15 P-522/19-36

 

             

REPUBLIKA HRVATSKA

     Općinski sud u Zadru                                                        

    Borelli 9, 23000 Zadar

                                                                                                    Poslovni broj: 15 P–522/19-36

 

 

 

U    I M E   R E P U B L I K E    H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

          Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda Marku Baraki, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. OIB: … iz Z., G. V. 1 C, zastupana po punomoćnicima I. Š., odvjetniku u Z. i B. V., odvjetniku u Z., protiv tuženika A. banka d.d. Z., S. a., OIB: …, zastupana po punomoćniku H. M., odvjetniku u Z., P. 182, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 09.veljače 2021. godine u prisutnosti tužiteljice i  zamjenice punomoćnik tužitelja A. G., odvjetničke vježbenice u odvjetničkom uredu B. V., odvjetnika u Z. i zamjenika punomoćnika tuženika M. G., odvjetnika u Z., te nakon objave dana 16. veljače 2021. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

         I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli  Ugovora o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine slijedom čega tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenjivom tečaju CHF.

 

         Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice pod točkom II. koji glasi:

        "II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa iznos od 1.307,46 i to:

- iznos od 39,41 kuna sa kamatom od 31.07.2007.godine

- iznos od 39,61 kuna sa kamatom od 31.08.2007.godine

- iznos od 37,75 kuna sa kamatom od 30.09.2007.godine

- iznos od 77,83 kuna sa kamatom od 31.10.2007.godine

- iznos od 76,27 kuna sa kamatom od 30.11.2007.godine

- iznos od 78,41 kuna sa kamatom od 31.12.2007.godine

- iznos od 79,83 kuna sa kamatom od 31.01.2008.godine

- iznos od 75,42 kuna sa kamatom od 29.02.2008.godine

- iznos od 81,96 kuna sa kamatom od 31.03.2008.godine

- iznos od 77,36 kuna sa kamatom od 30.04.2008.godine

- iznos od 79,14 kuna sa kamatom od 31.05.2008.godine

- iznos od 77,54 kuna sa kamatom od 30.06.2008.godine

- iznos od 78,68 kuna sa kamatom od 31.07.2008.godine

- iznos od 78,75 kuna sa kamatom od 31.08.2008.godine

- iznos od 77,04 kuna sa kamatom od 30.09.2008.godine

- iznos od 86,09 kuna sa kamatom od 31.10.2008.godine

- iznos od 79,11 kuna sa kamatom od 30.11.2008.godine

- iznos od 87,27 kuna sa kamatom od 31.12.2008.godine

  i to za vrijeme od 31. srpnja 2007. godine pa do 30. lipnja 2011.godine po stopi od 14% godišnje, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

    III. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužiteljici na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog ništetne valutne klauzule odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 114.373,22 kune zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužiteljice svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na:

-iznos od 1,61 kuna sa kamatom od 31.05.2007.godine

- iznos od 8,25 kuna sa kamatom od 31.07.2007.godine

- iznos od 26,67 kuna sa kamatom od 31.08.2007.godine

- iznos od 8,11 kuna sa kamatom od 30.11.2007.godine

- iznos od 53,15 kuna sa kamatom od 31.01.2008.godine

- iznos od 86,67 kuna sa kamatom od 29.02.2008.godine

- iznos od 147,17 kuna sa kamatom od 31.03.2008.godine

- iznos od 57,55 kuna sa kamatom od 30.04.2008.godine

- iznos od 22,66 kuna sa kamatom od 31.05.2008.godine

- iznos od 65,67 kuna sa kamatom od 30.06.2008.godine

- iznos od 2,31 kuna sa kamatom od 31.07.2008.godine

- iznos od 5,47 kuna sa kamatom od 31.08.2008.godine

- iznos od 42,99 kuna sa kamatom od 30.09.2008.godine

- iznos od 329,80 kuna sa kamatom od 31.10.2008.godine

- iznos od 136,99 kuna sa kamatom od 30.11.2008.godine

- iznos od 381,84 kuna sa kamatom od 31.12.2008.godine

- iznos od 419,34 kuna sa kamatom od 31.01.2009.godine

- iznos od 428,47 kuna sa kamatom od 28.02.2009.godine

- iznos od 389,59 kuna sa kamatom od 31.03.2009.godine

- iznos od 396,13 kuna sa kamatom od 30.04.2009.godine

- iznos od 327,09 kuna sa kamatom od 31.05.2009. godine

- iznos od 272,84 kuna sa kamatom od 30.06.2009. godine

- iznos od 288,49 kuna sa kamatom od 31.07.2009.godine

- iznos od 316,20 kuna sa kamatom od 31.08.2009.godine

- iznos od 311,90 kuna sa kamatom od 30.09.2009.godine

- iznos od 285,77 kuna sa kamatom od 31.10.2009.godine

- iznos od 336,32 kuna sa kamatom od 30.11.2009.godine

- iznos od 380,52 kuna sa kamatom od 31.12.2009.godine

- iznos od 440,48 kuna sa kamatom od 31.01.2010.godine

- iznos od 419,08 kuna sa kamatom od 28.02.2010.godine

- iznos od 508,12 kuna sa kamatom od 31.03.2010.godine

- iznos od 489,74 kuna sa kamatom od 30.04.2010.godine

- iznos od 522,76 kuna sa kamatom od 31.05.2010.godine

- iznos od 778,59 kuna sa kamatom od 30.06.2010.godine

- iznos od 729,60 kuna sa kamatom od 31.07.2010.godine

- iznos od 893,41 kuna sa kamatom od 31.08.2010.godine

- iznos od 831,87 kuna sa kamatom od 30.09.2010.godine

- iznos od 745,78 kuna sa kamatom od 31.10.2010.godine

- iznos od 932,32 kuna sa kamatom od 30.11.2010.godine

- iznos od 1.182,20 kuna sa kamatom od 31.12.2010.godine

- iznos od 1.009,18 kuna sa kamatom od 31.01.2011.godine

- iznos od 1.051,91 kuna sa kamatom od 28.02.2011.godine

- iznos od  993,73 kuna sa kamatom od 31.03.2011.godine

- iznos od 1.001,66 kuna sa kamatom od 30.04.2011.godine

- iznos od 1.335,09 kuna sa kamatom od 31.05.2011.godine

- iznos od 1.358,93 kuna sa kamatom od 30.06.2011.godine

- iznos od 1.640,57 kuna sa kamatom od 31.07.2011.godine

- iznos od 1.500,04 kuna sa kamatom od 31.08.2011.godine

- iznos od 1.338,25 kuna sa kamatom od 30.09.2011.godine

- iznos od 1.329,69 kuna sa kamatom od 31.10.2011.godine

- iznos od 1.310,06 kuna sa kamatom od 30.11.2011.godine

- iznos od 1.391,22 kuna sa kamatom od 31.12.2011.godine

- iznos od 1.455,19 kuna sa kamatom od 31.01.2012.godine

- iznos od 1.446,51 kuna sa kamatom od 29.02.2012.godine

- iznos od 1.419,51 kuna sa kamatom od 31.03.2012.godine

- iznos od 1.440,85 kuna sa kamatom od 30.04.2012.godine

- iznos od 79.434,31 kuna sa kamatom od 31.05.2012.godine

za vrijeme od 31. svibnja 2007. godine pa do 30. lipnja 2011.godine po stopi od 14% godišnje, za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do isplate po stopi od 12% godišnje,a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana.

     IV. Dužan je tuženik naknaditi tužiteljici  prouzročeni parnični trošak u iznosu od 18.807,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

            Tužiteljica je podnijela tužbu Općinskom sudu u Zadru protiv tuženika, tvrdeći da su tužiteljica i tuženik zaključili dana 11. svibnja 2007.godine Ugovor o kreditu broj … sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je tuženik odobrio tužiteljici kreditni iznos od 41.200,00 CHF. Spomenutim ugovorom od dana 11. svibnja 2007.godine da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa od 1,50% (čl.3) te valutna klauzula kojom je otplata kredita vezana za valutu CHF. Tužiteljica da je kroz mjesečne rate osjetila da je došlo do promjene po valutnoj klauzuli odnosno da je tečaj CHF znatno porastao zbog čega da je u jednom periodu njezina egzistencija bila ugrožena. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope, pa i valutne klauzule da su nezakonite što da je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste da nisu opravdane sa niti jednog stajališta, tim više što da u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu da nije promijenio na niže odnosno u korist tužiteljice, niti je kroz otplatu vodio računa o prvotnom tečaju CHF.

         Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome da nisu zakoniti ni zbog sljedećih razloga:-Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Nju je tužitelj, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba da unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača.   

                 -sporna odredba da ne navodi razloge na temelju kojih se može ista kontrolirati. Ne navođenjem tih razloga ona da stavlja tužiteljicu u neravnopravan položaj. Njoj prilikom zaključenja ugovora da nije objašnjeno koji su to uvjeti koji da mijenjaju tečaj CHF. Sporna odredba da omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano vrši naplatu svoje tražbine što da je protivno čl.97.st.1.alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorne odredbe koje da su protivne čl.96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača da su prema čl.102 tog zakona ništetne. Odredba tuženika da je pored prednjeg suprotna i čl. 82.st.1.alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji da je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa da se takva odredba sukladno čl.87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika da je protivna čl.110.st.1.i 2. alineja 8 te čl.111.st.1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača. Konačno odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutna klauzula da su u suprotnosti i sa odredbom članka 4.stavka 2. Direktive 93/13 EEZ. Dakle, odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu da je kao nepoštena odredba ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda da obvezuje i ovaj sud da je utvrđeno da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživana po tečaju CHF, koji kao takav da nikada nije primio te da mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate, to da je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji da kao takav nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost tužiteljica kao slabija ugovorna strana da nije mogla pregovarati. Zbog opisane nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljica je tuženiku isplatila iznos od cca 70.000,00 kuna veći od onog što bi morala da te odredbe nije bilo. Međutim, točan iznos tužiteljica ne može odrediti u trenutku podnošenja tužbe budući da joj nedostaje određena dokumentacija koja se nalazi u posjedu tužene koja joj to odbija predati. Stoga, konačan iznos će se odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno po vještaku financijsko-ekonomske struke. U svakom slučaju tužiteljica da ima pravo na povrat iznosa koji je preplatila. Tužiteljica da mora napomenuti da je nepoštena praksa prema čl.108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena. Tužiteljica da je zbog ništetne valutne klauzule tuženiku isplatila veći iznos od onog što bi morala da je ta odredba bila valjana, međutim točan iznos zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tužene strane, u trenutku podnošenja tužbe da ne može odrediti. Tužiteljica predlaže po provedenom postupku usvojiti tužbeni zahtjev iz podneska od 11. rujna 2020.g. 

           Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Prije svega, budući da se tužitelj poziva na odredbu članka 186.b.st.1.,2. i 3. Zakona o parničnom postupku, tuženik prigovara da bi ovako postavljen zahtjev materijalno i formalno odgovarao tzv. stupnjevitoj tužbi. Posebice imajući u vidu da ne postoji nalog tuženiku za dostavom tražene dokumentacije na način i u obliku kako to propisuju odredbe ZPP-a. Stoga, budući da tužbeni zahtjev tužitelja kojim se potražuje isplata, nije postavljen u skladu sa Zakonom o parničnom postupku, niti je tužbeni zahtjev određen u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja sukladno čl.186.st.1. ZPP-a, tuženik predlaže da sud odbaci tužbu. Tuženik ističe kako da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, da je potrebno da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl.96.st.1.ZZP/07 ili č.81.ZZP/03, i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u Eur-ima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama te također ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom i ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužitelj je samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF s promjenjivom kamatnom stopom očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj klauzuli ugovora. Prvenstveno, tuženik osporava da bi Ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05,41/08,125/11 i 78/15) i to člankom 1021. koji kao lex specialis regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Tuženik je kod kredita sa valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i kod prodaje tih proizvoda klijentima. Upravo je kroz predmetnu edukaciju vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta iz kredita klijentima. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidljiva, niti je banka mogla procijeniti kretanje tečaja CHF. Pored toga tuženik posebno ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-575/16 od 3.10.2017.godine u kojem iznosi sljedeći stav: "Dakle, za ocjenu osnovanosti ili ne zahtjeva tužitelja,a vezano za pitanje valjanosti ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak, u nastavku postupka odlučno je jesu li sklapanju tih ugovora potrošačima kao korisnicima kredita bili priopćeni svi podaci koji su mogli utjecati na obim njihovih obveza i na temelju kojih su oni mogli realno sagledati koliki će biti iznos njihovog zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Isto tako čini se potrebnim ocijeniti jesu li banke prilikom pregovaranja s klijentima kao budućim korisnicima kredita jasno ih upozorile na njihove obveze vraćanja kredita u slučaju porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka), odnosno smanjenja vrijednosti domaće valute prema ugovorenoj stranoj valuti, bez obzira na okolnosti što potrošač svoje prihode ostvaruje u domaćoj valuti. Konačno, ako ocjenom navedenih elemenata se ocijeni da je u pregovorima s potrošačima, banka nije ispunila sve prethodno navedene obveze,a koje su pretpostavke da bi se ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu mogla smatrati jasnom i razumljivom,a zbog čega bi bilo mjesta ispitivanju (ne)poštenosti iste, potrebno je ocijeniti je li takav propust u postupanju banaka bio počinjen u dobroj vjeri, te je li se sklapanjem takvih ugovora doista stvorila znatna neravnoteža između ugovornih stranaka, vodeći pri tom računa o vremenu sklapanja pojedinih ugovora o kreditu i tijekom vremena nastalih promjena u tečaju kune prema švicarskom franku." Nejasno da je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Tuženik da je o svim relevantnim okolnostima tužitelja obavijestio, kao i upozorio na rizike koje valutna klauzula nosi. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga da je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti, jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 5 godina, a valutnu je klauzulu ponudio tužiteljima upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune. Tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te ga obvezati na naknadu troškova postupka tuženiku.        

          U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u isprave priložene spisu i to u: Ugovor o kreditu …. od 11.svibnja 2007.godine sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (l.s.4-9,22-27), specifikaciju uplata za tužiteljicu (l.s.28), pregled prometa za klijenta (l.s.29-36), saslušao zamolbenim putem pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu svjedoka I. G. (l.s.41), izvršio uvid u tablicu G1:kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (l.s.45-53), proveo financijsko vještačenje po vještaku P. B. mag.oec. (l.s.61-86), izvršio uvid u simulaciju tuženika na nalaz 3 (l.s.102-104), izveo dokaz stranačkog saslušanja tužiteljice (l.s.112-140), saslušao svjedoka O. B. (l.s.113), izvršio uvid u očitovanje vještaka P. B. od 08.prosinca 2020.g. (l.s.122-123), izjavu I. K. C. ovjerenu po javnom bilježniku I. L. u Z. pod brojem OV-5477/2020 24.08.2020.g.(l.s.126-130).

             Tužbeni zahtjev tužiteljica je djelomično osnovan.

         Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 1.307,46 kuna i 114.373,22 kuna, utemeljen na odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05,41/08,/8/15 i 29/18- dalje ZOO), kojom su regulirana pitanja stjecanja bez osnova, i tvrdnji da joj tužena navedeni iznos duguje iz osnova razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta i povećanja glavnice, nastale upravo zbog povećanja redovne kamate i tečajne razlike zbog valutne klauzule u CHF u razdoblju otplate kredita, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,00 % po Ugovoru o kreditu … od 11.svibnja 2007.godine sklopljenom između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine.

         Naime, tužiteljica tvrdi da je tužena u spornom razdoblju, koristeći se ovlaštenjem iz čl.6. predmetnog Ugovora o kreditu (prema kojoj je bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojim internim Odlukama o kamatnim stopama), svojim (jednostranim) Odlukama mijenjala/povisivala kamatnu stopu bez ugovorenih parametara, te joj obračunavala i naplaćivala tako obračunate rate kredita. Međutim, navedeno da nije bila ovlaštena učiniti, jer da je tako ugovorena kamatna stopa nepoštena odnosno ništetna, a s time i svaka tako izvršena promjena kamatne stope nedopuštena. Navedeni pravni stav da je zauzet i u obvezujućoj odluci Visokog trgovačkog suda RH od 13. lipnja 2014. godine, pod br. Pž – 7129/13.                 

         Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

         Između stranaka u ovoj pravnoj stvari nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu … od 11.svibnja 2007.godine sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, prema kojem je tužena kao kreditor odobrila tužiteljici kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti od 41.200,00 CHF, obračunat po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, uz rok otplate od 5 godina, te početnu  kamatnu stopu od 4,00%, te da je čl.6. tog Ugovora bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

       Između stranaka također nije sporno da se tijekom trajanja navedenog ugovornog odnosa Odlukama tužene o kamatnim stopama početno ugovorena kamatna stopa mijenjala/povisivala, te da je tako iznosila iznad ugovorene stope od 4,00%, i to 4,200%, 4,285%, 4,257%, 4,385%, 4,290%, 4,455% te da su se anuiteti povećavali.

         Sporno je, međutim, bilo  pitanje osnove i visine utužene tražbine, jer tužena tvrdi da je u konkretnom slučaju do promjene kamatne stope došlo iz valjanog razloga predviđenog Ugovorom o kreditu, te da se ne radi o samovoljnoj jednostranoj promjenjivosti kamatne stope, radi čega da je za ovaj postupak i irelevantno pravno stajalište zauzeto u citiranoj odluci Visokog trgovačkog suda RH, a kasnije i u odluci Vrhovnog suda RH od 9. travnja 2015. godine, pod br. Revt – 249/14. 

          Međutim, nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud smatra i utvrđuje da je odredba članka 6. Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07,79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13).

        Prvostupanjski sud odredbu članka 6. Ugovora o kreditu utvrđuje nepoštenom u smislu navedenih zakonskih odredbi jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4., da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača - kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite.

         Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. god. pod br. P–1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, a utemeljenoj na odredbama čl. 502. a do 502.h ZPP, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, utvrđuje da je iz navedenih razloga ništetna i odredba čl. 6. predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja vez osnove iz čl. 1111. ZOO-a te bi tužiteljici pripadala razlika anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke mag.oec. P. B. prema kojem iznos potraživanja tužiteljice prema tuženici na osnovu preplaćenih anuiteta uslijed povećanje kamatne stope iznosi 1.307,46 kune.

           Međutim, prvostupanjski sud smatra da je osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu (zavedene pod br. P–1401/12) za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod br. Rev–2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj prvostupanjski sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge '' Potrošač '', podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod br. P – 1401/12 dana 4. travnja 2012. god.) došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt – 249/14), a to je 13. lipnja 2014. godine.

          Dakle, kako je tužba za preplaćenu kamatu u ovoj pravnoj stvari podnesena tek  11. rujna 2020. godine isticanjem tog tužbenog zahtjeva, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO iznosi 5 godina, to se ima smatrati da predmetna tužba nije podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini osnovanim, pa je za taj iznos 1.307,46 kuna i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan.

        Neosnovan je prigovor tuženika da tužiteljica ne bi imala status potrošača, jer iz njezinog stranačkog iskaza slijedi da je ovaj kredit korišten za adaptaciju stana, a na za poslovne svrhe, također očito je riječ o osobi koja nije imala potrebna posebna znanja da bi razumjela konkretnu bankarsku terminologiju iz ugovora o kreditu. Terminologija korištena u citiranim odlukama tuženika je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača apsolutno nerazumljiva. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način predviđen ugovorom. Ugovorna kamata kao takva zato mora biti određena, odnosno odrediva.

          U presudi Suda EU - presuda broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

         Prvostupanjski sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogla utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a što jasno slijedi iz stranačkog iskaza tužiteljice da nije mogla posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru.   

         U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj  Revt-575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno člankom 2. spornog ugovora zaključenog između stranaka.

         Prema odredbi čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

         Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

         Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima.

        Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

         Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom i primijenio fiksni tečaj CHF na dan 18.05.2007.godine-4,427796 kn, pa je slijedom navedenog usvojen tužbeni zahtjev za iznos od 114.373,22 kune uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

          Tužiteljici je dosuđen parnični trošak za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika temeljem odredbe čl. 154. st.5. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje Tarifa), i to za sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.7.1.),

za sastav obrazloženog podneska od 16. travnja 2019.g u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr.8.1.), za zastupanje na ročištu od 14. svibnja 2019.godine u iznosu od 500,00 kuna (Tbr.9.2.),za zastupanje na ročištu od 04. srpnja 2019.godine u iznosu od 1.000,00 kuna  (Tbr.9.1.), za zastupanje na ročištu od 04. lipnja 2020. godine u iznosu od 1.000,00 kuna  (Tbr.9.1.), za sastav obrazloženog podneska od 11. rujna 2020.g u iznosu od 2.500,00 kuna (Tbr.8.1.),zastupanje na ročištu od 17. studenog 2020. godine u iznosu od 2.500,00 kuna  (Tbr.9.1.),za zastupanje na ročištu od 09. veljače 2021. godine u iznosu od 2.500,00 kuna  (Tbr.9.1.),ukupno 12.000,00 kuna, uvećano za PDV, ukupno 15.000,00 kuna,uvećano za trošak financijskog vještačenja u iznosu od 1.250,00 kuna, te uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 1.050,00 kuna i na presudu 1.507,00 kuna, ukupno 18.807,00 kuna.

        Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zadru, 16. veljače 2021. godine

                                                                                                        S u d a c

 

                                                                                                                          Marko Baraka v.r.