Poslovni broj: 7 Gž-1138/2020-2

1

 

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca  Đorđa Benussi kao predsjednika vijeća, Josite Begović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marije Vetme kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. O., iz S., OIB….., koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. i M. iz O., protiv tuženika R. A. d.d. Z., OIB….., kojeg kao punomoćnici zastupaju odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. P., G. G., V. V., M. K. i T. P. iz R. i Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika  protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, br. P-1619/2019-19 od 24. rujna 2020., u sjednici održanoj 17. veljače 2021.

 

p r e s u d i o j e

 

              I. Žalba djelomično prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, br. P-1619/2019-19 od 24. rujna 2020. se:

 

a) preinačuje:

- u dijelu točke II. u kojem je tuženiku naloženo platiti tužiteljici 1,68 kuna s pripadajućom zateznom kamatom od 31.11.2005. do isplate na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija,

- u dijelu točke II. u kojem je odlučeno o zateznim kamatama za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate tako da glasi:

"a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.",

 

b) potvrđuje u točki I., preostalom dijelu točke II., te točki III.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužiteljica naknadi troškove žalbe.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu broj……, sklopljen dana 27.09.2005. godine između tužitelja O. R., B., S., OIB….., kao korisnika kredita, i tuženika R. A. d.d., Z. (G. Z.), OIB…., kao kreditora, ništetan u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke-tuženika, odnosno u dijelu u kojem je određeno da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke-tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

 

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d., Z. (G. Z.), OIB….., da tužitelju O. R., B., S., OIB…., isplati iznos od 17.059,87 kuna, koji se novčani iznos zbog ništatnosti odredbe o promjenjivim ugovornim kamatama i valuti otplate anuiteta za koji je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju s pripadajućom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine po stopi koju određuje članak 29. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za tri postotna poena, te daljnjim odlukama HNB i izmjenama odluke o kamatnim stopama tekućim na iznose od:

1,68 kn od dana 30.11.2005. pa do isplate,

76,99 kn od dana 31.10.2008. pa do isplate,

101,63 kn od dana 31.12.2008. pa do isplate,

119,70 kn od dana 31.01.2009. pa do isplate,

127,47 kn od dana 28.02.2009. pa do isplate,

134,00 kn od dana 31.03.2009. pa do isplate,

137,20 kn od dana 30.04.2009. pa do isplate,

99,51 kn od dana 31.05.2009. pa do isplate,

73,31 kn od dana 30.06.2009. pa do isplate,

77,09 kn od dana 31.07.2009. pa do isplate,

89,78 kn od dana 31.08.2009. pa do isplate,

87,17 kn od dana 30.09.2009. pa do isplate,

71,45 kn od dana 31.10.2009. pa do isplate,

96,73 kn od dana 30.11.2009. pa do isplate,

116,62 kn od dana 31.12.2009. pa do isplate,

145,61 kn od dana 31.01.2010. pa do isplate,

137,10 kn od dana 28.02.2010. pa do isplate,

176,92 kn od dana 31.03. 2010. pa do isplate,

167,51 kn od dana 30.04.2010. pa do isplate,

181,21 kn od dana 31.05.2010. pa do isplate,

311,98 kn od dana 30.06.2010. pa do isplate,

283,11 kn od dana 31.07.2010. pa do isplate,

364,72 kn od dana 31.08.2010. pa do isplate,

334,34 kn od dana 30.09.2010. pa do isplate,

286,40 kn od dana 31.10.2010. pa do isplate,

382,28 kn od dana 30.11.2010. pa do isplate,

504,71 kn od dana 31.12.2010. pa do isplate,

415,08 kn od dana 31.01.2011. pa do isplate,

444,14 kn od dana 28.02.2011. pa do isplate,

403,17 kn od dana 31.03. 2011. pa do isplate,

408,39 kn od dana 30.04.2011. pa do isplate,

573,01 kn od dana 31.05.2011. pa do isplate,

587,42 kn od dana 30.06.2011. pa do isplate,

724,60 kn od dana 31.07.2011. pa do isplate,

651,31 kn od dana 31.08.2011. pa do isplate,

571,21 kn od dana 30.09.2011. pa do isplate,

549,46 kn od dana 31.10.2011. pa do isplate,

542,17 kn od dana 30.11.2011. pa do isplate,

578,17 kn od dana 31.12.2011. pa do isplate,

609,30 kn od dana 31.01.2012. pa do isplate,

612,35 kn od dana 29.02.2012. pa do isplate,

588,63 kn od dana 31.03.2012. pa do isplate,

602,44 kn od dana 30.04.2012. pa do isplate,

611,51 kn od dana 31.05.2012. pa do isplate,

592,74 kn od dana 30.06.2012. pa do isplate,

595,93 kn od dana 31.07.2012. pa do isplate,

581,53 kn od dana 31.08.2012. pa do isplate,

551,90 kn od dana 30.09.2012. pa do isplate,

579,19 kn od dana 31.10.2012. pa do isplate,

a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 8.046,00 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, u cijelosti pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) i predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev odbije, a tužitelju (točnije tužiteljici) naloži tuženiku naknaditi troškove postupka, uvećano za troškove žalbenog postupka i zakonske zatezne kamate koje na taj iznos teku od presuđenja do isplate, a podredno predlaže usvojiti žalbu, ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovni postupak.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Predmet spora utvrđenje je ništetnim Ugovora o kreditu što su ga parnične stranke zaključile 27. rujna 2005. (dalje: Ugovor) u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke – tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te isplata stečenog bez osnove na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora, sa zateznom kamatom od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio da su stranke sklopile Ugovor o kreditu 27. rujna 2005., kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici kunsku protuvrijednost svote od 26.186,55 CHF, uz promjenjivu redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, s time da je početna redovna kamata ugovorena u visini od 6,5% godišnje, a radi nabavke automobila.

 

Na temelju financijskog vještačenja, prvostupanjski je sud utvrdio da bi tužiteljica, otplaćujući kredit, bila dužna platiti tuženiku ukupno 17.059,87 kuna manje, da se kamata nije mijenjala u odnosu na početnu, kao i da nije bilo promjene tečaja švicarskog franka u kune u odnosu na početni i to u određenim mjesečnim svotama, u skladu s kojim vještačenjem je tužiteljica i postavila tužbeni zahtjev.

 

Prvostupanjski je sud pobijanu odluku, kojom je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak donio pozivajući se na odluke sudova koji su u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa odlučivale o zaštiti potrošača po pitanju dviju ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a to su one o promjenjivoj kamatnoj stopi te one o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, a koje su banke, među kojima i tužena, sklapale s potrošačima, što je i tužiteljica, u određenim, konkretnim vremenskim razdobljima.

 

Riječ je o presudi Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 koja je, u odnosu na odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, postala pravomoćnom odlukom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a bila je predmetom ispitivanja po izvanrednom pravnom lijeku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske u predmetu pod br. Rev-294/14, u kojem je odluka donesena 9. travnja 2015., dok je u odnosu na pitanje valutne klauzule u švicarcima odluka postala pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a također je bila predmetom preispitivanja Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2221/18.

 

Navedenim odlukama pravomoćno je utvrđeno je da je više banaka, među kojima i tužena, u određenim razdobljima, koje je u odnosu na tuženu trajalo od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o redovnoj kamatnoj stopi koja  je tijekom trajanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke bez da je s potrošačem pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koje utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamatne stope.  Nadalje je pravomoćno utvrđeno da je više banaka, među kojima i tužena, u određenim razdobljima, koje je u odnosu na tuženu trajalo od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03, dalje: ZZP 03).

 

Pozivanje na pravna utvrđenja iz navedenih presuda prvostupanjski sud je temeljio na odredbi članaka 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07, 75/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14) kojom je propisano da odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, identičnu takvu odredbu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 41/14, 110/15) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, te odgovarajuću odredbu članka 502. c ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, pri čemu će u takvom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, budući se tužiteljica na te odluke pozvala.

 

Prvostupanjski sud je, pozivajući se na ove presude, izrazio i stav da nema potrebe provoditi nikakve dokaze u dijelu u kojem se zahtjev odnosi na ono što je obuhvaćeno u tim odlukama ostvarenom kolektivnom zaštitom, pri tom ukazujući na sukladno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Pri tom je ipak utvrdio i da je riječ o standarnom unaprijed sastavljenom ugovoru kojeg je pisala tuženikova službenica, te je naveo i da tuženik i nije nudio nikakve dokaze na okolnost da bi se o konkretnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a nuđenje mogućnosti sklapanja ugovora u drugim valutama (EUR-u) ili kunama ne može se smatrati pojedinačnim pregovaranjem već eventualno o unaprijed sastavljenim ponudama tuženika.

 

Prvostupanjski je sud odbio prigovor tuženika da se navedene odluke ne odnose na konkretni ugovor o kreditu jer je uzet za nabavku motornog vozila, a nije riječ o stambenom kreditu, budući takvo izuzeće ne proizlazi iz odluka na koje se pozvao.

 

Prvostupanjski je sud odbio i prigovor zastare tuženika pozivajući se na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske  od 30. siječnja 2020. koje glasi:

 

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.",

 

priklanjajući se pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe, a s obzirom da je presuda u predmetu kolektivne tužbe postala pravomoćna u odnosu na pitanje promjenjive kamatne stope 13. lipnja 2014. odlukom Visokog trgovačkog suda br. Pž-7129/13, a u dijelu u kojem se odnosi na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak 14. lipnja 2018. odlukom istog suda br. Pž-6632/17, a tužba podnesena 5. lipnja 2019., dakle restitucijski zahtjev u ovom slučaju podnesen je unutar petogodišnjeg općeg zastarnog roka.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio i da se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem s obzirom da se utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za švicarske franke temelji na tome da je tuženik koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a iste je sam sastavio.

 

Odluku o ništetnosti odredbi ugovora u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu prema jednostranoj odluci tuženika, te u odnosu na švicarski franak uz koji je vezana valuta glavnice, prvostupanjski je sud donio na temelju odredbi članaka 81. i 87. ZZP/03, 105. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO 91), a o isplati utuženih iznosa na temelju odredbi članaka 210. stavak 1. i 3. ZOO/91, istovjetan kojem je članak 1115. ZOO/05, te članka 3. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.

 

Člankom 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.).

 

Člankom 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (stavak1.), te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (stavak 2.).

 

Člankom 105. stavkom 1. ZOO/91 propisano je da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

 

Člankom 3. stavkom 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Službeni list EU L 95/29 21.4.1993. – dalje: Direktiva 93/13) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

 

Člankom 210. stavak 1. i stavak 3. ZOO/91 propisano je da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu (st.1.), te da obveza vraćanja imovine nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (članak 3.).

 

Člankom 214. ZOO/91 propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjska presuda bila opterećena bitnim povredama odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni onima na koje posebno ukazuje žalitelj.

 

Tuženik bezuspješno pokušava dovesti u pitanje odluku prvostupanjskog suda o ništetnosti utuženih dijelova predmetnog ugovora o kreditu, jer se ista temelji na odlukama donesenim u predmetu kolektivne tužbe, budući je sud samo u pojedinačnim sporovima postupcima za isplatu pokrenutim nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ 70/19), a to ovaj postupak nije, vezan za utvrđenja iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dok je do tada takvim odlukama bio vezan samo u postupcima za naknadu štete, o čemu se ovdje ne radi.

 

Strogo gramatički tumačeći navedenu zakonsku odredbu tuženik bi bio u pravu, jer je ovdje riječ o stjecanju bez osnove, a ne naknadi štete, ali uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP, koji je procesni zakon, čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih prava), vodeći računa o tome da su "stjecaje bez osnove i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze, te pravnu osnovu za isplatu), te činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba članka 502.c dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj sud ne nalazi da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 502.c ZPP-a. (Ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav ovog drugostupanjskog suda). Stoga prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu parničnog postupka kada se pozvao na pravna utvrđenja iz odluka donesenih u predmetu vođenom po kolektivnoj tužbi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. No ipak se smatra potrebnim ukazati da nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su sporne odredbe jasne i razumljive, jer se ne može jasnoća i razumljivost tumačiti (samo) na razini gramatičkog tumačenja, već sadržajnog tumačenja odredbi, pa tako npr. tekst: „tekuće tržišne prilike“ jest jezično razumljiv, ali na temelju kojih se parametara te tržišne prilike utvrđuju i kako se na promjenu kamata odražavaju, ne može znati nitko, budući ti parametri nisu jasno navedeni, kao što i sama razumljivost mogućnosti promjene tečaja valute ne znači i svijest o tome što to sve može utjecati na tečaj ugovorene valute, švicarskog franka.

 

Neosnovano se žalitelj poziva na odredbu članka 326. ZOO-a (očito ZOO/ 05) kojom je propisano da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja jer taj uvjet (manjeg značaja) nije ispunjen, a i nije u primjeni sada važeći ZOO, već raniji, koji međutim sadrži istu takvu odredbu (članak 107. stavak 2.).

 

Budući je među parničnim strankama bila ugovorena kamata od 6,5% i u tom dijelu ugovor nije ništetan, već samo u dijelu u kojem će se kamata mijenjati prema (jednostranoj) odluci banke, samo je prema tako ugovorenoj visini kamate bilo moguće izračunati što je ono što je tuženik stekao bez osnove.

 

Dakle, pravilno prihvativši tužbeni zahtjev da su utuženi dijelovi predmetnog ugovora ništetni, prvostupanjski je sud, pravilno primjenjujući materijalno pravo, prihvatio tužbeni zahtjev radi isplate razlike između isplaćene kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj koja je bila određena i jasno definirana na početku ugovora, jer je to ono što je tuženik stekao bez valjane pravne osnove. Nisu relevantni žalbeni navodi o tome koje je to kriterije tuženik primjenjivao prilikom obračuna promjene visine kamate, jer je utvrđeno da je ugovorena odredba o promjenjivosti kamate sukladno jednostranoj odluci banke ništetna, pa dakle nema mjesta ispitivanju da li je tužena kamatnu stopu mijenjala „pošteno“ ili ne, budući je dostatno to da ti kriteriji nisu potrošaču bili poznati.

 

Pri tom je pravilno prvostupanjski sud odbio prigovor zastare i to iz razloga koje je i sam naveo i tim se razlozima nema što dodati, ali samo za one svote koje su preplaćene unutar roka od 5 godina prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu 4. travnja 2012., u odnosu na koje je zastarni rok tada još tekao. Kako je iznos od 1,68 kuna tužiteljica preplatila, a tuženik stekao bez osnove 30.11.2005., to je u tom dijelu tuženikov prigovor zastare osnovan, jer je za ovu svotu zastara nastupila još 2010., pa podnošenjem kolektivne tužbe 2012. nije moglo doći do prekida zastare (prekinuti se zastara može samo dok još teče), radi čega je odlučeno kao u prvom podstavku točke I.a) izreke ove drugostupanjske presude na temelju odredbe čanka 373. točka 3. ZPP-a. Također je, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, valjalo preinačiti odluku o zateznim kamatama za razdoblje nakon 1. kolovoza 2015. zbog izmjene odredbe članka 29. ZOO-a/05 ("Narodne novine" 78/15), radi čega je odlučeno kao pod podstavkom 2. točke I.a) izreke ove drugostupanjske presude. 

 

Ovaj sud u potpunosti prihvaća zaključke prvostupanjskog suda o nepoštenju tuženika, pa stoga i obvezi plaćanja zatezne kamate od dana stjecanja, kako je pobijanom presudom odlučeno, pa se u tom pogledu upućuje žalitelj na obrazloženje prvostupanjske presude.

 

Nije točna niti žalbena tvrdnja da bi pobijanom odlukom došlo do retroaktivne primjene materijalnog prava jer su tek nakon zaključenja predmetnog ugovora zakonom bili regulirani parametri za promjenu kamatne stope, jer nijedan takav propis nije primijenjen.

 

Odluku o troškovima žaliteljica pobija samo općenito, a ispitujući pobijanu odluku po službenoj dužnosti, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka od povreda na koje pazi po službenoj dužnosti, a uspjeh tuženika u parnici u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji je odbijen ovom drugostupanjskom presudom je zanemariv i ne utječe na valjanost odluke o troškovima.

 

Budući tuženik u žalbi u pretežitom dijelu nije uspio, to je valjalo odbiti njegov zahtjev da mu tužiteljica naknadi troškove žalbenog postupka radi čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske odluke na temelju odredbe članka 166. u vezi članka 154. stavak 4. ZPP-a.

 

Dubrovnik, 17. veljače 2021.

 

Predsjednik vijeća:

 

Đorđo Benussi