- 1 -              Revd 3626/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 3626/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović - Ivanišević predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Mirjane Magud članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja T. G. O.: 56989465091, iz Z., kojeg zastupa punomoćnik J. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika H. M. d.o.o., OIB:…, Z., kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u O. društvu H. i p. d.o.o., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-42/2020-2 od 26. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2418/2018-14 od 30. kolovoza 2019., u sjednici održanoj 17. veljače 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prijedlog za dopuštenje revizije se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-42/2020-2 od 26. svibnja 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2418/2018-14 od 30. kolovoza 2019.

 

Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije postavlja osam pitanja za koja ovaj sud, postupajući prema odredbama čl. 385., čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), ocjenjuje da nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

 

Pitanja koja u prijedlogu ističe tužitelj glase:

 

„1. - je li sud ovlašten staviti slobodu medija iznad prava pojedinca na čast ugled i dostojanstvo?

 

2.- je li tužitelj kojem je povrijeđeno pravo osobnosti ovlašten potraživati novčanu naknadu bez da istom tužbom zatraži ispravak sporne informacije u smislu odredbe čl. 22. Zakona o medijima, odnosno mora li tužitelj tražiti ispravak informacije umjesto naknade štete u situaciji kada sud smatra da bi mu pripadalo pravo na ispravak sporne informacije?

 

3. - je li drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. točke 11. ZPP-a tako što je kao nespornu činjenicu uzeo onu koja je tijekom cijelog prvostupanjskog postupka bila sporna?

 

4. - na kome je teret dokaza da je određena fotografija javno dostupna u smislu odredbe članka 21. stavka 4. alineje 5. Zakona o medijima odnosno je li dovoljno da tuženik koji je nakladnik samo paušalno izjavi da je fotografija tužitelja (ili bilo koji njegov osobni podatak) javno dostupna (dostupan)?

 

5. mora li u predmetima radi naknade štete zbog povrede prava osobnosti iz područja Zakona o medijima tužitelj dokazati tijekom postupka da njegov osobni podatak (npr. njegova osobna fotografija) nije javno objavljen?

 

6. - mora li nakladnik (tuženik) pribaviti prethodnu suglasnost tužitelja da objavi neki njegov osobni podatak ako je isti bio javno objavljen prije stupanja na snagu Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL EU L119)?

 

7. - što se smatra javnim mjestom u smislu odredbe članka 21. stavka 4. alineje 5. Zakona o medijima?

 

8. Kako se u postupku radi naknade štete sukladno Zakonu o medijima utvrđuje uzročno - posljedična veza između spornog članka i nastale štete?

 

 

Kao razlog važnosti navedenih pitanja tužitelj ukazuje na sudsku praksu revizijskog suda te Županijskog suda u Varaždinu tvrdeći da ista odstupa od pobijane presude.

 

U odnosu na prvo postavljeno pitanje treba reći kako nije riječ o pitanju koje bi bilo važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer se, po ocjeni ovoga suda, radi o preopćenito postavljenom pitanju na koje nije moguće dati jednoznačan odgovor, već odgovor ovisi o utvrđenim okolnostima u ovom i svakom pojedinačnom slučaju, pa isto po svom sadržaju nije pravno pitanje u smislu odredbe čl.385.a st. 1.

 

U odnosu na drugo pravno pitanje valja reći da se presuda u ovoj pravnoj stvari temelji na utvrđenju da tužitelj nema pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti jer objavljena informacija nije takve prirode da bi objektivno bila podobna narušiti ugled i čast tužitelja, te izazvati trpljenje duševnih bolova, u mjeri koja opravdava dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete, kao i da u ovom konkretnom slučaju nema odgovornosti tuženika za štetu. Dakle, pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je da, neovisno o (ne)postojanju obveze na prethodno zahtijevanje ispravka informacije, povreda prava osobnosti nije takve prirode da bi opravdavala dosudu zatražene naknade neimovinske štete. Stoga, odgovor na postavljeno pitanje nije odlučan za rješenje ovog spora jer u prijedlogu mora biti postavljeno pitanje koje je utemeljeno na utvrđenom činjeničnom stanju u predmetu u kojem se revizija podnosi i da upravo od odgovora na tako postavljeno pitanje ovisi ishod konkretnog spora.

 

U odnosu na treće četvrto, peto, šesto i osmo, postavljeno pitanje koje se odnose na to jesu li nižestupanjski sudovi uzeli kao nespornu činjenicu neku koju tužitelj smatra spornom, a koju predlagatelj smatra odlučnom, odnosno propustili utvrditi i ocijeniti druge činjenice na način koji tužitelj smatra pravilnim, što su pitanja postojanja ili nepostojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka u ovom konkretnom slučaju, pa u situaciji kad takva eventualno počinjena bitna povreda nije posljedica izraženog pravnog shvaćanja suda u pobijanoj odluci koje bi bilo nepodudarno sa shvaćanjem revizijskog suda (kao što je upravo u ovom predmetu slučaj) ne radi se važnom pitanju u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP. U preostalom dijelu ova pitanja problematiziraju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, međutim, pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, nije dopušteno preispitivati u revizijskoj fazi postupka.

 

U odnosu na sedmo pravno pitanje tužitelju je za odgovoriti za tako postavljeno pitanje nije određeno izložio razloge zbog kojeg bi ono bilo važno u smislu odredbe iz čl. 385.a st. 1 ZPP, što je nužna pretpostavka za dopuštenost prijedloga. U prijedlogu je potrebno navesti razloge zbog kojih revident smatra da bi rješenje nekog pravnog pitanja bilo važno, ne samo za odluku u ovoj pravnoj stvari, već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u smislu da je potrebno ukazati na možebitno postojanje različite sudske prakse o tom pitanju (prema kojoj je o tome u točno određenim sudskim odlukama zauzeto pravno shvaćanje suprotno onome iz pobijane odluke), ili iznijeti druge važne razloge zbog čega bi postojala potreba usuglašavanja i razvijanja sudske prakse od strane ovoga suda putem izjavljene revizije, a što je u odnosu na ovo konkretno pitanje izostalo.

 

Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP, odnosno nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije sukladno odredbi čl. 387. st. 5. ZPP , a u odnosu na sedmo pravno pitanje i na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP-a.

 

Stoga je riješeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 17. veljače 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Davorka Lukanović – Ivanišević, v. r.