Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska Općinski Sud u Splitu
Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sutkinji toga suda Maji Anušić, kao sucu pojedincu, u
pravnoj stvari tužitelja M. G., OIB: … iz S., , zastupan po
punomoćniku T. V., odvjetnik u S., protiv tužene R. H.,
Ministarstvo, zastupane po O. državnom odvjetništvu u S.-Građansko
upravni odjel, OIB: …, radi isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave
zaključene dana 16.veljače 2021. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zz tuženika, istog dana
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju iznos od
120.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 29.srpnja 2017. pa
do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope
na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena, dok se za više zatraženi iznos do iznosa od 474.000,00 kuna tužbeni zahtjev
tužitelja odbija kao neosnovan.
II Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana na ime materijalne štete isplatiti tužitelju iznos od
80.000,00 kuna uvećano za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako
polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje
dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje
koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kako slijedi:
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.prosinca 2013. pa do isplate - na iznos od 3.200,00 kuna od 31.siječnja 2014. pa do isplate
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.veljače 2014. pa do isplate - na iznos od 3.200,00 kuna od 31.ožujka 2014. pa do isplate - na iznos od 3.200,00 kuna od 31.travnja 2014. pa do isplate - na iznos od 3.200,00 kuna od 31.svibnja 2014. pa do isplate - na iznos od 3.200,00 kuna od 31.lipnja 2014. pa do isplate - na iznos od 3.200,00 kuna od 31.srpnja 2014. pa do isplate
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.kolovoza 2014. pa do isplate
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.rujna 2014. pa do isplate
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.listopada 2014. pa do isplate
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.studenog 2014. pa do isplate
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.prosinca 2014. pa do isplate
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.siječnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.veljače 2015. pa do isplate - na iznos od 3.200,00 kuna od 31.ožujka 2015. pa do isplate
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.travnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.svibnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.lipnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.srpnja 2015. pa do isplate
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.kolovoza 2015. pa do isplate
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.rujna 2015. pa do isplate
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.listopada 2015. pa do isplate
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.studenog 2015. pa do isplate
- na iznos od 3.200,00 kuna od 31.prosinca 2015. pa do isplate.
III Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak
u iznosu od 14.638,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od
presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne
kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim
trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu
za tri postotna poena.
Obrazloženje
U tužbi podnesenoj ovom sudu 30.listopada 2017. navodi se kako se protiv tužitelja
vodio kazneni postupak pred ovim sudom pod poslovnim brojem K-61/13 radi kaznenog djela
iz čl. 230. st. 2. u vezi sa st. 1. K. zakona („N. novine“ broj 125/11 i 144/12
dalje u tekstu KZ /11) – razbojništvo, te kaznenog djela iz članka 331.st.1 KZ / 11 –
posjedovanje vatrenog oružja, sve uz primjenu čl. 51 KZ/11 te je isti lišen slobode temeljem
rješenja Kir-1182/13 Ž. suda u S. od 25. listopada 2013., a koji istražni zatvor
se ima računati od 12.30 sati dana 24.listopada 2013.
Nadalje, da je pravomoćnom presudom poslovni broj K-29/15 od 23.prosinca 2015.
tužitelj oslobođen optužbe te istog dana rješenjem K-29/15 od 23.prosinca 2015. ukinut mu je
istražni zatvor. Nadalje, da je tužitelj tijekom boravka u zatvoru posjećivao liječnike, da je
istome propisana terapija, te da je istome utvrđen PTSP i dr., a sve vezano uz boravak u
zatvoru te brojne stresove koje je tamo proživio. Nadalje, u tužbi se navodi da je tužitelj
31.ožujka 2013. zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme sa t.d. S. P. d.o.o.
S., da je odluka o izvanrednom otkazu Ugovora o radu donesena 29.listopada 2013. nakon
što je tužitelju određen istražni zatvor, a u istoj se navodi da je to zbog neopravdanog
izostanka sa posla te saznanja da je tužitelju izrečena mjera istražnog zatvora zbog čega isti ne
može izvršavati radne obaveze.
Slijedom navedenog, tužitelj potražuje naknadu nematerijalne i materijalne štetu u iznosima pobliže specificiranim u tužbi.
Prema navedenom tužitelj se neosnovano nalazio u pritvoru 790 dana, nadalje, istome
je uhićenjem i pritvaranjem neosnovano i nezakonito oduzeta sloboda u navedenom
razdoblju, slijedom čega isti ima pravo na naknadu štete sukladno odredbi čl. 480 st. 1. toč l.
Kaznenog zakona te sukladno odredbi čl. 25. Ustava RH.
U odgovoru na tužbu tužena osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva za
nematerijalnu štetu, smatrajući da je isti previsoko postavljen, te osporava osnov i visinu za
imovinsku štetu navodeći da ne može odgovarati za nezakoniti otkaz.
U tijeku postupka sud je izveo dokaz čitanjem presude K-61/13, presude K-29/15,
presude VSRH I Kž-377/16 te rješenja Kir – 1182/13 te rješenja Kov-Us-25/15 od
25.prosinca 2015., pregledom medicinske dokumentacije, čitanjem Ugovora o radu na
neodređeno vrijeme, Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, potvrda o isplati plaće,
izvatka iz kaznene evidencije, medicinskim vještačenjem po vještaku psihijatru te dopunskim medicinskim vještačenjem, te saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke.
Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 8 Zakona o
parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,
2/07, 84/08,123/08, 57/11,148/11,25/13,89/14; dalje ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev
djelomično osnovan.
Predmet spora je zahtjev za naknadu neimovinske štete zbog duševnih boli uzrokovanih neosnovanim pritvaranjem.
Prije podnošenja ove tužbe tužitelj se dana 29.srpnja 2017. obratio Ministarstvu
R. H. sa zahtjevom za naknadu štete te je isto dostavio na znanje
ODO S., a do podnošenja predmetne tužbe isti nije odgovorio na zahtjev tužitelja.
U konkretnom slučaju utvrđeno je da je tužitelj bio temeljem rješenja Županijskog
suda u S. poslovni broj Kir-1182/13 od 25.listopada 2013.u istražnom zatvoru. Nadalje,
nesporno je istražni zatvor ukinut rješenjem istog suda poslovni broj Kov-Us-25/15 od
23.prosinica 2015. sa istim danom jer je nesporno tužitelj oslobođen od optužbe presudom
Županijskog suda u S. K.-29/15 od 23.prosinca 2015. koja presuda je potvrđena presudom
Vrhovnog suda R. H. poslovni broj I Kž-377/16-6 od 25.listopada 2016.
Nadalje, iz naprijed navedenog proizlazi da je tužitelj u istražnom zatvoru proveo
sveukupno 790 dana, u razdoblju od 24.listopada 2013. do 25.prosinca 2015.
Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da je u zatvoru bio u neljudskim uvjetima, da mu
je teško padalo što nije viđao djecu nego jedanput mjesečno, da je u vrijeme zatvaranja radio
u firmi S. partner d.o.o. na neodređeno vrijeme, nadalje, da je osjećao neizvjesnost
trajanja duljine zatvaranja zbog izrečene prvobitne kazne zatvora od 7 godina, nadalje, da je u
sobi boravilo 7-9 osoba različitih profila istovremeno u skučenoj prostoriji zbog čega je patio
te da je nakon izlaska iz zatvora osjećao posljedice boravka u neljudskim uvjetima, odnosno
da je po izlasku iz zatvora osjećao psihičke tegobe, prolazio psihoterapiju, loše se osjećao.
Nadalje, da su ljudi prema njemu bili nepovjerljivi kada bi čuli da je bio osuđen te mu nitko
nije vjerovao kada je oslobođen, te da je ljude izbjegavao.
Iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatar dr. Č. L. proizlazi da je tužitelj za
vrijeme boravka u zatvoru posjećivao liječnike, zatražio pomoć psihijatra, a s liječenjem je
nastavio i nakon izlaska iz zatvora, propisana mu je terapija, pokušao je suicid, liječio se na
klinici za psihijatriju KBC S. uz dijagnozu Sy A-D reactio F 41, a nakon izlaska iz zatvora
utvrđeno je postojanje PTSP F 43.1 Sy depressivum F 32 kao i insomnia F51. Slijedom toga,
da je kod tužitelja neosnovano pritvaranje dovelo do duševne boli, a koja se manifestira kao
PTSP ( posttraumatski stresni poremećaj) te da je iz medicinske dokumentacije u spisu
razvidno da su navedene duševne boli utvrđene i prigodom predmetnog vještačenja, slijedom
čega vještak utvrđuje da će tužitelj zbog poremećaja iz kruga PTSP morati ulagati dodatne
napore u svakodnevnom funkcioniranju pa da se može kazati da je došlo do trajne povrede
duševnog integriteta lakog stupnja što procjenjuje sa 20%.
Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka navodeći da nije vidljiva uzročno
posljedična veza između smetnji tužitelja i neosnovanog pritvaranja jer da je isti osuđivan na
bezuvjetne kazne zatvora u trajanju od 7 godina i 6 mjeseci te da je i prije predmetnog
pritvaranja proveo značajno period u odsluženju kazni što je sve moglo dovesti do smetnji
kod tužitelja, te je vještak u dopuni nalaza i mišljenja od 6.studenog 2019. naveo da uzročno
posljedična veza između neosnovanog pritvaranja i smetnji kod tužitelja se temelji na
činjenicama da je isti neosnovano lišen slobode 790 dana, da je za vrijeme boravka u zatvoru
posjećivao liječnike psihijatre, da je istome propisana terapija te da je u brojnim nalazima
navedeno da je tužitelj u stalnom psihomotornom nemiru, nemiran i depresivan te da se sve to
vezuje uz brojne stresove koje je proživio za vrijeme boravka u zatvoru, a osim toga da je kod
pregleda naveo da nikada prije nije psihijatrijski liječen te da je iz medicinske dokumentacije
dostavljene u spis razvidno da su sva liječenja kod psihijatra počela u vrijeme boravka u
zatvoru, a nastavila se nakon izlaska zatvora, slijedom čega su prigovori otklonjeni kao
neosnovani.
U ovom postupku tužitelj je podnio zahtjev sukladno odredbi čl. 480 Zakona o
kaznenom postupku ( " Narodne novine" broj 152/08,76/09,80/11,91/12 – Odluka Ustavnog
suda, 143/12,56/13,145/13,152/14 i 70/17 dalje ZKP ) koja propisuje da:
1.) pravo na naknadu štete pripada:
1. osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka,
ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom
presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena,
2. koja je izdržala kaznu oduzimanja slobode, a u povodu izvanrednog pravnog
lijeka izrečena joj je kazna oduzimanja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala, ili
je izrečena kaznena sankcija koja se ne sastoji u oduzimanju slobode, ili je proglašena krivom,
a oslobođena od kazne,
3. koja je zbog pogreške ili protuzakonitog rada državnog tijela neosnovano
uhićena ili pritvorena, ili je zadržana preko zakonskog roka ili je preko tog roka bila u
pritvoru ili u ustanovi za izdržavanje kazne,
4. koja je u pritvoru provela dulje vrijeme nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena.
2.) Osobi koja je prema članku 95. ZKP-a uhićena bez zakonske osnove
pripada pravo na naknadu štete ako protiv nje nije određen pritvor niti joj vrijeme za koje je
bila uhićena nije uračunato u izrečenu kaznu za kazneno djelo ili za prekršaj.
3.) Naknada štete ne pripada osobi koja je svojim nedopuštenim postupcima
prouzročila uhićenje. U slučajevima iz točke 1. stavka 1. članka isključeno je pravo na
naknadu štete i ako su postojale okolnosti iz članka 95. ZKP-a.
4.) U postupku za naknadu štete u slučajevima iz stavka 1. i 2. ovog članka na
odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ove glave.
Dakle, za utvrđivanje osnovanosti zahtjeva za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja
slobode primjenom čl. 480. st. 1. t. 1. ZKP-a nisu od utjecaja razlozi zbog kojih je pritvor bio
određen te njegova zakonitost ili nezakonitost, kao ni razlozi zbog kojih je došlo do obustave
postupka ili odbijanja optužbe. U primjeni navedene zakonske odredbe bitan je sam ishod
postupka (da protiv osobe koja je bila u pritvoru nije došlo do pokretanja kaznenog postupka
odnosno da je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem ili je pravomoćnom presudom
oslobođena optužbe ili je optužba odbijena). ( Tako i ŽS Rijeka Gž-1250/18)
Tužitelj nije svojim nedopuštenim postupcima uzrokovao lišenje slobode pa ovaj sud
nalazi tužbu osnovanom, u smislu gore citirane odredbe.
Osnova odgovornosti tužene za štetu tužitelju propisana je odredbom iz čl. 25. st. 4.
Ustava RH koja predviđa da svatko tko je bio nezakonito lišen slobode ili je osuđen ima, u
skladu sa Zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku, pri čemu se i brojne odredbe
Međunarodnog prava kojima je pristupila RH također odnose na pritvor pa tako Međunarodni
pakt od građanskim i političkim pravima od 16. prosinca 1996.g. u čl. 9. toč. 5. propisuje:
„Tko god je bio žrtva nezakonitog uhićenja ili pritvaranja ima pravo na kompenzaciju.“
Člankom 14. st. 6. spomenutog Pakta određeno je slijedeće: „Ako izrečena krivična
presuda bude kasnije poništena ili ako osuđenik dobije pomilovanje zato što nova ili
naknadno otkrivena činjenica dokazuje da se radilo o sudskoj grešci, osoba koja je izdržala
kaznu na osnovi te osude bit će obeštećena prema zakonu, ako se ne dokaže da je potpuno ili
djelomično kriva za nepravodobno otkrivanje nepoznate činjenice.
Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda od 4. studenog 1950.g. u čl. 5
toč. 5. propisuje kako svatko tko je bio žrtva nezakonitog uhićenja i pritvaranja, suprotno
odredbama tog članka ima izvršivo pravo na odštetu.
Pravo na odštetu normirano je i Protokolom 7 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava
i temeljnih sloboda od 22. studenog 1984.g. (čl. 3.), u čl. 34. Protokola 11 uz konvenciju za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda od 11. svibnja 1994.g.
Odredbom iz čl. 14. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11,
91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 dalje ZKP) propisano je da osoba koja je neopravdano
osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju,
pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom.
Tužitelj podnosi predmetnu tužbu radi naknade neimovinske štete zbog povrede prava
osobnosti nastale zbog neosnovanog pritvaranja te se primjenjuje odredba iz čl. 19 st. 1. i 2. te
čl. 1100. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 48/08, dalje
ZOO).
Nadalje, za navesti je da neopravdano lišavanje slobode predstavlja grub napad na
slobodu i pravo čovjeka i građanina, te nesporno lišavanje slobode i boravak u pritvoru ima za
posljedicu duševne bolove. Svrha predmetne naknade se ogleda isključivo u omogućavanju
postizavanja određenog osobnog zadovoljstva na strani oštećenika, te iznos nematerijalne
štete treba biti odgovarajući značenju povrijeđenog dobra.
Prvenstveno valja reći, da novčana naknada ne predstavlja ekvivalent ugroženog ili
izgubljenog dobra, odnosno da novac treba oštećeniku osigurati mogućnost pribavljanja
drugih dobara i ugodnosti koje mu pomažu da lakše preboli tjelesnu ili duševnu bol nastalu
kao posljedicu štete. Prema odredbi čl. 1100 st.2 ZOO kod odlučivanja o visini pravične
novčane naknade sud mora voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih boli, duševnih
boli i straha, cilju kojem služi ta naknada , ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje
nisu spojive s njezinom naravi i društvenom namjenom.
U konkretnom slučaju, proizlazi da je tužitelj bio pritvoren u dobi od 32 godine, da je
imao ženu i dvoje djece te bio zaposlen na neodređeno vrijeme, nadalje da je u zavoru bio 790
dana radi počinjenja kaznenog djela - razbojništva da bi nakon dvije godine od pritvaranja isti
bio oslobođen od optužbi, nadalje, da je tijekom te dvije godine u zatvoru trpio duševnu bol
jer je bio smješten u neljudskim uvjetima te da je posjećivao psihijatra.
Nadalje, pored navedenog, tužitelj navodi da je trpio bol zbog odvojenosti od obitelji i
osudu okoline po izlasku iz zatvora. Međutim, kada se uzme u obzir da je tužitelj bio i prije
navedenog boravka u zatvoru lišavan slobode zbog krađe i sl. ( proizlazi iz kaznene
evidencije) to je jasno da istome to nije bio prvi put u zatvoru, te stoga ne čudi nepovjerenje
okoline prema tužitelju ( kada kaže da mu nitko nije vjerovao da je oslobođen) pa ni činjenica
da se družio samo s onima s kojima je bio otprije dobar ne ukazuje da se teško prilagođavao
uobičajenom životu nakon izlaska iz zatvora.
Međutim, u ovom postupku je vještačenjem po vještaku psihijatru utvrđeno da je kod
tužitelja došlo do trajne povrede duševnog integriteta zbog neosnovanog zatvaranja.
Slijedom svega gore navedenog, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, posebice
neosnovani boravak u zatvoru imajući osobito na umu trajanje lišenja slobode ( 790 dana), te
činjenicu da je neosnovano lišenje slobode utjecalo na psihičko zdravlje tužitelja, proizlazi da
su utvrđene okolnosti koje u konkretnom slučaju opravdaju dosudu iznosa naknade štete po
navedenom osnovu pa tužitelju primjenom odredbe iz čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO u svezi sa čl.
223. ZPP-a pripada pravo na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od
120.000,00 kn, a koja naknada će po ocjeni ovog suda doprinijeti umanjenju posljedica koje je
tužitelj trpio (Županijski sud u S. G.-4269/08 od 27. ožujka 2009.g., Vrhovni sud RH
Rev-1462/09 od 9. lipnja 2010.g. te Rev 179/2018-2 od 22.siječnja 2020).
Slijedom iznijetog, za više traženo od dosuđenog odnosno do iznosa od 474.000,00
kuna, tužiteljev je zahtjev kao neosnovan valjalo odbiti, pri čemu tužitelju pripada kamata od
dana zaprimanja zahtjeva u Ministarstvu pravosuđa od 29.srpnja 2017. sukladno odredbi iz čl.
1103. ZOO tekuću od dana podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate.
Nadalje, predmet ovog postupka je zahtjev za naknadu štete u vidu izgubljene zarade,
sukladno odredbi članka 1095. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“,
broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO) kojom je propisano da tko drugom nanese
tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge
potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme
liječenja; a stavak 2. da, ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi
zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i
napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenom određenu
novčanu rentu, kao naknadu za štetu.
Iz rezultata dokaznog postupka proizlazi:
- da je tužitelj bio zaposlen na neodređeno vrijeme temeljem ugovora o radu
zaključenog sa tvrtkom S. P. d.o.o. od 31. ožujka 2013.
- da je imao ugovorenu bruto plaću u iznosu od 4.200,00 kuna
- da je tvrtka S. P. d.o.o. donijela odluku o izvanrednom otkazu ugovora o
radu tužitelju sa danom 31.listopada 2013. zbog saznanja za izrečenu mjeru pritvora zbog
čega da nije u mogućnosti izvršavati radne obaveze
- da je predmetna odluka poslodavca donijeta nakon određivanja istražnog zatvora tužitelju zbog osnovane sumnje u počinjenje predmetnog kaznenog djela opisanog u čl. 230 KZ.
- da je tužitelj proveo u istražnom zavoru 790 dana u periodu od 24.listopada 2013. do 25. prosinca 2015.
- da je pravomoćno oslobođen optužbe presudom K-29/15 te pušten na slobodu
Dakle, u ovom postupku je utvrđeno da je ispunjena pretpostavka odgovornosti za
štetu u vidu izgubljene zarade jer je tužitelj do određivanja pritvora bio zaposlen odnosno
ostvarivao zaradu, a nakon lišenja slobode istome je otkazan ugovor o radu.
Nadalje, u ovom postupku je utvrđeno da je tužitelj za period od 24.listopada 2013. do
25. prosinca 2015. u kojem periodu je bio lišen slobode izgubio zaradu u visini prosječne
mjesečne neto plaće koju bi inače bio ostvario da nije bio u zatvoru.
Obzirom na ugovorenu plaću u bruto iznosu od 4.200,00 kuna proizlazi da bi neto
iznos plaće bio prosječno 3.200,00 kuna mjesečno, a koji iznos ujedno odgovara prosječnoj
neto plaći koju je tužitelj primao šest mjeseci prije zatvaranja, slijedom čega je tužitelju
dosuđen iznos naknade na ime izgubljene zarade u iznosu od 83.200,00 kuna sa zakonskom
zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose od dospijeća ( zadnjeg dana u mjesecu )
do isplate.
Nadalje, obzirom tužitelj potražuje iznose naknade i za razdoblje nakon izlaska iz
zatvora 2015. do 31.listopada 2017. navodi se kako navedeno potraživanje ničim nije
dokazano. Naime, tužitelj nije dokazao ni da je tražio posao ni da se nije mogao zaposliti pa
slijedom toga, kako nije ponudio dokaz na okolnost da nije ostvarivao nikakvu zaradu nakon
izlaska iz zatvora to u ovom postupku nije utvrđeno da mu pripada izgubljena zarada nakon 25.prosinca 2015.
Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. ZPP-a u svezi
sa odredbom čl. 155. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku
odvjetniku, odmjeren prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika
(„Narodne novine“ broj 142/12) prema vrijednosti tužbenog zahtjeva. Slijedom navedenog,
tužitelju pripada trošak sastava tužbe u iznosu od 6.860,00 kuna, sastav dopisa od 29.srpnja
2017. u iznosu od 500,00 kuna, zastupanje na ročištu od 11.travnja 2018., ročištu od 5.lipnja
2018. u iznosu od 6.860,00 kuna, ročištu od 12.rujna 2018. u iznosu od 6.860,00 kuna, ročištu
od 17.listopada 2018. u iznosu od 500,00 kuna, ročištu od 30.rujna 019. u iznosu od 500,00
kuna, zastupanje na ročištu od 29.listopada 2020. u iznosu od 6.860,00 kuna što sveukupno
iznosi 28.940,00 kuna, uvećano za PDV u iznosu 25% iznosi 36.175,00 kuna te uvećano za
trošak vještačenja od 2.620,00 kuna sveukupno iznosi 38.795,00 kuna, uvećano za trošak
sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 5.000,00 kune sveukupno iznosi 48.795,00
kuna.
Međutim kako je tužitelj uspio u kvantitativnom dijelu postupka odnosno uspio je sa
osnovom tužbenog zahtjeva u visini od 100%, dok nije uspio u cijelosti u kvalitativnom dijelu
postupka u visini tužbenog zahtjeva to se uspjeh istog utvrđuje sa 65 % tužbenog zahtjeva,
dok se uspjeh tuženika utvrđuje sa 35 % pa uspjeh tužitelja iznosi 30 % slijedom čega se
istome dosuđuje iznos od 14.638,50 kuna, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III
izreke.
U Splitu, 16.veljače 2021.
Sutkinja
Maja Anušić v.r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove odluke dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi
putem ovog suda u četiri primjerka u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude.
Dna:
1. punomoćniku tužitelja
2. punomoćniku tuženika