Broj: Gž R-31/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Arijane Bolanča, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. S., iz Z., OIB: ..., zastupanog po Odvjetničkom društvu J. & V. j.t.d. Z., protiv tuženika H. T. d.d. Z., OIB: ..., zastupanog po Odvjetničkom društvu R. i partneri j.t.d. Z., radi nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9804/14 od 25. listopada 2016., u sjednici vijeća održanoj 26. siječnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se u cijelosti kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9804/14 od 25. listopada 2016.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio utvrđenje da Odluka o otkazu ugovora o radu broj H3-2865859-96-2014 od 3. listopada 2014. kojom je tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu broj H3-1254410-401-2014 nije dopuštena te da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao; da se naloži tuženiku vratiti tužitelja na radno mjesto vozač, odnosno drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužitelja, uz naknadu troškova parničnog postupka (točka I. izreke). Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn (točka II. izreke).

Protiv ove presude žali se tužitelj pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se odluka preinači podredno, ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je neosnovana.

Predmet je spora zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim otkaza ugovora o radu od 3. listopada 2014., da njegov radni odnos nije prestao te vraćanje na rad.

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev nakon što je smatrao utvrđenim da je valjano proveden postupak savjetovanja sa Radničkim vijećem, da je postojao opravdan razloga za otkaz ugovora o radu tužitelju te da je poslodavac u cijelosti ispoštovao proceduru otkazivanja i imao u vidu sve zakonske kriterije prilikom ocjene radnika istog radnog mjesta, sve pozivom na odredbe članka 115., 127., 128. i 150. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14; dalje: ZR) i članka 79. Kolektivnog ugovora tuženika.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

Nadalje, nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:

- da je tužitelj bio radnik tuženika temeljem Ugovora o radu od 1. svibnja 2014. na neodređeno vrijeme na radnom mjestu suradnika za vozni park u Odsjeku za logistiku i operativnu nabavu - Sektor za nabavu i logistiku - Područje za financije;

- da je tuženik dana 3. listopada 2014. donio odluku o otkazu navedenog ugovora o radu protiv koje odluke je tužitelj pravodobno podnio zahtjev za zaštitu prava na koji mu nije odgovoreno te potom, pravodobno tužbu sudu;

- da je ugovor o radu otkazan zbog poslovno uvjetovanih razloga i to jer da je zbog optimizacije voznog parka u Z. došlo do smanjenja opsega posla i potrebnog broja izvršitelja na radnom mjestu vozača time, do drugačije organizacije procesa rada posljedica čega da je prestanak potrebe za radom radnika;

- da je prethodno donesena Odluka o namjeri rješavanja kolektivnog viška radnika u H. T. d.d. za 2014. od 19. kolovoza 2014. u kojoj se navode razlozi zbog kojih prestaje potreba za radom radnika, broj ukupno zaposlenih radnika, broj, zvanje i poslovi radnika za čijim radom prestaje potreba i kriteriji izbora takvih radnika, a iz koje proizlazi da je u organizacijskoj jedinici Područje financije predviđeno da prestaje potreba za radom 30 radnika; time da je za lokaciju u Zagrebu utvrđeno da postoji višak od dva izvršitelja na radnom mjestu vozača zbog optimizacije voznog parka (dalje: Odluka);

- da je Odluka dostavljena uz dopis od 19. kolovoza 2014. predsjedniku radničkog vijeća H. T. d.d., da je nakon toga održan sastanak između poslodavca i predstavnika radničkog vijeća na kojemu se raspravljalo o Odluci (razvidno iz zapisnika sa 11. sjednice radničkog vijeća H. T. d.d. od 27. kolovoza 2014.) i da se radničko vijeće očitovalo na način da nije u mogućnosti dati mišljenje; te isto ponovilo u očitovanju od 25. rujna 2014.;

- da se u odnosu na dostavljenu konkretnu namjeravanu odluku o otkazu tužitelju očitovalo na način da se istoj protivilo smatrajući da stvarno nije provedeno savjetovanje;

- da je Hrvatski zavod za zapošljavanje, Područni ured Z. zaprimio obavijest poslodavca o provedenom savjetovanju s radničkim vijećem H. T. d.d. u postupku utvrđivanja kolektivnog viška radnika, a 23. rujna 2014. zaprimio listu radnika koji su utvrđeni kao višak sa svim potrebnim podacima i da nije utvrdio postojanje pravne osnove za odgodu provođenja otkazivanja radnicima uvrštenim u kolektivni višak.

Na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo i donio odluku kao u izreci pobijane odluke navodeći da je tuženik prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju u skladu s odredbama članka 127. i 128. ZR-a proveo postupak utvrđenja kolektivnog viška radnika na način da je donio Odluku i istu dostavio radničkom vijeću te je održana sjednica s radničkim vijećem 27. kolovoza 2014. na kojoj je isto tražilo dostavu dodatnih obrazloženja, da je Zavod za zapošljavanje utvrdio nepostojanje pravne osnove za odgodu provođenja otkazivanja radnicima uvrštenim u kolektivni višak.

I ovaj drugostupanjski sud cijeni da iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je proveden postupak savjetovanja s radničkim vijećem koje je imalo na raspolaganju relevantnu dokumentaciju - Odluku te opće akte tuženika (pa tako zasigurno i sistematizaciju s opisom radnih mjesta). S druge strane, razlog koji navodi radničko vijeće u smislu nedostavljanja opisa poslova radnog mjesta konkretno, tužitelja kao vozača nije dokazano da bi bio prevalirajući razlog za nedostavljanje mišljenja o Odluci (o čemu će i kasnije biti riječi) dok je protivljenje konkretnoj odluci o otkazu doista paušalno. Osim toga, ni služba zapošljavanja nije imala nikakvih primjedbi te je smatrala da nema potrebe za odgodom provođenja otkazivanja. U ostalom dijelu glede postupka savjetovanja s radničkim vijećem upućuje se na opširne i jasne razloge prvostupanjske odluke.

Nadalje, glede razloga otkaza ugovora o radu, odredbom članka 115. stavak 1. alineja 1. ZR-a propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju, među ostalim, ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). U svom stranačkom iskazu i sam tužitelj je ustvrdio da je došlo do smanjenja obima posla ali potom, smatra da je to u mjeri koja ne opravdava donošenje osporavane odluke ali isto ne temelji na nekim objektivnim pokazateljima. Svjedoci M. B., D. T. i V. Z. navode da je tužitelj prije otkazivanja samo povremeno obavljao poslove prijevoza dok se većinu vremena bavio odvoženjem vozila na servis, obavljanje tehničkog pregleda i sl.; da procjena učinka za tužitelja u 2013. od 90% nije bila ni bolja ni lošija od procjene učinka drugih radnika vozača, što potvrđuje i tužitelj (kao i to da su nakon mjesec dana još dva vozača dobila otkaze što ponovno govori o smanjenju obima posla); te da su sada vozila koja koristi tuženik vlasništvo leasing kuće koja obavlja sve poslove osiguranja, servisiranja i registracije vozila i koja vozila voze zaposlenici tuženika koji ih i koriste a ne vozači.

Tužitelju je sukladno odredbi članka 76. Kolektivnog ugovora H. T. d.d. kojom je određeno da je poslodavac u slučaju viška radnika radniku utvrđenom kao višak dužan ponuditi posao u skladu s njegovim poslovnim potrebama, pod uvjetima da radnik zadovolji uvjete za ponuđeno radno mjesto, te da prihvati uvjete radnog mjesta koje mu se nudi; ponuđen rad u Call centru na što je isti pristao ali nije prošao testiranje.

Poslodavac je vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnike te su u konkretnom slučaju otkaz dobili radnici koji nisu imali obveze uzdržavanja (tužitelj i P.); dok su ostali vozači D. R. koji je samohrani otac dvoje djece, M. G. koji je oženjen i također ima dvoje djece, te Ž. I. također oženjen i sa dvoje djece. Iz navedenog je razvidno da je prvenstveni razlog o kojemu je poslodavac vodio računa prilikom odabira radnika kojima će biti otkazan ugovor o radu, bila obveza uzdržavanja što je njegovo legitimno pravo posebno kada se ima u vidu da malodobna djeca uživaju u našem pravu i društvu općenito, posebnu zaštitu a materijalna sigurnost roditelja svakako omogućava ostvarenje sadržaja te zaštite.

Iz  stanja spisa proizlazi da je tuženik proveo analizu poslovanja te donio Odluku pa je tako objektivnim pokazateljima ustanovio potrebu reorganizacije poslovanja na način da su tužitelju i njegovom kolegi P. otkazani ugovori o radu na neodređeno vrijeme.

Fakat da je poslodavac angažirao kooperanta da obavlja poslove interne dostave pošte (prema tvrdnji radničkog vijeća, čime je dodatno potvrđeno da je protivljenje radničkog vijeća bilo u svrhu odugovlačenja postupka savjetovanja i time, postupka otkazivanja jer proizlazi da je, barem glede radnika vozača, radničkom vijeću bilo poznato da je za poslove interne dostave angažirana treća pravna osoba a i bilo im je poznato i da su vozila u vlasništvu leasing kuće), stvar je organizacije posla a činjenica da tuženik pozitivno posluje očito je upravo rezultat određene poslovne politike i reorganizacije troškova poslovanja što ne dovodi do drugačije odluke glede osporavane odluke o otkazu već je naprotiv, opravdava.

Ovo stoga jer poslodavac ima legitimno pravo procijeniti kvalitet i kvantitet poslova određenog segmenta poslovanja, te i pravo reorganizirati poslovanje na način kako mu najbolje odgovara, što znači da smije i reorganizirati postojeća radna mjesta. Autonomno je pravo poslodavca da procijeni hoće li neki posao moći biti obavljen i kako pa tako i da odlučuje o tome koji mu je broj izvršitelja potreban na određenom radnom mjestu sve u smislu ostvarenja zakonite dobiti.

Sva utvrđenja prvostupanjskog suda svoju osnovu imaju u sadržaju dokaza provedenih u postupku koje dokaze je sud prvog stupnja cijenio pravilnom primjenom odredbe članka 8. ZPP-a o čemu prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge na koje se radi nepotrebnog ponavljanja dodatno upućuje.

Stoga je sud prvog stupnja, odbivši tužbeni zahtjev, nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te o svemu dao jasne razloge. Pravilna je i odluka o parničnom trošku jer je isti pravilno obračunat u smislu odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a.

Stoga, a kako ispitujući pobijanu presudu u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu tužitelja valjalo odbiti te potvrditi presudu u cijelosti temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu 26. siječnja 2017.