Broj: Revr 1497/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice – protutuženice Ž. M. iz Z., koju zastupaju punomoćnici M. M. i D. B., odvjetnici u Z., protiv tuženika - protutužitelja „K. “ d.o.o. N., R., kojeg zastupa punomoćnik Ž. B., odvjetnik u Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i dr., odlučujući o reviziji tuženika - protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr - 453/15-2 od 31. ožujka 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr - 7745/13-23 od 28. studenog 2014., u sjednici održanoj 29. ožujka 2017.,

p r e s u d i o   j e

Revizija tuženika - protutužitelja odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tužiteljice - protutuženice za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika – protutužitelja (dalje: tuženik) i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen zahtjev tužiteljice – protutuženice (dalje: tužiteljica) na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu tužiteljici od 14. veljače 2013., čime radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao, pa se nalaže tuženiku tužiteljicu vratiti na posao i isplatiti tužiteljici 51.630,78 kuna na ime neisplaćene plaće za razdoblje od 16. ožujka 2013. do 1. rujna 2014. s pripadajućim zateznim kamatama, te odbijen protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu (sve kako je to odlučeno t. I., II., III. i V. izreke prvostupanjske presude). Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik naknaditi tužiteljici iznos od 13.125,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Tužiteljica je odgovorila na reviziju s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana. Pri tom zahtijeva trošak odgovora na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13  – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tuženik. Naime, suprotno tvrdnji tuženika, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda i svoju presudu obrazložio u skladu s odredbom čl. 375. st. 5. ZPP-a. Isto tako, drugostupanjski sud nije propustio sankcionirati bitnu povredu odredbe čl. 219. st. 2. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 354. st. 1. ZPP-a, jer ta povreda suprotno revizijskim razlozima tuženika nije počinjena u postupku pred prvostupanjskim sudom. Revizijskim prigovorom tuženika istaknutim u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati. Pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidenta, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu od 14. veljače 2013., zahtjev kojim se nalaže tuženiku tužiteljicu vratiti na rad i naknadu plaće, kao i protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu.

Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni, a odbili protutužbeni zahtjev nakon što su u provedenom postupku utvrdili slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika na poslovima spremačice na neodređeno vrijeme prema ugovoru o radu sklopljenom 17. rujna 2004.,

- da ovaj ugovor ne sadrži razloge ništetnosti, posebno da su stranke u okvirima svojih dispozicijskih ovlaštenja kod sklapanja ugovora o radu ugovorile (čl. 6.) da se početak i završetak radnog vremena utvrđuje po potrebi,

- da je tuženik 14. veljače 2013. izvanredno otkazao tužiteljici ugovor o radu jer nastavak radnog odnosa nije moguć, navodeći u obrazloženju odluke da su 8. i 9. veljače 2013. članovi uprave tuženika zaprimili tužbu (postupak pokrenut pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod br. P – 4927/12) kojom tužiteljica traži utvrđenje svog suvlasničkog udjela u društvu, a obzirom na navode iz tužbe i postavljene zahtjeve tužiteljice uprava tuženika zaključuje da uvažavajući sve okolnosti i interese obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć,

- da u postupku pokrenutom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod br. P – 4927/12 tužiteljica protiv Ž. M. i L. N. kao tuženika zahtjeva utvrđenje da u bračnu stečevinu tužiteljice i Ž. M. ulazi 90% poslovnog udjela „K. “ d.o.o. N., da je ugovor o prijenosu poslovnih udjela između tuženika ništetan, te se nalaže tuženicima tužiteljici izdati ispravu podobnu za upis tužiteljice u knjigu poslovnih udjela društva prema postavljenom zahtjevu,

- da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužiteljica svojim postupanjem povrijedila obveze iz radnog odnosa, te tako niti postojanje osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, kao niti neke druge osobito važne činjenice zbog kojih uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, tj. da je imao opravdani razlog za izvanredni otkaz tužiteljici, te

- da u konkretnom slučaju ne postoje okolnosti koje bi opravdano upućivale na to da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć u smislu pretpostavki za sudski raskid ugovora o radu.

Kako revident dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navodi revidenta kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje nisu mogli biti uzeti u razmatranje.

Kod navedeno utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo u dijelu kojim su prihvatili tužbeni i odbili protutužbeni zahtjev. Naime, prema odredbi čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11 i 82/12 – u daljnjem tekstu: ZR), poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Dakle, u smislu ove odredbe, izvanredni otkaz je dopušten samo ako strana koja ga daje ima opravdani razlog za otkaz, a shodno odredbi čl. 131. st. 3. ZR-a teret dokazivanja je na strani koja daje otkaz.

U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da je tužiteljica počinila osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, niti neke druge osobito važne činjenice zbog kojih uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć, tj. da je imao opravdani razlog za izvanredni otkaz tužiteljici u smislu odredbe čl. 108. st. 1. ZR-a. Pritom nižestupanjski sudovi pravilno cijene kako činjenica da je tužiteljica pokrenula postupak pred trgovačkim sudom u kojem zahtjeva utvrđenje svog udjela u društvu ne predstavlja opravdani razlog za otkaz ugovora o radu. Na revizijske navode tuženika po ovom osnovu valja reći da su odredbom čl. 109. st. 2. ZR-a posebno regulirane okolnosti u kojima obraćanje radnika tijelima državne vlasti radi ostvarenja svojih subjektivnih prava ne predstavlja opravdani razlog z otkaz ugovora o radu. Isto tako, neosnovano se tuženik u reviziji poziva na eventualne razloge za otkaz koji nisu obuhvaćeni odlukom tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužiteljici od 14. veljače 2013.

Pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen je i protutužbeni zahtjev za sudski raskid ugovora o radu. Naime, kako se tužiteljica usprotivila tom zahtjevu, u smislu odredbe čl. 117. ZR-a, sud je istom mogao udovoljiti tek pod pretpostavkom da postoje okolnosti koje bi opravdano upućivale na to da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih strana nastavak radnog odnosa nije moguć, a koje pretpostavke prema utvrđenju nižestupanjskih sudova u konkretnom slučaju nisu ispunjene.

U navedenom stanju stvari nižestupanjski sudovi su osnovano prihvatili zahtjev tužiteljice na utvrđenje da izvanredni otkaz ugovora o radu nije dopušten, te primjenom odredbi čl. 87. st. 3. i čl. 116. st. 1. ZR-a, da radni odnos nije prestao, kao i zahtjev kojim se nalaže tuženiku tužiteljicu vratiti na posao i naknaditi joj plaću.

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 29. ožujka 2017.