Broj: Gž R-492/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić predsjednice vijeća, te Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i mr. sc. Ivana Tironija člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku iz O. ureda M. iz Z., protiv tuženika H.s.z.z.g., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici M. V. M., odvjetnici iz O. ureda V. M. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 5-Pr-2636/15-29 od 27. veljače 2017., u sjednici održanoj 8. lipnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

I. Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 5-Pr-2636/15-29 od 27. veljače 2017. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

II. Djelomično se uvažava žalba tužitelja, a odbija žalba tuženika kao neosnovana, te se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 5-Pr-2636/15-29 od 27. veljače 2017. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojime je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka, i sudi: Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna u roku od osam dana, dok se zahtjev tuženika za više zatraženi trošak u iznosu od 4.062,50 kuna, odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se nedopuštenom Odluka o otkazu ugovora o radu od 11.09.2015.g., kao i odluka tuženika od 13.10.2015.g. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužitelja od 15.09.2015.g.

2. Utvrđuje se da radni odnos tužitelja kod tuženika po ugovoru od 13.03.2015.g. nije prestao.

3. Nalaže se tuženiku odmah vratiti tužitelja na rad, mjesto Voditelja projekta B. U.

4. Nalaže se tuženiku nadoknaditi trošak ovog postupka u ukupnom iznosu od 2.500,00 kuna.

5. Nalaže se tuženiku postupiti po gornjim točkama u roku od osam (8) dana od presude."

Istom presudom, i to točkom II. izreke, naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 6.562,50 kuna, u roku od 8 dana.

Protiv te presude žale se obje stranke.

Tužitelj je pobija u cijelosti zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se predmetna presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik navedenu presudu pobija u dijelu pod točkom II. izreke, kojim je naloženo tužitelju da mu naknadi troškove postupka, zbog žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 3. ZPP-a, s prijedlogom da se u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima, podredno, da se ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

U odgovoru na žalbu tuženik je porekao žalbene navode, te je predložio da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

Žalba tužitelja glede odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je djelomično osnovana glede odluke o troškovima postupka, dok žalba tuženik nije osnovana.

Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje tužitelj jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tužitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje.

Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu od 11. rujna 2015., kao i odluka tuženika od 13. listopada 2015. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava tužitelja od 15. rujna 2015., zahtjev da se utvrdi da tužitelju radni odnos kod tuženika nije prestao i zahtjev tužitelja da ga tuženik vrati na rad.

U ovoj fazi postupka nije sporno da je tužitelj protiv odluke o otkazu podnio zahtjev za zaštitu prava, a nakon da je i pravovremeno zatražio sudsku zaštitu.

Prvostupanjski sud nakon provedenog postupka utvrdio je sljedeće odlučno činjenično stanje:

- da je tužitelj kao radnik s tuženikom kao poslodavcem sklopio ugovor o radu 13. ožujka 2015., za obavljanje poslova radnog mjesta Voditelja projekta B. U., a koji ugovor je sklopljen za vrijeme od 13. ožujka 2015. do 13. ožujka 2017., s probnim rokom od šest (6) mjeseca (listovi 67.-69. spisa),

- da iz odluke o otkazu ugovora o radu zbog nezadovoljavanja radnika na probnom radu od 11. rujna 2015. (list 4. - 5. spisa) proizlazi kako je kao razlog otkaza navedeno to što je analizom tužiteljevog (radnikovog) rada tijekom probnog rada upravni odbor tuženika kao poslodavca utvrdio da isti nije zadovoljio na probnom radu,

- da iz obrazloženja te odluke proizlazi da je od strane tuženika kao poslodavca utvrđeno da kvaliteta dokumenata i pripremljenih podataka u okviru B. U. projekta u kojem je tužitelj kao radnik voditelj, kao i koordinacija s volonterima i ostalim osobama u timu i kompletno upravljanje projektom u zadnjih šest mjeseci nije na adekvatnoj razini i ne doprinosi poslovanju i ugledu poslodavca, da postoji bojazan da će neadekvatna provedba projekta utjecati na negativnu odluku članstva da i dalje aktivno sudjeluju u svim aktivnostima što bi moglo dovesti do negativnih financijskih posljedica po poslodavca, da tužitelj kao voditelj projekta nije iskazao zadovoljavajuću kvalitetu u definiranju, planiranju, provedbi, evaluaciji i izvještavanju o aktivnostima, kao ni pripremi ključnih dokumenata iz tog projekta, da nije ostvario zadovoljavajuću razinu komunikacije i suradnje s Upravnim odborom i izvršnim direktorom poslodavca u provedbi tog projekta, niti je ostvario kvalitetnu koordinaciju projekta i svih ljudi u projektnom timu,

- da je tužitelju tom odlukom utvrđen otkazni rok, kao i pravo na neiskorišteni godišnji odmor,

- da kod tuženika ne postoji radničko vijeće, ni sindikat,

- da tuženik nema Pravilnik o radu.

- da odluka o otkazu ispunjava sve formalne i materijalne uvjete predviđene odredbama Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14 – u daljnjem tekstu: ZR), uključujući i primjereno obrazloženje razloga za otkaz, odnosno razloga uslijed kojih je upravni odbor tuženika utvrdio da tužitelj nije zadovoljio na probnom roku,

- da iz članka točke 1.4. otkazanog ugovora o radu, proizlazi da je tužitelj za svoj rad odgovarao upravo Izvršnoj direktorici tuženika i Upravnom odboru tuženika, koji da su sukladno ZR-u bili ovlašteni ocijeniti njegov rad u probnom roku, a što da su i učinili, i

- da tužitelj ne navodi koji bi to drugi razlozi za otkaz bili, osim onih koji su navedeni u odluci o otkazu, jer da nikakvih drugih razloga osim onih navedenih u odluci o otkazu nema.

Na temelju navedenog, prvostupanjski sud je smatrao da je za vrijeme probnog rada poslodavac dužan radniku omogućiti obavljanje onih poslova za koje je sklopio ugovor o radu, a što da je u konkretnom slučaju tuženik tužitelju omogućio, pritom navodeći kako ZR-a, ne sadrži odredbe o tome kako će se utvrđivati rezultati probnog rada, pa da je to pitanje ostavljeno na mogućnost poslodavcu da o istome odluči svojim aktima, npr. pravilnikom o radu, kojim može biti jasno predviđena posebna forma, odnosno procedura na koji način će se vrednovati probni rad radnika.

Budući da tuženik kao poslodavac u konkretnom slučaju nije u spornom periodu imao pravilnik o radu, kao što nije posebno propisao ni način na koji će provoditi praćenje i ocjenjivanje probnog rada svojih radnika, to je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik u ovom slučaju ovlašten ocijeniti i procijeniti zadovoljava li tužitelj kao radnik na probnom radu svojim radom prema odredbi članka 1. točke 1.4. ugovora u radu. 

Nadalje je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik kada je tužitelju otkazao ugovor o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu, jasno i dovoljno određeno i obrazloženo naveo na koji je način tuženik ocijenio da tužitelj kao radnik na poslovima radnog mjesta za koje je s tuženikom sklopio ugovor o radu, nije zadovoljio. Pri tome je posebno cijenio da je odredbom članka 1. točke 1.4. ugovora o radu koji je tužitelju otkazan, između stranaka ugovoreno da isti za svoj rad odgovara izvršnom direktoru i upravnom odboru poslodavca, koji su i potpisali pobijanu odluku o otkazu, a praćenje rada tužitelja tijekom probnog rada da je proveo upravni odbor koji je i utvrdio razloge uslijed kojih tužitelj na probnom radu nije zadovoljio.

Prvostupanjski sud navodi i to, da tuženik kao poslodavac i nije bio dužan u odluci o otkazu posebno detaljno obrazlagati kriterij uspjeha koji se od radnika očekivao, odnosno na koji je način isti bio dužan izvršavati poslove za koje je ocijenjeno da nisu obavljani na zadovoljavajući način, kao što da nije bio dužan niti navoditi koje je to vještine i znanje tužitelj trebao iskazati, odnosno koje je obveze propustio izvršiti, već da je u konkretnom slučaju bilo dovoljno da tuženik kao poslodavac utvrdi da tužitelj kao radnik tijekom probnog rada ne zadovoljava kriterije zbog kojih je ugovorio takav rad ili ne ostvaruje očekivane rezultate rada, i to temeljem diskrecijske ocjene samog tuženika, jer da samo utvrđenje da tužitelj kao radnik nije zadovoljio kriterije zbog kojih je ugovoren probni rad u konkretnom slučaju, odnosno da nije ostvario očekivane rezultate, i samo za sebe da predstavlja dovoljan i opravdan razlog za otkaz ugovora o radu za koji je takav probni rad ugovoren.

U odnosu na navode tužitelja da mu je ugovor o radu otkazan uslijed diskriminacije zbog dobi i etničke pripadnosti, prvostupanjski sud je naveo da otkaz za vrijeme probnog rada  ne smije biti rezultat diskriminacije, odnosno eventualnog šikanoznog postupanja prema radniku, u kojem slučaju bi takav otkaz za vrijeme probnog rada bio nedopušten, ali je naveo i to, da tužitelj tijekom postupka nije učinio vjerojatnim da je do otkaza ugovora o radu došlo zbog diskriminacije, odnosno da je od strane tuženika došlo do povrede prava na jednako postupanje po bilo kojoj od osnova iz odredbe članka 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08. i 112/12 – u daljnjem tekstu: ZSD).

S obzirom na sve navedeno, prvostupanjski sud ocijenio je, da je tuženik na pravilan i zakonit način otkazao tužitelju ugovor o radu zbog nezadovoljavanja istoga na probnom radu, da je u dostatnoj mjeri obrazložio razloge za takvo svoje postupanje, dok je s druge strane taj sud zaključio da nije učinjeno vjerojatnim da bi predmetni otkaz tužitelju bio posljedica diskriminacije prema njemu, a da procjenu obavlja li radnik uspješno poslove radnog mjesta za koje je sklopio ugovor o radu može izvršiti isključivo poslodavac, što je i smisao i svrha ugovaranja instituta probnog rada, pritom navodeći da sud nije dužan, a niti ovlašten, utvrđivati u sudskom postupku je li radnik, odnosno u konkretnom slučaju tužitelj, doista zadovoljio na probnom radu ili ne, jer se radi isključivo o diskrecijskoj ocjeni samog poslodavca, pritom navodeći kako je u ovom slučaju teret dokaza na tuženiku sukladno odredbi članka 135. stavka 3. ZR-a.

Dakle, prvostupanjski sud smatrao je da je tuženik dokazao suprotno navodima tužitelja, da tužitelj nije zadovoljio na radu za vrijeme probnog roka pa je taj sud zaključio da je tuženik pravilno postupio kada je donio pobijanu odluku jer da su se za to ispunili uvjeti predviđeni odredbom članka 53. ZR-a, zbog čega je odbio u cijelosti tužbene zahtjeve tužitelja.

Navedena utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s time što ni žalbenim navodima tužitelja nisu odvedeni u sumnju.

Pregledom odluke o otkazu od 11. rujna 2015. proizlazi da je tužitelju dat otkaz ugovora o radu zbog nezadovoljavanja na probnom radu te da njegov rad kao voditelja u okviru B. U. projekta te koordinacija s volonterima, ostalim osobama u timu i kompletno upravljanjem projektom nije na adekvatnoj razini i da ne doprinosi poslovanju i ugledu tuženika.

Iz ugovora od radu od 13. ožujka 2015. proizlazi da je sklopljen sukladno odredbama članka 53. ZR-a te je ugovoren probni rad od šest mjesec i otkazni rok od sedam dana.

Za istaći je da je zakonska mogućnost ugovaranja probnog rada ustanovljena sa ciljem da se kroz određeno vrijeme provjeri znanje i sposobnost radnika za obavljanje određenog posla. Smisao ugovaranja probnog rada je zaštita kako poslodavca tako i radnika.

Budući da je u konkretnom slučaju odluka o otkazu prema utvrđenju prvostupanjskog suda dovoljno obrazložena i jasna jer su u istoj navedeni razlozi otkaza, a to je isključivo nezadovoljavanje na probnom radu, zbog toga što kvaliteta dokumenata i pripremljenih podataka u okviru projekta u kojem je tužitelj kao radnik voditelj, kao i koordinacija s volonterima i ostalim osobama u timu i kompletno upravljanje projektom u zadnjih šest mjeseci nije na adekvatnoj razini i ne doprinosi poslovanju i ugledu tuženika kao poslodavca, što postoji bojazan da će neadekvatna provedba projekta utjecati na negativnu odluku članstva  i dalje aktivno sudjeluje u svim aktivnostima, što tužitelj kao voditelj projekta nije iskazao zadovoljavajuću kvalitetu u definiranju, planiranju, provedbi, evaluaciji i izvještavanju o aktivnostima, kao ni u pripremi ključnih dokumenata iz tog projekta, s time što nije ostvario ni zadovoljavajuću razinu komunikacije i suradnje s upravnim odborom i izvršnim direktorom tuženika u provedbi tog projekta, a što je sve dovelo do toga da tužitelj nije zadovoljio na probnom radu, dok je tuženik u obrazloženju otkaza obrazložio opravdanost razloga otkaza kako to propisuje odredba članka 120. ZR-a.

Posebno se ističe kako je pravilno prvostupanjski sud naveo da sud nije ovlašten upuštati se u pravilnost ocjenjivanja rada tužitelja i opravdanost razloga otkaza o radu zbog nezadovoljavanja istoga na probnom radu, osim kada bi se tvrdilo da je otkaz stvar diskriminacije, a što tužitelj prema utvrđenju prvostupanjskog suda nije učinio vjerojatnim, iako to tvrdi.

Naime, odredbom članka 1. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine", broj 85/08 i 112/12 – u  daljnjem tekstu: ZSD) propisano da se ovim Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.

Iz navedene odredbe proizlazi da je diskriminacija nedopušteno i neopravdano razlikovanje osoba na osnovu nekih njenih karakteristika. Tužitelj se i u žalbi poziva na diskriminaciju ali kako tijekom postupka, prema utvrđenju prvostupanjskog postupka nije učinio vjerojatnim da je u ovom slučaju došlo do diskriminacije po osnovi dobi i etničke pripadnosti, to ovaj sud smatra da do diskriminacije nije došlo ni time što je tuženik, tužitelju ponudio novi ugovor o radu (koji je kako to tužitelj u žalbi tvrdi sadržajno jednak radu kao i po otkazanom ugovoru i opet sa šest mjeseci probnog roka), jer se ne vidi u odnosu na koju osnovu iz odredbe članka 1. ZSD-a bi tužitelj navedenim bio diskriminiran, niti tužitelj jasno tu osnovu navodi.

S obzirom na utvrđeno da je odluka o otkazu dopuštena, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio tužbene zahtjeve tužitelj u cijelosti, pa tako i da mu radni odnos kod tuženika nije prestao, kao i zahtjev da ga se vrati na rad.

Međutim, prema mišljenju ovoga suda osnovano tužitelj pobija odluku o troškovima postupka, dok je neosnovano pobija tuženik, i to iz razloga što odluku o troškovima postupka nije pravilno donio prvostupanjski sud, jer u ovom slučaju tuženiku zastupanom po punomoćnici, odvjetnici pripada na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom Tbr. 7. točke 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine», broj 148/09, 149/12 i 103/14 – u daljnjem tekstu: Tarifa), jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak, bez obzira koliko je radnji poduzeo u visini od 200 bodova. Ovo stoga, jer se prvenstveno radi o postupku iz radnog odnosa radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i vraćanja na rad, a ne o procjenjivom predmetu iz Tbr. 7. točke 1. Tarife, bez obzira što je bila zatražena i naknada plaće, koja je tijekom postupka povučena. Navedeno u ovom slučaju ne može biti osnova obračuna troška kao da bi se radilo o procjenjivom predmetnu, kako to pogrešno u žalbi smatra tuženik, jer s u ovom slučaju radi o zahtjevima radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanju na posao, što se ponovno ističe i u odnosu na te zahtjeve su se prvenstveno izvodili dokazi u postupku, zbog čega je tuženiku valjalo dosuditi na ime prvostupanjskog postupka iznos od 2.000,00 kuna, što uvećano za pripadajući PDV, daje iznos od 2.500,00 kuna, a koji je iznos tužitelj dužan naknaditi tuženiku, dok je za više zatraženi trošak u iznosu od u iznosu od 4.062,50 kuna, zahtjev tuženika za naknadom troška valjalo odbiti kao neosnovan. 

S obzirom na izneseno, valjalo je na temelju na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, djelomično odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke, a na temelju odredbe članka 380. točke 2. i 3. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 381. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i djelomično uvažiti žalbu tužitelja, te preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom II. izreke, koja sadrži odluku o troškovima postupka i odlučiti kao u izreci ove presude.

U Splitu 8. lipnja 2017.