- 1 -              Rev 3043/2015-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3043/2015-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljica: 1) I. P. iz Z., OIB: ... i 2) I. O. iz N., OIB: ... , koje zastupa punomoćnica M. P., odvjetnica u Odvjetničkom društvu H., K., Š., B. i P. j.t.d. u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: ... , koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u K., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužiteljica protiv rješenja Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-288/14 od 28. svibnja 2015., kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-1154/2012 od 20. prosinca 2013, u sjednici održanoj 17. veljače 2021.,

 

r i j e š i o  j e:

 

I. Ukida se rješenje Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-288/14 od 28. svibnja 2015. i predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„Utvrđuje se da su tužiteljice I. P. iz Z., OIB: ... i I. O. iz N., OIB: ... , stekle pravo vlasništva i to svaka u ½ dijela nekretnina upisanih u zk. ul. 634, k.o. L., koji je sastavljen od k.č. 2359/2, O. B. R., površine 784 m2 i kč. 2362/1, Oranica B. u R., površine 18091 m2, što je tužena Republika Hrvatska dužna priznati i trpjeti upis prava vlasništva za korist tužitelja.

Nalaže se Općinskom sudu u Kutini – Zemljišnoknjižnom odjelu u N. da po pravomoćnosti ove presude izvrši uknjižbu prava vlasništva za korist tužiteljica.

Tužena je dužna tužiteljicama platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 4.925,00 kn, u roku od 15 dana od dana donošenja prvostupanjske presude sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate.“

 

Drugostupanjskim rješenjem odlučeno je:

„Uvažava se žalba tuženice Republike Hrvatske i preinačuje se presuda Općinskog suda u Kutini broj: P-1154/2012 od 20. prosinca 2013. i sudi:

Odbijaju se I. tužiteljica I. P. i II. tužiteljica I. O. s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Utvrđuje se da su tužiteljice I. P. iz Z., OIB: ... i I. O. iz N., OIB: ... , stekle pravo vlasništva i to svaka u ½ dijela nekretnina upisanih u zk. ul. 634, k.o. L., koji je sastavljen od k.č. 2359/2, Oranica B. R., površine 784 m2 i kč. 2362/1, Oranica B. u R., površine 18091 m2, što je tužena Republika Hrvatska dužna priznati i trpjeti upis prava vlasništva za korist tužitelja.

Nalaže se Općinskom sudu u Kutini – Zemljišnoknjižnom odjelu u N. da po pravomoćnosti ove presude izvrši uknjižbu prava vlasništva za korist tužiteljica.

Tužena je dužna tužiteljicama platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 4.925,00 kn, u roku od 15 dana od dana donošenja prvostupanjske presude sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja presude pa do isplate."

Nalaže se I. tužiteljici I. P. i II. tužiteljici I. O. da tuženici Republici Hrvatskoj naknade parnični trošak odmjeren s 3.500,00 kn, u roku od 15 dana.“

 

Protiv toga rješenja (a pravilno je trebalo odlučiti presudom) tužiteljice su podnijele reviziju na temelju čl. 382. st, 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 28/13 i 89/14, dalje: ZPP), navevši da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih i postupopravnih pitanja koja su od važnosti za rješenje spora, tj. da radi se o pitanjima koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ali podredno tužiteljice navode i to da je revizija dopuštena i na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP jer je drugostupanjsko rješenje doneseno na temelju odredbe čl. 373.a ZPP. Tužiteljice predlažu da revizijski sud usvoji reviziju i pobijano rješenje preinači, odnosno ukine i predmet vrati na ponovni postupak uz naknadu troškova sastava revizije.

 

Tuženica u odgovoru na reviziju predlaže odbaciti reviziju tužiteljica kao nedopuštenu, a podredno odbiti istu kao neosnovanu.

 

Revizija je osnovana.

 

U obrazloženju drugostupanjskog rješenja navedeno je da je temelj za preinaku prvostupanjske presude odredba čl. 373. ZPP. Međutim, prethodno je drugostupanjski sud naveo: „Tužiteljica I. P. je izjavila da tužiteljice uživaju predmetne nekretnine (živi u Z.), ali nije navela kako niti kako ih je eventualno uživao prednik, a tužiteljica Irena Orlić je izjavila da o predmetnim nekretninama nema neposrednih saznanja, ali je čula iz priča od majke i djeda.“ Uzevši u obzir naveden iskaze tužiteljica drugostupanjski sud, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, utvrđuje kako se ne može zaključiti jesu li i od kada tužiteljice ili njihovi prednici bili barem pošteni posjednici predmetnih nekretnina. Takvo utvrđenje drugostupanjskog suda isključuje primjenu odredbe čl. 373. ZPP na koju se poziva drugostupanjski sud. Kako iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da je drugostupanjski sud sam ocijenio dokaze koje je prvostupanjski sud izveo, proizlazi da je drugostupanjska presuda donesena na temelju odredbe čl. 373.a ZPP. Stoga, iako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 200.000,00 kn, stranke protiv nje mogu izjaviti reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, a na temelju točke 3. toga stavka.

 

Stoga je protiv predmetne drugostupanjske presude dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, a na temelju njegove toč. 3, a nije dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. toga zakona, jer se ona može izjaviti samo ako je stranke ne mogu izjaviti prema odredbi čl. 382. st. 1. toga Zakona.

 

Slijedom navedenog, ovaj revizijski sud predmetnu reviziju cijenio je kao (redovnu) reviziju iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP i ispitao je s obzirom na razloge zbog kojih se takva revizija može podnijeti (čl. 385. st. 1. ZPP), djelomično izričito navedene u reviziji te sadržane u pitanjima koje su tužiteljice postavile sastavljajući reviziju kao izvanrednu, a koja pitanja su razmotrena kao postupopravni i materijalnopravni prigovori.

 

Pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se ona revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP) pri čemu je uzeto u obzir da je odredbom čl. 386. ZPP propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

 

Predmet spora zahtjev je tužiteljica za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama upisanim kod Zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Kutini, zk. ul. br. 634, k.o. L., koji je sastavljen od k.č. br. 2359/2, Oranica B. R., površine 784 m2 i kč. br. 2362/1, Oranica B. u R., površine 18091 m2, što je tuženica Republika Hrvatska dužna priznati i trpjeti upis prava vlasništva za korist tužiteljica.

 

Prvostupanjski je sud odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljica obrazložio tvrdnjama:

 

- da iz pročitanog rješenja o nasljeđivanju iza smrti L. J., koji je istovjetan sa S. J., ocem tužiteljica, proizlazi da su tužiteljice na jednake dijelove naslijedile predmetne nekretnine uz napomenu javnog bilježnika da su se te nekretnine prema tvrdnjama tužiteljica nalazile u posjedu ostavitelja u izvanknjižnom vlasništvu,

 

- da iz zemljišnoknjižnog uloška br. 634, katastarska općina L., proizlazi da su predmetne nekretnine u vlasništvu Republike Hrvatske,

 

- da iz rješenja Općinskog suda u Novskoj, poslovni broj: R1-183/76 od 10. siječnja 1977. proizlazi da je izvršena dioba suvlasništva većeg broja nekretnina, s time da nekretnine koje su predmet ovoga postupka u cijelosti pripadaju u vlasništvo S. J.,

 

- da iz rješenja Općine Novska od 11.11.1977. proizlazi da se vrši arondacija poljoprivrednog zemljišta na način da nekretnine upisane u zk. ul. br. 672, kč. br. 1919/2, u vlasništvu J. M., Z., S. i M. iz L. (bez navođenja katastarske općine), prelaze u korištenje Šumskog gospodarstva J. K. iz N. G.,

 

- da iz rješenja Skupštine Općine Novska, Komisije za arondaciju od 06.08.1983. proizlazi da nekretnine koje su predmetom ovog postupka na temelju Zakona o arondaciji prelaze u društveno vlasništvo za korist Š.G. J. K. Š. L. s dosadašnjeg vlasnika S. Š.,

 

- da iz rješenja Općinskog suda u Novskoj, poslovni broj Z-294/06 proizlazi da su predmetne nekretnine upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske,

 

- da je iskaz tužiteljica bilo razložan te da iz istoga proizlazi kako je pravni prednik tužiteljica stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama 1976. i da se u njihovom posjedu neprekidno nalazio od tog vremenskog razdoblja, dok su nakon njegove smrti predmetne nekretnine posjedovale ovdje tužiteljice.

 

Nakon što je sam ocijenio dokaze koje je izveo prvostupanjski sud, drugostupanjski je sud tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva tužiteljica ocijenio neosnovanim navodeći da tužiteljice nisu dostavile dokaze iz kojih bi proizlazio njihov posjed ili posjed prednika (izvod iz posjedovnog lista), niti su predložile bilo kakve dokaze o svom faktičnom posjedu, kao što je obrađivanje zemlje i slično, a prilikom svog saslušanja na ročištu od 11. prosinca 2013. nisu ni iskazivale o tome. Također, drugostupanjski sud navodi da iz spisa proizlazi kako prednik tužiteljica nije stekao predmetne nekretnine diobom suvlasništva s obzirom da rješenje Općinskog suda u Novskoj, poslovni broj: R1-183/76 od 10. siječnja 1977. nije provedeno, a niti je dokazano da ih je isti stekao zamjenom za svoju arondiranu kč. br. 1919/1 te da su po pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP tužiteljice morale dokazati prednikov i svoj faktični posjed, što nisu, pa je pravilno odbijen dokaz očevida na licu mjesta i saslušanja svjedokinje A. J., uz napomenu da se radi o nekretninama koje su u zemljišnim knjigama bile upisane kao društveno vlasništvo.

 

Tužiteljice u reviziji navode da istu podnose zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka učinjenih pred drugostupanjskim sudom te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatraju da je drugostupanjski sud u pobijanom rješenju pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP te da je protivno dugogodišnjoj praksi revizijskog suda teret dokazivanja prebacio isključivo na tužiteljice, a u vezi s primjenom čl. 219. ZPP. Tužiteljice obrazlažu da u postupku pred drugostupanjskim sudom nisu bile ispunjenje pretpostavke za primjenu čl. 221.a ZPP s obzirom na nespornu činjenicu da drugostupanjski sud nije provodio dokaze koje je prvostupanjski sud odbio kao suvišne, već je preocjenjivao dokaze izvedene od strane prvostupanjskog suda, čime je počinjenja bitna povreda odredaba čl. 219. ZPP, pa te dokaze drugostupanjski sud nije mogao ocijeniti u skladu s odredbom čl. 8. ZPP.

 

Osnovano tužiteljice ukazuju da je drugostupanjski sud donoseći pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 373.a ZPP počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 221.a. Naime, odredbom čl. 221.a ZPP propisano je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Iz teksta, ali i svrhe odredbe čl. 373.a ZPP, prema kojoj drugostupanjski sud odluku donosi prema stanju spisa, tj. nakon što je na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu drugačije utvrdio neku činjenicu, proizlazi da drugostupanjski sud nema ovlaštenje prvostupanjskog suda da u nemogućnosti da se neka činjenica s dovoljnom sigurnosti utvrdi, o postojanju te činjenice odluči primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP).

 

U konkretnoj situaciji kada je prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljica utvrdio kako je njihov pravni prednik bio u neprekinutom posjedu predmetnih nekretnina od 1976., dok su nakon njegove smrti predmetne nekretnine posjedovale ovdje tužiteljice, drugostupanjski sud nije mogao, bez provođenja rasprave i izvođenja dokaza, zaključiti da tužiteljice nisu dokazale neprekidno trajanje posjeda na predmetnim nekretninama, dakle isti nije mogao primijeniti pravila o teretu dokazivanja jer je bitnu činjenicu utvrdio različito od prvostupanjskog suda. Također, osnovano tužiteljice navode kako je prvostupanjski sud odbio  provođenje ostalih predloženih dokaza, i to prvenstveno očevid i saslušanje svjedokinje A. J., jer je iste smatrao suvišnim s obzirom da je i bez provođenja navedenih dokaza tužbeni zahtjev našao osnovanim, pa je slijedom navedenog pogrešan zaključak drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud odbio provođenje predloženih dokaza jer tužiteljice u skladu s pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 221. a ZPP nisu dokazale prednikov i svoj faktični posjed predmetnih nekretnina.

 

Stoga je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 221.a ZPP, a koja je utjecala na donošenje pravilne i zakonite odluke.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti rješenje suda drugoga stupnja i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje u kojem će postupku taj sud povodom žalbe tuženice ponovno ispitati pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude uvažavajući navode iz ovoga rješenja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnoga postupka.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 17. veljače 2021.