Broj: Revr 580/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. O. iz Z., (OIB: …), kojeg zastupa punomoćnik T. P., odvjetnik iz Z., protiv tuženika U. - U. z. r. h. o., p. r. i z. iz Z., (OIB …), kojeg zastupaju punomoćnici N. G. i M. R., odvjetnici u Odvjetničkom društvu R. i p. j.t.d. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu i vraćanja u radni odnos, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1867/15-2 od 1. prosinca 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-9139/13-35 od 21. svibnja 2015., u sjednici održanoj 29. studenoga 2016.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim su odbijeni tužbeni zahtjevi:

- na utvrđenje nedopuštenim otkaza Ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju Odlukom o otkazu Ugovora o radu od 19. lipnja 2012. te da (stoga) radni odnos tužitelja nije prestao,

- na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja u radni odnos na radno mjesto recepcionar - informator,

- na obvezivanje tuženika naknaditi tužitelju parnični trošak, sve s pripadajućom i u izreci presude određenom zateznom kamatom,

ali i u dijelu kojim je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku uzrokovan trošak postupka od 2.500,00 kn.

Ujedno je prvostupanjska presuda preinačena "u preostalom dijelu" odluke o parničnom trošku ("preko iznosa od 2.500,00 kn") tako da je odbijen zahtjev tuženika da se tužitelj obveže naknaditi mu i daljnji trošak od 9.375,00 kn.

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju. Prijedlog tužitelja je da se nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjevi usvoje.

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti i koji proizlaze iz sadržaja zapisnika priloženih spisu, a njome je drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora.

Navodi kojima revident dovodi u pitanje utvrđenje drugostupanjskog suda o njegovim postupcima i propustima - kao razlogu otkazivanja njegovog Ugovora o radu, i to sve uz tvrdnju da je i iz provedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom valjalo zaključiti da svojim istupima nije narušavao atmosferu rada i poremetio normalno odvijanje procesa rada kod tuženika - ali i (time) da nije počinio povredu radne obveze koja bi opravdavala dani mu otkaz ugovora o radu (pogotovo što "za vrijeme rada kod tuženika niti jednom prilikom nije primio bilo kakav prigovor, kako na izvršavanje radnih obveza, tako i na rezultate rada"), odnosno uz tvrdnju da ovdje valja prihvatiti da svojim postupkom tuženiku nije uzrokovao neku štetu - pa ovaj to niti ne tvrdi ("jer je motiv djelovanja bio omogućavanje otkrivanja koruptivnih dijela"), u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode, s značajem takvih prigovora, revizijski sud ne može razmatrati u okvirima revizijskog razloga ostvarene bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Uostalom, sudovi imaju pravo na ocjenu provedenih dokaza (prema odredbi čl. 8. ZPP-a) i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema tim ovlastima, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da drugostupanjski sud na temelju provedenih dokaza nije imao razloga odbiti njegove zahtjeve - i otkloniti ono što on drži jedino istinitim (obzirom da je, kako drži, trebao povjerovati samo njemu i prihvatiti samo njegove navode i njegova shvaćanja o sadržaju i težini njegova postupka - a ne povjerovati tuženiku i osporenu odluku tuženika ocijeniti pravilnom i dopuštenom), drugostupanjski sud nije počinio niti jednu postupovnu povredu.

Konkretno, drugostupanjski sud postupovnu povredu nije počinio time što je na temelju provedenih dokaza te iz njih utvrđenih činjenica i činjenica utvrđenih po prvostupanjskom sudu neosnovanim ocijenio zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenom Odluke kojom je tuženik otkazao s njime sklopljen ugovor o radu, i to otkazom uvjetovanim njegovim skrivljenim ponašanjem, sve nalazeći da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj počinio ono što mu je poslodavac osporenom Odlukom stavio na teret i da je tuženik dokazao opravdanost svih razloga na kojima tu Odluku temelji.

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora zahtjev je na utvrđenje nedopuštenom Odluke od 19. lipnja 2012. kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - otkazom Ugovora uvjetovanim skrivljenim ponašanjem tužitelja, kumuliran s zahtjevom da se tuženiku naloži vratiti tužitelja temeljem Ugovora o radu na poslove recepcionara - informatora.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je tužitelj na temelju s tuženikom sklopljenog ugovora o radu obavljao kod tuženika poslove radnog mjesta recepcionara - informatora,

- da je 7. travnja 2012., koristeći mogućnosti koje je imao kao radnik tuženika, tužitelj otključao uredske prostorije tuženika u Službi komercijale i uveo V. K., drugog radnika tuženika (radnika maloprodaje "koji je navedenog dana imao isključivo ovlaštenje tuženika vratiti neprodanu robu sa sajma u zgradu koja je različita od zgrade u kojoj se nalazi komercijala"), u te prostorije - te omogućio ovome da pregledava poslovnu i financijsku dokumentaciju tuženika, sve iako za to nije imao ovlasti - i tuženik mu to nije dopustio,

- da je Odlukom od 19. lipnja 2012. tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen s tužiteljem - otkazom uvjetovanim skrivljenim ponašanjem tužitelja, uz otkazni rok od tri mjeseca, jer da je (uz ostalo, a ovdje odlučno) 7. travnja 2012. neovlašteno u njegove prostorije Službe komercijale uveo i radnika V. K., te s njime neovlašteno pregledavao njegovu dokumentaciju - i time počinio tešku povredu obveza iz radnog odnosa, što je "rezultiralo potpunim gubitkom povjerenja" tuženika u tužitelja - i opravdava dani mu otkaz,

              - da je protiv prethodno navedene Odluke tužitelj pravodobno podnio Zahtjev za zaštitu prava, kojemu tuženik nije udovoljio, nakon čega je u zakonskom roku u odnosu na tu Odluku zatražio i sudsku zaštitu,

              - da je tužitelju u odnosu na ono što mu je osporenom Odlukom tuženika stavljeno na teret omogućena obrana, a ostvaren je i daljnji uvjet za dopuštenost otkazivanja ugovora o radu: omogućeno je savjetovanje s radničkim vijećem u odnosu na mogućnost toga otkazivanja ugovora.

Sporno je u revizijskom stupnju je li tužitelj počinio ono što mu je poslodavac stavio na teret, te predstavlja li njegovo (opisano) postupanje povredu obveze iz radnog odnosa koja opravdava dani mu otkaz ugovora o radu.

Na temelju istaknutih činjeničnih utvrđenja, koja u revizijskom stupnju ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) odbio.

Shvaćanje na kojemu je drugostupanjski sud temeljio svoju odluku je pravilno.

Odredbama čl. 107. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR-a) propisano je da poslodavac može radniku otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdani razlog, između ostalog i u slučaju (podstavak 3. toga članka) ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

Postojanje opravdanog razloga za otkaz u smislu odredbe čl. 131. st. 3. ZR-a mora dokazati poslodavac.

Pritom kod ocjene postoje li razlozi za redoviti otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika valja imati na umu ukupno ponašanje radnika za vrijeme trajanja ugovorenog radnog odnosa, i to ponašanje u odnosu na obveze koje proizlaze iz naravi posla kojeg je morao obavljati.

U ovome slučaju izložena činjenična utvrđenja opravdavaju pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da su ispunjene pretpostavke za otkaz ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika, i to uz primjenu odredbe čl. 107. st. 1. podstavak 3. ZR-a.

Naime, polazeći i od toga da svaki slučaj valja individualizirati i da odluka o dopuštenosti otkaza ugovora o radu ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, u ovome slučaju upravo konkretne (utvrđene) okolnosti opravdavaju shvaćanje da je tuženik dokazao postojanje opravdanih razloga za otkaz prijepornog ugovora o radu.

Priroda poslova recepcionara - informatora kod tuženika, koje je tužitelj obavljao i trebao obavljati na temelju Ugovora o radu, koju bi prirodu trebao karakterizirati pouzdan i uzoran rad - transparentan, s ponašanjem kojim će se u svakom slučaju poštivati organizirani i razuman proces odlučivanja o mogućnosti pristupa prostorijama i poslovnoj dokumentaciji tuženika, u kojemu je postojanje povjerenja između radnika i poslodavca nužno za normalnu egzistenciju radnog odnosa, zahtijeva savjesnog, korektnog, discipliniranog radnika koji će savjesno ispunjavati propisano i odobreno mu ponašanje i voditi brigu o imovini tuženika i njegovom poslovanju i ugledu, pa je tuženik imao pravo očekivati i zahtijevati i od tužitelja (kao uostalom i od svih svojih radnika) da savjesno i korektno te disciplinirano, odgovorno i profesionalno ispunjava svoje ugovorene radne obveze, uz dosljedno poštivanje propisanog procesa rada i radnih obveza i prethodno naznačenih vrijednosti, a sve u smislu odredaba čl. 4. (prema kojoj: „U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.“), čl. 5. (prema kojoj: „Sudionici obveznih odnosa dužni su surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima.“), čl. 6. (prema kojoj: „Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato“) i čl. 8. (prema kojoj: „Svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta“) Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08) i odredbe čl. 6. st. 1. ZR-a, prema kojoj: "U radnom odnosu poslodavac i radnik dužni su pridržavati se odredbi ovoga i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu."

Tužitelj se, prema prosudbi i revizijskog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nije ponašao u skladu s takvim standardom ponašanja, slijedom čega su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili (u smislu citirane odredbe čl. 107. st. 1. podstavak 3. ZR-a) da je ponašanjem od 7. travnja 2012. tužitelj počinio osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa koja po svojoj težini i karakteru, a uz uvažavanje svih okolnosti i interesa tužitelja i tuženika, ukazuje da nastavak radnog odnosa tužitelja kod tuženika više nije moguć i (time) opravdava tužitelju dani otkaz ugovora o radu.

Konkretno, ono što je tužitelj učinio, to što je, koristeći svoje radno mjesto i mogućnost da s ovog pristupi u sve prostorije tuženika, neovlašteno omogućio drugom radniku tuženika ulazak u prostorije tuženika u koje nije imao pravo pristupa - ali i da u tim prostorijama čini ono što mu nije bilo dopušteno, da pregledava poslovnu i financijsku dokumentaciju tuženika, ne može se okarakterizirati primjerenim i profesionalnim postupanjem: tužitelj nije imao pravo arbitrarno odlučivati i odabirati tko može ući u prostorije u kojima je tuženik držao poslovnu dokumentaciju - a pogotovo ne učiniti ono što bez odgovarajućih ovlasti ishođenoj u strogo propisanoj proceduri ne mogu učiniti niti organi gonjenja, omogućiti pregledavanje poslovne dokumentacije tuženika.

Revizijski sud pritom upućuje i da se od svakog radnika ne samo očekuje - već i traži da upozorava na uočene nedostatke posla ili nepravilnosti u radu, te da te nedostatke ili nepravilnosti pokuša otkloniti ili spriječiti, pa se niti tužitelju (tu je tužitelj u pravu) na teret ne može staviti ponašanje u skladu s takvim očekivanjem ili pravima i obvezama - kao niti želju da pomogne u otkrivanju i sprečavanju nedopuštenih ili nezakonitih (odnosno kako on tvrdi: koruptivnih) postupaka tuženika i odgovornih osoba kod tuženika. Međutim tužitelj pogrešno nastoji svoje ponašanje relativizirati pozivom na te okolnosti i osnovna i ničime upitna načela postupanja svakog savjesnog radnika: ovdje nije riječ o povredi tih vrijednosti i o tome da se tužitelj osporenom odlukom tuženika i donesenim nižestupanjskim presudama tereti i kažnjava zbog toga što je te vrijednosti poštivao, odnosno o tome da se tužitelj postupkom tuženika ograničava u dosljednom pridržavanju tih vrijednosti i pravu na otkrivanje istine o poslovanju svoga poslodavca - već u poštivanju procesa rada i odlučivanja kod poslodavca, u načinu na koji se te vrijednosti moraju manifestirati i štititi. Jednostavno: i tužitelj je imao obvezu pridržavati se svojih ugovornih obveza - a u takve, uza svo njegovo htijenje na koje se poziva i kojim pokušava opravdati svoje ponašanje, sigurno nije spadalo ono što je učinio: on je morao poštivati nužnu hijerarhiju odlučivanja o tome tko može zalaziti u prostorije tuženika i preispitivati njegovu dokumentaciju - i nije smio postupati potpuno arbitrarno i svojevoljno te koristiti (ali time i zlorabiti) ono što mu je pružalo radno mjesto za ostvarenje interesa koje je sam smatrao važnim, onih interesa koje je ipak mogao štititi na drugi - a pravno prihvatljiv način, a ne na odabrani - za kojeg u okviru ugovorenih prava nije imao ovlasti.

Sukladno tome tužitelj pogrešno smatra da se pozivom na njegov postupak, zbog kojeg je (to je pravilno za zaključiti) izgubio povjerenje tuženika, njemu nije mogao otkazati ugovor o radu.

Tvrdnjama iz revizije - da tuženiku nije nanio štetu (obzirom da tuženik ničime nije konkretizirao tu štetu, vrstu štete i njezinu visinu), a kojima nastoji relativizirati težinu učinjene povrede, tužitelj ne može dovesti u pitanje pravilnost izloženog shvaćanja drugostupanjskog suda: prije svega njemu otkaz primarno nije niti dan zbog počinjene štete, a okolnost što u svezi njegovih postupaka nije bilo zahtjeva za naknadu štete i što ova nije konkretizirana ne dokazuje da postupanjem nije povrijedio prava tuženika i ugovor o radu i (time) počinio povredu koja mu je stavljena na teret.

Konačno, pravilnost osporene odluke tuženika nije dovedena u pitanje niti pozivom tužitelja na odredbu čl. 111. st. 1. ZR-a, kojom je propisano: „Prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini."

Pravilnim se, naime, pokazuje i zaključak da su u konkretnom slučaju postojale okolnosti zbog kojih tužitelj opravdano nije i neposredno prije otkazivanja ugovora pismeno upozoren na obveze iz radnog odnosa - s ukazivanjem na mogućnost otkaza za slučaj nastavka kršenja tih obveza, a sve budući da zbog opisanog ponašanja tužitelja i (time) kršenja radnih obveza - te zbog posljedica takvog ponašanja, nije niti bilo osnovano očekivati da poslodavac to učini.

Stoga, a budući da nije osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenom osporene Odluke tuženika o otkazu Ugovora o radu sklopljenog s tužiteljem, a s time u svezi niti zahtjev (kojeg tužitelj temelji na pogrešnom shvaćanju da je otkaz ugovora nedopušten) za vraćanje tužitelja na rad, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena - pa je reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 29. studenoga 2016.