovog suda broj Rev 106/2010. Konačno, prvostupanjski sud navodi da nije u pravu tužitelj kada tvrdi da je tuženik u predmetnoj pravnoj situaciji trebao donijeti odluku o otkazu (redoviti ili izvanredni) budući je mandatno razdoblje na koje je tužitelj imenovan isteklo, da nije reizabran i da je dovoljno bilo da ga tuženik o tome obavijesti.

Obzirom na izloženo prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev.

Sud drugog stupnja je odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu. Odluke nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj sud.

Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, raščlambi ugovornih odredbi (list 4-9 spisa) po nižestupanjskim sudovima, a pritom imajući na umu da je Ugovor (neovisno o nazivu) s tužiteljem sklopio Nadzorni odbor tuženika i to nakon što je tužitelj upravo po Nadzornom odboru imenovan na funkciju zamjenika predsjednika uprave na razdoblje od četiri godine, i prema shvaćanju ovoga suda radi se o menadžerskom ugovoru i ocjena karaktera tog Ugovora nije dovedena u pitanje odredbama Ugovora kojima je regulirano primjerice radno vrijeme, plaća i slično, a kako su to uostalom pravilno zaključili i nižestupanjski sudovi i to neovisno o činjenici što se u obrazloženju pobijanih presuda na pojedinim mjestima navodi da je Ugovor „u pretežitom dijelu po svom karakteru menadžerski ugovor“. Naime, iz obrazloženja pobijane presude jasno proizlazi shvaćanje drugostupanjskog suda da sporni ugovor nema ujedno i obilježja ugovora o radu. Za takvo svoje shvaćanje sud drugog stupnja je naveo jasne i valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud, pa nema proturječnosti na koju se ukazuje revizijom, a koje se u bitnom svode na tvrdnju revidenta da sadržaj sklopljenog Ugovora sa njegovim dodacima sadrži sve potrebne sastojke pisanog ugovora o radu.

Na menadžerski ugovor primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO), pa je isti prestao istekom vremena od četiri godine. Nadalje, obzirom na utvrđenu činjenicu utvrđeno je da je tuženik sukladno odredbi čl. 15. dao ponudu tužitelju na sklapanje ugovora o radu, a koju ovaj nije prihvatio, to je pravilno tužbeni zahtjev odbijen.

U predmetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nije odlučno jesu li se sudovi pozvali na odredbe Zakona o radu iz 2004. ili Zakona o radu iz 2009., jer suprotno navodima revizije, primjenom odredaba niti jednog od navedenih Zakona nije moguće zaključiti da je između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Konačno, niti činjenica da je tužitelj za vrijeme trajanja Ugovora bio prijavljen na HZZO i HZMO, suprotno revizijskim navodima, ne upućuje na osnovanost tužbenog zahtjeva. Naime, menadžer kojemu je menadžerski ugovor jedini ugovor prijavljuje se na mirovinsko osiguranje i naravno ima mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 23. studenoga 2016.