- 1 -              Revr 936/2015-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 936/2015-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. P. OIB …, iz Z., koga zastupa punomoćnica V. D. L., odvjetnica u Z., protiv tuženika Centra za restrukturiranje i prodaju OIB …, iz Z., radi utvrđenja nedopuštene odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i vraćanju na rad, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, br. Gžr-1323/2014-2 od 24. veljače 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, br. Pr-10080/2013-40 od 22. svibnja 2014., u sjednici održanoj 16. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tuženika i preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu, br. Gžr-1323/2014-2 od 24. veljače 2015. i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, br. Pr-10080/2013-40 od 22. svibnja 2014. i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se utvrdi da nije zakonit izvanredni otkaz Ugovora o radu radniku R. P. od dana 29. lipnja 2007., kojim se otkazuje Ugovor o radu, klasa: …, ur broj … sklopljen dana 30. rujna 2004., kao i Odluka kojom se odbija Zahtjev za zaštitu prava radnika R. P. od 24. srpnja 2007., te se utvrđuje da radni odnos nije prestao, te kojim traži da tuženik vrati tužitelja na poslove na kojima je radio do nezakonitog otkaza Ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu uz naknadu troška postupka od 2.500,00 kn.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nije zakonit izvanredni otkaz od 29. lipnja 2007. kojim je tužitelju otkazan ugovor o radu od 30. rujna 2004. kao i odluka kojom se odbija zahtjev za zaštitu prava radnika od 24. srpnja 2007., da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao (stavak I. izreke), naloženo je tuženiku vraćanje tužitelja na poslove na kojima je radio do nezakonitog otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu (stavak II. Izreke) i naknaditi tužitelju parnične troškove od 2.500,00 kn (stavak III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju u kojem ističe da revizijski navodi nisu osnovani te predlaže odbiti reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Sukladno čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije osnovan prigovor tuženika da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 8. ZPP-a jer je u ovom postupku kao tuženik naznačena pravna osoba koja može biti stranka u postupku. To što tuženik ističe prigovor promašene pasivne legitimacije nije procesnopravno pitanje, već materijalnopravno pitanje tako da sudovi nisu počini navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i vraćanje na rad.

 

Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je:

 

- da je tužitelj kod pravnog prednika tuženika (Hrvatski fond za privatizaciju) radio od 1996. do lipnja 1999. na mjestu višeg stručnog savjetnika u sektoru upravljanja udjelima u poduzećima, od lipnja 1999. do svibnja 2000. na mjestu šefa službe u sektoru gospodarenja, od svibnja 2000. do listopada 2000. na mjestu šefa službe u sektoru za promicanje ulaganja, od listopada 2000. do veljače 2001. do svibnja 2004. na mjestu pomoćnika potpredsjednika u sektoru privatizacije, od svibnja 2004. do lipnja 2007. na mjestu potpredsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju, sektora za nekretnine,

 

- da se u odluci o izvanrednom otkazu navodi da je 20. lipnja 2007. na prijedlog Vlade Republike Hrvatske (koji prijedlog tuženik nije dostavio), Upravni odbor Hrvatskog fonda za privatizaciju razriješio tužitelja dužnosti potpredsjednika fonda (koji je pod istragom i u pritvoru) zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela u vezi s radom kod poslodavca, a što da se smatra opravdanim razlogom i osobito važnom činjenicom u smislu odredbe čl. 114. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – dalje: ZR) za davanje izvanrednog otkaza ugovora o radu i da se prije otkazivanja poslodavac pridržavao odredbe čl. 117. st. 2. ZR-a.

 

- da je tužitelj protiv iste odluke o otkazu podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, koji je pravni prednik odbio odlukom od 24. srpnja 2007., a nastavno i pravovremeno i predmetnu tužbu,

 

- da je pravomoćnim rješenjem poslovni broj Pr-1641/2007 od 10. listopada 2007. određen prekid predmetne parnice do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka Kio-Us-18/2007,

 

- da je tužitelj u kaznenom postupku koji se vodio protiv njega, pravomoćno oslobođen od optužbi za kaznena djela koja su mu stavljena na teret.

 

Sporno je, je li izvanredni otkaz dopušten i je li tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku.

 

Prigovor promašene pasivne legitimacije sud prvog stupnja je ocijenio neosnovanim jer da je zakonom za pravnog sljednika Hrvatskog fonda za privatizaciju određena Agencija za upravljanje državnom imovinom, koja je na temelju odredbe članka 80. Zakona o upravljanju i raspolaganju imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 94/2013, dalje u tekstu: ZURI) prestala s radom 30. rujna 2013., a pravnim sljednikom Agencije određen je tuženik (članak 25. stavak 1. ZURI).

 

Drugostupanjski sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda da je odredbom čl. 25. st. 1. ZURI-a određeno da je tuženik pravni sljednik vezano za sva prava i obveze Agencije, uključujući i pokrenute sudske sporove u kojima je Agencija jedna od strana, a odredbom čl. 82. st. 3. ZURI-a da tuženik najkasnije do 30 rujna 2013. od Agencije preuzima sva prava i obveze Agencije u smislu odredbe čl. 25. ZURI-a da je Agencija bila određena pravnim sljednikom Hrvatskog fonda za privatizaciju.

 

Pored toga, drugostupanjski sud navodi da odredba čl. 81. st. 2. – 6. ZURI-a odnosi se na zatečene radnike u Agenciji, ali ne i na bivše radnike pravnog prednika Agencije, Hrvatskog fonda za privatizaciju, koji su u sudskom sporu protiv iste.

 

Među strankama nije sporno da je tužitelj bio radnik Hrvatskog fonda za privatizaciju i da je njegov pravni sljednik bila Agencija za upravljanje državnom imovinom, koja je potom na temelju čl. 80. ZURI prestala s radom 30. rujna 2013.

 

Sporno je da li je po odredbama ZURI-a radnike Hrvatskog fonda za privatizaciju odnosno Agencije za upravljanje državnom imovinom preuzeo Državni ured za upravljanje državnom imovinom (u daljnjem tekstu: Državni ured) ili Centar za restrukturiranje i prodaju. Naime, ZURI je uredio osnivanje, ustrojstvo, djelokrug i ovlasti Državnog ureda i Centra za restrukturiranje i prodaju (čl. 1. st. 1. i 2. ZURI-a).

 

Čl. 14. ZURI-a propisano je da je državni ured središnje tijelo za upravljanje i raspolaganje državnom imovinom i koordinaciju upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske u odnosu na središnja tijela državne uprave i druga tijela, odnosno pravne osobe osnovane posebnim zakonima, koji su imatelji, odnosno raspolažu imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske.

 

Čl. 24. st. 1. propisano je da se ZURI-om osniva Centar za restrukturiranje i prodaju (u  kao pravna osoba s javnim ovlastima koja obavlja stručne poslove u okviru djelokruga propisanog ovim Zakonom i drugim propisima, za što odgovara Vladi Republike Hrvatske.

 

Čl. 25. pod naslovom „Centar kao pravni sljednik Agencije“ ZURI u st. 1. propisuje da je Centar pravni sljednik u odnosu na sva prava i obveze Agencije, sklopljene ugovore i pokrenute sudske i druge postupke u kojima je Agencija jedna od stranaka. St. 2. propisano je da Centar temeljem prijašnjih potraživanja Agencije te kroz postupke predstečajne nagodbe, stečaja i likvidacije trgovačkih društva stječe u vlasništvo dionice, udjele, prava, nekretnine i pokretnine. St. 3. propisano je da je imovinom stečenom na način iz stavka 2. ovoga članka Centar će raspolagati sukladno odredbama ovoga Zakona kojima se uređuje raspolaganje tom imovinom.

 

Čl. 80. st. 1. ZURI propisano je da Agencija za upravljanje državnom imovinom prestaje s radom 30. rujna 2013.

 

Čl. 81. ZURI koji ima naslov „Preuzimanje opreme, sredstava za rad i radnika“ st. 1. propisano je da danom stupanja na snagu tog Zakona, Državni ured od Agencije preuzima svu uredsku i drugu opremu, pismohranu i drugu dokumentaciju te sredstva za rad.

 

Stavkom 2. je propisano da danom stupanja na snagu ZURI, Državni ured preuzima radnike zatečene u radnom odnosu u Agenciji, koji s danom preuzimanja postaju državni službenici. Stavkom 3. je propisano da danom stupanja na snagu ZURI, radnici zatečeni na radu u Agenciji temeljem sklopljenih ugovora o djelu odnosno ugovora o radu na određeno vrijeme, svoja prava ostvaruju u skladu s propisima o radu i drugim propisima. Stavkom 4. propisano je da radnici iz st. 2. do donošenja Pravilnika o unutarnjem radu Državnog ureda zadržavaju sva prava iz radnog odnosa koja su stekli do dana preuzimanja i nastavljaju obavljati poslove po nalogu predstojnika Državnog ureda. Stavkom 6. propisano je da do donošenja Pravilnika o unutarnjem redu Državnog ureda preuzeti radnici iz st. 2. će se rasporediti na odgovarajuća radna mjesta sukladno propisima o državnim službenicima, a oni preuzeti radnici koji neće moći biti raspoređeni, stavljaju se na raspolaganju Vladi Republike Hrvatske sukladno propisima o državnim službenicima.

 

Iz navedenog se dade zaključiti da pravno sljedništvo Centra postoji u odnosu na prava i obveze bivše Agencije, sklopljene ugovore i pokrenute sudske i druge postupke u kojima je Agencija jedna od stranaka, u vezi sa stjecanjem vlasništva dionica, udjela, prava, nekretnina i pokretnina na temelju prijašnjih potraživanja Agencije te kroz postupke predstečajne nagodbe, stečaja i likvidacije trgovačkih društava.

 

Ono ne podrazumijeva i sljedništvo u pogledu ugovora o radu odnosno preuzimanja radnika bivše Agencije, jer bi u protivnom, bio suvišan čl. 81. st. 2. ZURI-a – kojim je izričito propisano da danom stupanja na snagu tog Zakona Državni ured preuzima radnike zatečene u radnom odnosu u Agenciji, te da oni postaju državni službenici (u tom smislu pravno shvaćanje je već izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-I-4091/2013 od 15. listopada 2014.).

 

Stoga, razmatrajući citirane odredbe ZURI-a, odnosno čl. 81. u vezi s čl. 25. ZURI-a, proizlazi da je radnopravni status radnika bivše Agencije (a prije nje i Hrvatskog fonda za privatizaciju) uređen isključivo na način da te radnike preuzima Državni ured.

 

Slijedom toga, budući da je tužitelj tužio Centar, a ne Državni ured, proizlazi da je osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije koji ističe tuženik i da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su otklonili navedeni prigovor.

 

Pritom nije osnovan zaključak drugostupanjskog suda da se odredba čl. 81. st. 2. – 6. ZURI-a odnose na zatečene radnike u Agenciji, ali ne i na bivše radnike pravnog prednika Agencije, Hrvatskog fonda za privatizaciju, koji su u sudskom sporu protiv iste. To stoga što se radnik u slučaju utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu vraća u onaj radnopravni položaj kao da otkaza nije ni bilo, a što uostalom proizlazi iz samog tužbenog zahtjeva tužitelja kojim pored ostalog traži utvrđenje „da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao“ i što je u skladu s odredbom čl. 115. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05).

 

Sukladno navedenom, valjalo je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP-a prihvatiti reviziju i preinačiti nižestupanjske presude te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Zagreb, 16. veljače 2021.