- 1 -              Rev 2016/2017-2

 

 

 

 

Broj: Rev 2016/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Ž. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. i Č. j.t.d. S., protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2021/15 od 16. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pi-246/14 od 30. travnja 2015., na sjednici održanoj 17. veljače 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2021/15 od 16. ožujka 2017., u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari, odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja izjavljena protiv rješenja o troškovima postupka sadržanom u presudi Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2021/15 od 16. ožujka 2017., odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2021/15 od 16. ožujka 2017., odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pi-246/14 od 30. travnja 2015. kojom je odbijen tužbeni zahtjev na isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 134.238 € sa zateznim kamatama tekućima od 1. rujna 2007. do isplate, uz naknadu parničnih troškova (točka I. izreke) te je ujedno naloženo tužitelju da tuženici nadoknadi parnične troškove u iznosu od 41.360,00 kn (točka II. izreke).

 

Protiv te drugostupanjske presude (i u njoj sadržanog rješenja o troškovima postupka), tužitelj reviziju podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

 

Tuženica nije podnijela odgovor na reviziju tužitelja.

 

Revizija tužitelja u dijelu koji se odnosi na glavnu stvar nije osnovana, dok revizija u dijelu kojim se pobija rješenje o troškovima postupka nije dopuštena.

 

U odnosu na reviziju protiv presude:

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP) sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji. Nadalje, u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi (čl. 386. st. 1. ZPP). Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

Revizijski razlozi tužitelja koji bi se odnosili na bitne povrede postupka nisu pobliže navedeni niti je obrazloženo u čemu bi se sastojala koja bitna povreda odredaba parničnog postupka pa taj revizijski razlog ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje. Samo pak navođenje da sud koji presuđuje „u ime Republike Hrvatske“, nije nepristrani sud u parnicama u kojima je jedna od stranaka Republika Hrvatska pa je donošenjem takve presude povrijeđen čl. 29. Ustava Republike Hrvatske, ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka, budući da je upravo odredbom čl. 335. st. 1. ZPP izričito propisano da se presuda donosi i objavljuje u ime Republike Hrvatske.

 

Materijalnopravni revizijski razlog se ogleda, prema navodima revizije, u primjeni na štetu tužitelja čl. 338. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 139/10, 125/11, 254/11 i 12/12 - dalje: OZ), koja je odredba ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-1988/2011 i dr. od 19. lipnja 2012., posljedično čemu smatra je tužbeni zahtjev trebalo prihvatiti, a ne odbiti. Ističe da je iz citirane odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske vidljivo da je učinke neustavne odredbe trebalo ukinuti, ne samo pro futuro, kako to zaključuje drugostupanjski sud, već i retroaktivno.

 

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete za koju tvrdi da mu je nastala nezakonitim postupanjem suda jer je rješenjem u predmetu Općinskog suda u Splitu poslovni broj I-724/93 od 13. listopada 2011., kojim je obustavljena ovrha, doneseno na temelju odredbe koja je protivna Ustavu Republike Hrvatske i koju je ukinuo Ustavni sud Republike Hrvatske, te mu je stoga nastala šteta u utuženom iznosu.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je ovdje tužitelj kao vjerovnik kod prvostupanjskog suda dana 21.svibnja 1993. podnio prijedlog za izvršenje protiv dužnika I. I. radi naplate novčane tražbine u iznosu od 62.432 DEM u protuvrijednosti tadašnjih dinara,

 

- da je prvostupanjski sud na osnovi tog prijedloga donio rješenje o izvršenju broj I-724/93 od 2. lipnja 1993. kojim je radi naplate navedene tražbine odredio izvršenje na pokretninama dužnika,

 

- da je vjerovnik 8. studenog 2001. zatražio promjenu predmeta i sredstva ovrhe, te da je sud u više navrata zaključkom pozivao vjerovnika da uredi prijedlog za ovrhu u skladu s ovršnom ispravom,

 

- da je podneskom od 30. siječnja 2002. vjerovnik konačno uredio prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe i predložio da se ovrha odredi na nekretnini-stanu koji se nalazi u zgradi položenoj na čest. zem. kat. oznake 8257/128 z.k. oznake 977/4 k.o. S. površine 79,96 m2, stan broj 2, prizemlje, anagrafske oznake M. H., S.

 

- da je rješenjem prvostupanjskog suda od 14. veljače 2002. broj I -723/93 dozvoljena promjena sredstva ovrhe i to na navedenoj nekretnini umjesto na prvobitno zatraženim pokretninama, jer prijašnjim sredstvom nije bilo moguće naplatiti novčanu tražbinu,

 

- da je navedeno rješenje postalo pravomoćno te je ovršni postupak nastavljen na nekretnini kao predmetu ovrhe,

 

- da je rješenjem Općinskog suda u Splitu br. I-724/93 od 25. veljače 2008. obustavljeno izvršenje na nekretnini određeno rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Splitu pod brojem I-724/93 od 14. veljače 2002.,

 

- da je rješenjem prvostupanjskog suda posl. br. I-724/93 od 21. ožujka 2011. obustavljen izvršni postupak na pokretninama određen rješenjem o izvršenju pod posl. br. I- 724/93 od 02. lipnja 1993. i to na temelju odredbe čl. 338 st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 139/10),

 

- da je naprijed navedeno rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gžp- 621/11 od 13. listopada 2011.,

 

- da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-1988/2011 i dr. od 19. lipnja 2012., ukinuta odredba čl. 338. st. 1. OZ,

 

- da je navedena odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske objavljena u „Narodnim novinama“ broj 80 od 18. srpnja 2012.

 

U reviziji tužitelj osporava zaključak drugostupanjskog suda da tužitelj pogrešno tumači pravne posljedice ukidanja odredbe čl. 338. st. 1. OZ. Naime, drugostupanjski sud smatra da ne postoji odgovornost tuženice za štetu koju trpi uslijed obustave izvršenog postupka na temelju ukinute zakonske odredbe jer je u vrijeme donošenja spornog rješenja o obustavi ovrhe ta odredba bila na snazi i provodila je pravne učinke sve do donošenja citirane odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i njene objave u „Narodnim novinama“ pa stoga pozivanje suda na navedenu odredbu nije bilo nezakonito i, posljedično tome, time tužitelju nije prouzročena šteta kako tvrdi.

 

Izloženi zaključak drugostupanjskog suda je pravilan.

 

Naime, ukinuti zakon i drugi propis odnosno njihove ukinute odredbe na temelju čl. 55. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst - dalje: Ustavni zakon) prestaju važiti danom objave odluke Ustavnog suda u „Narodnim novinama“, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok. Prema tome, odluke Ustavnog suda imaju učinak samo za ubuduće (pro futuro) (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj ustaljenoj praksi, primjerice U-III-839/00, U-III-942/00, U-III-2619/2010 od 16. ožujka 2011. i dr.).

 

Kako je rješenje o obustavi postupka posl. br. I - 724/93 doneseno 21. ožujka 2011., i potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gžp- 621/11 od 13. listopada 2011., dok je odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom se ukida odredba čl. 338. st. 1. OZ objavljena u „Narodnim novinama“ 18. srpnja 2012., to tužitelju nije prouzročena šteta samim time što su navedena rješenja utemeljena na toj odredbi.

 

Zbog navedenih razloga ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na reviziju protiv rješenja o troškovima postupka:

 

Odredbom čl. 400. st. 1. ZPP, propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).

 

Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega je dopuštena revizija (Su-IV-19/15-19 od 16. studenog 2015.).

 

Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi čl. 400. st. 3. ZPP, reviziju tužitelja protiv rješenja o troškovima postupka valjalo je odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 17. veljače 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Davorka Lukanović – Ivanišević, v. r.