- 1 -              Revr 480/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 480/2016-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. S. iz P., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnica B. R., odvjetnica u P., protiv tuženika H.-H. d.d. iz Z., OIB: ... , radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-339/15 od 13. studenog 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3945/14-21 od 29. srpnja 2015., u sjednici održanoj 17. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

Prihvaća se revizija tuženika, preinačuju presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž R-339/15 od 13. studenog 2015. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3945/14-21 od 29. srpnja 2015. i sudi:

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I. Utvrđuje se da su nedopuštene Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 24.12.2013. i Odluka koju je tuženik donio 28.01.2014., te se utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao i traje nadalje sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na posao sukladno sklopljenom Ugovoru o radu i prizna mu sva prava iz radnog odnosa od dana donošenja Odluke od 24.12.2013. do vraćanja na posao u roku od 8 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu 2.500,00 kuna u roku od 8 dana.

 

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.“

 

II. Nalaže se tužitelju u roku od 8 dana naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 200,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 29. srpnja 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvoga stupnja kojom je odlučeno:

 

„I. Utvrđuje se da su nedopuštene Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 24.12.2013. i Odluka koju je tuženik donio 28.01.2014., te se utvrđuje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao i traje nadalje sukladno Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme.

 

II. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na posao sukladno sklopljenom Ugovoru o radu i prizna mu sva prava iz radnog odnosa od dana donošenja Odluke od 24.12.2013. do vraćanja na posao u roku od 8 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak u iznosu 2.500,00 kuna u roku od 8 dana.

 

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.“

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) navevši da je pobija zbog bitne povrede odredaba parničnoga postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. toga Zakona i pogrešne primjene materijalnoga prava te je predložio ovome sudu da ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da preinači pobijanu presudu.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ovaj je sud u povodu revizije pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovano je tuženikovo pozivanje na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, za koju tuženik tvrdi da je počinjena stoga što su u prvostupanjskoj presudi „razlozi o odlučnim činjenicama proturječni“, kao i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, za koju tuženik tvrdi da je počinjena stoga što je prvostupanjski sud „u cijelosti izostavio ocjenu izvedenih dokaza“. Pritom se napominje kako tuženik ovaj revizijski razlog obrazlaže ukazivanjem i „na činjenicu da je tijekom postupka činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđenje“, čime prvostupanjsku presudu pobija zbog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a što u skladu s odredbom čl. 385. ZPP nije dopušten revizijski razlog.

 

Suprotno tim revizijskim navodima, revizijski sud nalazi da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne i neproturječne razloge na kojima je utemeljio odluku o usvajanju tužbenog zahtjeva.

 

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu koji je tuženik dao tužitelju odlukom od 24. prosinca 2013. pozivom na odredbu čl. 108. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09, 61/11, 82/12, 73/13, dalje: ZR).

 

Nižestupanjski su sudovi utvrdili:

 

- da je tužitelj kod tuženika radio na radnom mjestu poštonoše,

 

- da je tužitelj 6. prosinca 2012. prilikom obavljanja dostave, upravljajući mopedom stradao u prometnoj nesreći,

 

- da je u prometnoj nesreći zadobio tjelesne ozljede zbog kojih se nalazio na bolovanju koje mu je priznato zbog ozljede na radu,

 

- da rješenjem HZZO-a od 9. prosinca 2013. tužitelju nije priznata tjelesna ozljeda pretrpljena u prometnoj nesreći od 6. prosinca 2012. kao ozljeda na radu, jer da je prilikom prometne nesreće bio pod utjecajem opojnih droga,

 

- da je rješenjem HZZO-a od 2. rujna 2014. usvojena žalba tužitelja te je poništeno rješenje HZZO-a od 9. prosinca 2013. i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak,

 

- da iz obavijesti Prekršajnog suda u Pazinu proizlazi da prekršajni postupak protiv tužitelja nije okončan za vrijeme trajanja radnog spora,

 

- da iz mišljenja Službe kemijsko-fizikalnih i toksikoloških vještačenja od 21. ožujka 2013. proizlazi kako je tužitelju prilikom prometne nesreće utvrđena prisutnost u krvi tetrahidrokanabinola i njegovih metabolita THC-OH i THC-COOH, amfetamina i lidokaina, a u mokraći prisutnost metabolika tetrahidrokanabinola THC-COOH, amfetamina, lidokaina i njegovog metabolita, te zaključak da je tužitelj konzumirao marihuanu i/ili hašiš, amfetamin i anestetik lidokain,

 

- da je prije donošenja odluke o otkazu tuženik pozvao tužitelja na iznošenje obrane (čl. 111. st. 2. ZR),

 

- da je tužitelj, kako to proizlazi iz zapisnika od 19. prosinca 2013. koji je sastavio tuženikov Ured za upravljanje ljudskim resursima, u svojoj obrani porekao da je bio pod utjecajem opojnih droga,

 

- da je tuženik proveo postupak savjetovanja sukladno odredbi čl. 149. ZR te da se radničko vijeće 23. prosinca 2013. negativno očitovalo o prijedlogu za izvanredno otkazivanje ugovora o radu.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su utvrdili da je tužitelj u vrijeme radnog vremena i za vrijeme obavljanja redovitih zadataka i poslova svojeg radnog mjesta bio pod utjecajem opojnih sredstava, međutim da je čl. 52. Pravilnika o zaštiti na radu kod tuženika propisan način postupanja u slučaju kada se za radnika provjerom utvrdi da je na radu bio pod utjecanjem alkohola ili drugih sredstva ovisnosti te da mu je u skladu s odredbom navedenog Pravilnika kod prvog utvrđivanja prisutnosti opojnih sredstava bilo potrebno izreći upozorenje na obveze iz radnog odnosa s ukazivanjem na mogućnost otkaza, a ne izvanredno otkazati ugovor o radu. Stoga je zaključak nižestupanjskih sudova da je odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu nezakonita jer tuženik prilikom donošenja predmetne odluke nije u skladu s čl. 7. st. 3. ZR primijenio u odnosu na tužitelja najpovoljnije pravo.

 

Na temelju utvrđenih odlučnih činjenica, odnosno utvrđenja da tuženik, na kojem je prema odredbi čl. 131. st. 3. ZR teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu, odlučne činjenice nije dokazao, nižestupanjski su sudovi zaključili da ne postoje razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu u smislu odredbe čl. 108. st. 1. ZR.

 

Takav zaključak nižestupanjskih sudova ovaj revizijski sud ne može prihvatiti kao osnovan.

 

Naime, tuženik u reviziji pravilno ističe da je povreda radnih obveza, tj. konzumiranje opojnih sredstava, rezultirala gubitkom povjerenja tuženika u tužitelja, a što je osobito važna činjenica radi koje radni odnos više nije moguć.

 

Čl. 108. st. 1. ZR propisano je da poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Za dopuštenost izvanrednog otkaza dovoljno je da se utvrdi da je poslodavac zbog određenog ponašanja radnika izgubio povjerenje u njega, što je osobito važna činjenica zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć. Naime, iako je Pravilnikom o zaštiti na radu kod  tuženika propisano da se kod prvog utvrđivanja da je radnik pod utjecajem sredstava ovisnosti izriče upozorenje, tj. da isto nema značaj osobito teške povrede radne obveze, to ne ograničava poslodavca da određenu radnju, s obzirom na utvrđene okolnosti, ocijeni kao osobito važnu činjenicu, zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa ne bi više bio moguć. U prilog navedenom govori i iskaz samog tužitelja koji je naveo da je i dva tjedna prije predmetnog štetnog događaja na jednom druženju „povukao par dimova nekog smotuljka što povezuje s THC-om“.

 

Slijedom navedenog, tuženik se, uzevši u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja, ne bi mogao pouzdano nadati da tužitelj i u buduće neće postupati na isti način, posebno kad iz samog iskaza tužitelja proizlazi da isti povremeno konzumira opojna sredstva. Navedeno pravno shvaćanje ovaj revizijski sud već je zauzeo u svojim odlukama poslovni broj Revr 514/04 od 17. studenog 2004. i Revr 848/17 od 14. siječnja 2020.

 

Nižestupanjski sudovi pogrešno su primijenili odredbu čl. 108. st. 1. ZR kad su ocijenili da izvanredni otkaz ugovora o radu u ovom slučaju nije dopušten, pa su zbog toga usvojili tužbeni zahtjev. Stoga je valjalo prihvatiti reviziju tuženika i na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti te je odlučeno kao u toč. I izreke presude.

 

S obzirom da su po reviziji tuženika u cijelosti preinačene nižestupanjske presude na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, valjalo je odlučiti o troškovima parničnog postupka na temelju čl. 166. st. 2. ZPP i čl. 154. st. 1. i 155. st. 1. ZPP, sukladno vrijednosti predmeta spora (označen je iznosom od 10.000,00 kn), a prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15 - dalje ZSP) i Tarife sudskih pristojbi (dalje: Tarife) koja je sastavni dio ZSP. Tuženik je tijekom trajanja ovoga postupka zatražio naknadu troška sudske pristojbe za odgovor na tužbu. Visina sudske pristojbe za odgovor na tužbu propisana je Tar.br.1.2.Tarife ZSP te s obzirom na označenu vrijednost predmeta spora iznosi 200,00 kn. Odluka o visini dosuđene zatezne kamate na troškove parničnog postupka koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate donesena je primjenom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015)

 

Slijedom navedenog, tuženiku je dosuđen trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 200,00 kn te je odlučeno kao u toč. II izreke presude.

 

Zagreb, 17. veljače 2021.