- 1 -              Rev-x 666/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 666/2018-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. P. (OIB: ...) iz S., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik iz P., protiv tuženice M. P. (OIB: ...) iz P., koju zastupa punomoćnica V. N., odvjetnica iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Puli-Poli poslovni broj Gž-1154/17-2 od 9. siječnja 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Poli poslovni broj Pn-326/16-54 od 25. kolovoza 2017., u sjednici održanoj 16. veljače 2021.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

I.              Prihvaća se revizija tuženice i ukidaju se presuda Županijskog suda u Puli-Poli poslovni broj Gž-1154/17-2 od 9. siječnja 2018., i presuda Općinskog suda u Puli-Poli poslovni broj Pn-326/16-54 od 25. kolovoza 2017. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II.              O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev te je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 268.500,00 kn, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže označeno u izreci presude i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 20.625,00 kn, dok je za više zatraženi iznos parničnog troška od 29.000,00 kn, zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Predložila je reviziju prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev, podredno istu ukinuti i vrati predmet drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, zbog čega nema apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

 

Tuženica se u reviziji poziva i na razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što po odredbi čl. 385. ZPP nije dopušten revizijski razlog, pa stoga revizija u odnosu na taj razlog nije niti razmatrana.

 

Predmet spora je naknada štete koja je tužitelju nastala uslijed neiznajmljivanja stana u razdoblju od 2002. do 2017., za što tvrdi da je odgovorna tuženica.

 

U postupku koji je prethodio reviziji u bitnom je utvrđeno:

 

- da su Ugovorom od 15. svibnja 1981. R. i M. P., kao prodavatelji prodali I. P. polovinu zemljišta kč.br. 3629/31 i kč. br. 3629/32 te su se sporazumjeli da će na toj parceli zajednički graditi obiteljsku kuću katnicu prema odobrenom projektu, zajednički izvoditi sve druge radove i troškove dijeliti na jednake dijelove te da će R. i M. P. biti vlasnici stana na prvom katu, jedne garaže, polovine potkrovlja i krova, polovine podruma, dok će I. P. biti vlasnik stana u prizemlju, druge garaže, polovine potkrovlja, krova i podruma, a da u slučaju prodaje druga strana ima pravo prvo kupnje;

 

- da su Očitovanjem od 16. studenog 1981. R. i M. P. dopustili I. P., u cilju dobivanja stambenog kredita, na svoj trošak i u svoju korist sagradi stan u skladu s odobrenim projektom i građevinskom dozvolom;

 

- da su R. i M. P. 5. listopada 1990., u svrhu stjecanja prava korištenja 30 m2 zemljišta i stjecanja prava vlasništva garaže i podruma, I. P. dozvolili da uredi već sagrađeni podrum u obiteljskoj kući veličine 30 m2 na sjevernoj strani objekta, sagradi auto garažu te da trajno koristi za svoje potrebe zemljište koje se nalazi između dviju garaža i ceste na sjevernoj strani parcele;

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Puli poslovni broj P-305/04 od 8. prosinca 2010. tužitelj I. P. utvrđen suvlasnikom 1/2 dijela nekretnina označenih k.č.br. 3629/31 obiteljske stambene zgrade, dvije garaže i dvorišta, ukupne površine 658 m2, upisane u z.k.ul 7484 k.o. P.;

 

- da je između I. P. kao najmodavca i M. B. 13. srpnja 1998. sklopljen Ugovor o najmu stana na adresi ..., koji je ovjeren kod javnog bilježnika A. C. pod brojem: OV-5272/98;

 

- da je tužitelj predmetni stan u prizemlju iznajmljivao u razdoblju od 1992. pa do 2002.;

 

- da je tužiteljica u lipnju 2002. svojim ponašanjem zabranila stanovanje petero ljudi u stanu tužitelja, koji su sa tužiteljem kao najmodavcem namjeravali sklopiti ugovor o najmu stana na duže razdoblje, uz mjesečnu najamninu od oko 200 eura;

 

- da bi mjesečna najamnina u utuženom razdoblju, prema nalazu i mišljenju vještaka Z. M., iznosila 1.680,00 kn obzirom na nedovršenost tužiteljevog stana jer bi u protivnom cijena najma iznosila 2.100,00 kn.

 

Prvostupanjski sud polazeći od utvrđenja da je između stranaka Ugovorom od 15. svibnja 1981. izvršena podjela predmetne nekretnine na način da je tužitelju pripao u vlasništvo stan u prizemlju, koji je tužitelj koristio na način da ga je davao u najam od 1992. pa do lipnja 2002. kada ga je u toj njegovoj namjeri spriječila tuženica te da bi za utuženo razdoblje tužitelj davanjem stana u najam mogao ostvariti mjesečni prihod od 1.680,00 kn, ocjenjuje osnovanim tužbeni zahtjev te nalaže tuženici temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08,125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) naknaditi štetu zbog izgubljene dobiti za cijelo razdoblje od lipnja 2002. do svibnja 2017., u ukupnom iznosu od 268.500,00 kn. Pri tom je izrazio i pravno shvaćanje da okolnost da objekt formalno nije podijeljen i da su stranke u zemljišnim knjigama upisane kao suvlasnici navedene nekretnine, nema utjecaj na pravo tužitelja da samostalno raspolaže predmetnim stanom u prizemlju, obzirom na činjenicu da je između stranaka u postupku sklopljen Ugovor o izgradnji i podjeli objekta od 15. svibnja 1981., zbog čega se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 41. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14 – dalje: ZV), odnosno tužitelj za najam prizemnog stana nije trebao imati suglasnost tuženice.

 

Drugostupanjski sud odbija kao neosnovanu žalbu tuženice i potvrđuje prvostupanjsku presudu.

 

Predmet revizijskog razmatranja drugostupanjske presude kroz razlog pogrešne primjene materijalnog prava svodi se na to da li su sudovi pravilno primijenili odredbu čl. 154. st. 1. ZOO.

 

Odredbom čl. 154. st. 1. ZOO propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je odredbom čl. 155. ZOO propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

 

Pretpostavke o odgovornosti za štetu jesu postojanja subjekata obveznog odnosa odgovornosti za štetu, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza između štetne radnje i štete i protupravnost.

 

Uzročno posljedična veza mora postojati između štetne radnje i štete cijelo vrijeme dok se šteta javlja, da bi se moglo zaključiti da je ona posljedica upravo te štetne radnje.

 

Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica u lipnju 2002. svojim ponašanjem zabranila stanovanje potencijalnih najmoprimaca koji su sa tužiteljem kao najmodavcem namjeravali sklopiti ugovor o najmu stana na duže razdoblje, ovaj sud je ocijenio da nižestupanjski sudovi pri ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva, a u primjeni odredbe čl. 154. st. 1. ZOO nisu prepoznali vremenske posljedice uzročno posljedične veze između te štetne radnje, a zbog koje je nastala šteta neiznajmljivanjem stana u lipnju 2002. sa štetom nastalom neiznajmljivanjem stana u cijelom razdoblju od lipnja 2002. do svibnja 2017., kako se to tužbenim zahtjevom traži odnosno nisu ocijenili čime je to tuženica svojim postupanjem nanosila štetu tužitelju kroz cijelo razdoblje od podnošenja tužbe do zaključenja glavne rasprave.

 

Slijedom navedenog, kako nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni naprijed navedene zakonske odredbe, nisu potpuno utvrdili sve činjenice na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev (uzročno posljedična veza za cijelo utuženo razdoblje), nema uvjeta za preinaku odluke, pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku potrebno je utvrditi naprijed iznijete odlučne činjenice, nakon čega će biti moguće donijeti pravilnu i zakonitu odluku u ovom sporu.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu izjavljene revizije ostavljena je za konačnu odluku na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 16. veljače 2021.

 

                            Predsjednik vijeća:

                            Ivan Vučemil, v.r.