Broj: Gž R-1004/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to mr. sc. Dražana Penjaka, kao predsjednika vijeća, Verice Franić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Svjetlane Vidović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. J. iz S., OIB: …, zastupane po punomoćniku M. P., diplomiranom pravniku i predstavniku sindikata, Z., , protiv tuženika HP-Hrvatska pošta d.d., Z., OIB: …, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 25 Pr-2794/14-18 od 7. srpnja 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 20. srpnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Žalba tuženika se prihvaća kao osnovana, pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 25 Pr- 2794/14-18 od 7. srpnja 2016. preinačava i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan a koji glasi:

"I. Utvrđuje se da Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice M. J. iz S., broj HP-02/2-000072/14 od 14.ožukka 2014. koju je donio tuženik HP-Hrvatska pošta d.d, Z., nije dopuštena, i da radni odnos tužiteljice nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku HP-Hrvatska pošta d.d., Z., da tužiteljicu M. J. iz S., vrati na rad na poslove radnog mjesta "operater II" ili drugo odgovarajuće radno mjesto, prema važećoj sistematizaciji, znanju, radnom iskustvu i kvalifikacijama tužiteljice".

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da tuženikova Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tužiteljice broj HP-02/2-000072/14 od 14.ožujka 2014. nije dopuštena, i da radni odnos tužiteljice nije prestao. Nadalje pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na rad na poslove radnog mjesta "operater II" ili drugo odgovarajuće radno mjesto, prema važećoj sistematizaciji, znanju, radnom iskustvu i kvalifikacijama tužiteljice.

Protiv te presude žalio se je tuženik pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, – dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači pobijana presuda, odnosno, da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Neosnovano tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer presuda prvostupanjskog suda sadrži razloge o odlučnim okolnostima, radi čega ista nije nerazumljiva kako se prigovora u žalbi tuženika.

Nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud, uz bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti kako je to propisano odredbom članka 365. stavak 2. istog Zakona.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nezakonit i nedopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tužiteljici dao tuženik Odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu od 14. ožujka 2014. te da radni odnos između tužiteljice i tuženika nije prestao slijedom čega je tuženik dužan tužiteljicu vratiti na posao.

Dakle, riječ je ovdje o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu, utemeljenom na odredbi članka 107. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13, dalje: ZR), kojom je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok, ako za to ima opravdan razlog, pored ostalog ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih i organizacijskih razloga.

Odredbom članka 107. stavak 3. ZR-a određeno je da pri odlučivanju o poslovnom i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

Između parničnih stranaka u ovoj žalbenoj fazi postupka nije bilo sporno da je tužiteljica s tuženikom zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova radnog mjesta Operater II, te da je dana 24. ožujka 2014. zaprimila Odluku o otkazu ugovora o radu.

U ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je li tuženik imao opravdan razlog za otkazivanje ugovora o radu tužiteljici te je li tuženik pri odlučivanju o otkazivanju ugovora o radu tužiteljici vodio računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete tužiteljicu.

Prvostupanjski je sud u provedenom postupku utvrdio slijedeće :

-da je tužiteljici odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. ožujka 2014. tuženik otkazao Ugovor o radu sklopljen na neodređeno vrijeme 2. studenog 2009. temeljem kojeg je kod tuženika obavljala poslove radnog mjesta Operater II, Divizija mreža na području Splitsko – dalmatinske županije,

-da je tužiteljica protiv spomenute Odluke o otkazu dana 27.ožujka 2014. podnijela Zahtjev za zaštitu prava na koji se tuženik nije očitovao, pa je tužiteljica pravodobno podnijela predmetnu tužbu,

-da je tuženik utvrdio prestanak potrebe za radom tužiteljice temeljem Program zbrinjavanja viška radnika od 31. prosinca 2013.,

-da je tuženik Program zbrinjavanja viška radnika 03. siječnja 2014. g. dostavio Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, dok se je Radničko vijeće Programu protivilo, a proveden je postupak savjetovanja za pojedinačne ugovore o radu u odnosu na radnike uvrštene u spomenuti Program,

-da iz Programa zbrinjavanja viška radnika proizlazi kako je za radno mjesto Operater II, Divizija mreža, Splitsko-Dalmatinske županije predviđeno kao višak 9 izvršitelja, i poslodavac je utvrdio da nema dovoljno poslova za sve izvršitelje uzimajući u obzir obujam poslova i raspoložive radnike ,

-da je glede opravdanosti razloga za otkaz a prema obrazloženju predmetne odluke i Programu zbrinjavanja viška radnika te financijskih izvješća, smanjen broj usluga, te je poslovni proces kod tuženika reorganiziran i radi racionalizacije poslovanja na području Splitsko-dalmatinske županije zatvoreno 11 poštanskih ureda,

-da su u Programu zbrinjavanja viška radnika navedeni razlozi zbog kojih će prestati potreba za radom radnika svakog pojedinog radnog mjesta a posebno radnog mjesta operater II na području Splitsko-dalmatinske županije,

-da je poslodavac odredio kriterije za izbor radnika za čijim je radom prestala potreba, a to su zakonski kriteriji i to starost, ukupno trajanje radnog odnosa, obveza uzdržavanja i invalidnost, te pored toga i dodatni kriteriji a to su učinkovitost, stručnost i kvaliteta obavljenog rada i branitelj Domovinskog rata na način kako je to utvrđeno u Programu,

-da je tuženik nekoliko radnika obuhvaćenih Programom odlučio ostaviti na radu po njihovoj zamolbi a zbog socijalne osjetljivosti, i to M. B. koja radnica ima teško bolesnog supruga koji je branitelj Domovinskog rata, majke dvoje malodobne djece i ima neriješeno stambeno pitanje; L. D. koja je majka dvoje malodobne djece od kojih jedno ima dijagnosticiran Downov sindrom a suprug joj je dragovoljac domovinskog rata i nezaposlen je; M. J. koja je zajedno s članovima svoje obitelji žrtva obiteljskog nasilja uzdržava malodobno dijete i otplaćuje kredit za stan u koji je protupravno uselio bivši supruga uslijed ozljede na radu je pretrpjela trajna oštećenja lokomotornog sustava; M. S.-S. koja je samohrana majka malodobnog djeteta a živi na pučinskom otoku gdje su šanse za pronalaženje drugog posla izuzetno male, o ovim radnicama tuženik je u spis dostavio dokumentaciju i navedene činjenice između stranaka nisu sporne.

Kod iznesenog, posebice polazeći od toga da su kriteriji za izbor radnika za čijim je radom prestala potreba određeni Programom (zakonski i dodatni) a kako je to prethodno i navedeno, u situaciji kada je tuženik iz spomenutog Programa izuzeo četiri navedene radnice prvostupanjski sud smatra da je tuženik primijenio i daljnje dodatne kriterije, koji nisu definirani Programom, pri čemu je preostale radnike a time i tužiteljicu stavio ili mogao staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na ove radnice. Ujedno, kako tuženik odluku za ove radnice koje je naknadno izdvojio iz Programa nije dostavio Radničkom vijeću tuženik da je postupio protivno odredbi članka 149. ZR-a.

Stoga sud prvog stupnja pobijanu odluku o otkazu utvrđuje nedopuštenom.

Međutim ocjenjujući tužbeni zahtjev osnovanim sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo.

Naime, autonomno je pravo poslodavca odlučiti o ustroju i rasporedu radnih mjesta, uključujući i pravo na ukidanje pojedinih radnih mjesta za koje ocijeni da organizacijski nisu potrebni.

Također, autonomno je pravo poslodavca ostaviti na radu radnike koji ostvaruju bolje rezultate rada ili imaju bolje materijalne ili socijalne uvjete od radnika kojemu poslodavac namjerava otkazati ugovor o radu kada je prethodno sve te kriterije razmotrio i ocijenio.

Tuženik je dostavio u spis tablicu iz koje proizlazi da je primjenjujući odredbu članka 107. stavak 3. ZR-a uzeo u obzir socijalne kriterije i dodatne kriterije. U tablici je navedeno koliko je koji radnik na radnom mjestu "operater II" dobio bodova po kriteriju starosti, ukupnog trajanja radnog odnosa kod tuženika, obvezama uzdržavanja i invalidnosti, te koliko je koji radnik dobio bodova po dodatnim kriterijima kao što su učinkovitost, stručnost i kvaliteta obavljenog rada.

U izloženom ne može se prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je izdvajanjem navedene četiri radnice tuženik primijenio i daljnje dodatne kriterije koji nisu definirani što bi tužiteljicu dovelo u nepovoljniji položaj u odnosu na iste.

Utoliko, ne može se zaključiti kako bi se radilo o nedopuštenoj primjeni dodatnog kriterija kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud.

Ovdje valja istaknuti, da prvostupanjski sud gubi iz vida to da tužiteljica tijekom postupka nije iznosila činjenice niti predlagala dokaze na okolnosti da ona ima bolje uvjete po kriterijima iz članka 107. stavak 3. ZR-a u odnosu na neke radnike te nije dokazala da je njena ocjena dodatnih kriterija donesena na način kakav nije primijenjen kod drugih usporednih radnika.

Isto tako, prvostupanjski sud potpuno gubi iz vida i to da iz dostavljene dokumentacije proizlazi kako tužiteljica nije predlagala izvođenje dokaza radi utvrđivanja okolnosti koje su po značenju slične ili jednake kao i kod navedenih radnica za koje je tuženik odustao od otkazivanja, iako tvrdi da je u odnosu na njih dovedena u neravnopravan položaj. S druge pak strane, tuženik je detaljno, izložio sve okolnosti koje je sagledavao prilikom odustajanja od otkazivanja za navedene radnice što je i potkrijepio  dokumentacijom a što i nije bilo sporno.

Sve ove okolnosti dovode do zaključka da je Programom zbrinjavanja viška radnika (tablica kao prilog tog programa) tuženik jasno i transparentno naveo koje kriterije uzima u obzir kod ocjenjivanja kojem će radniku dati prednost, pa je uzeo u obzir zakonske kriterije i za njih odredio maksimalan broj bodova te dodatne kriterije za koje je predvidio maksimalan broj bodova sve to prikazao u usporednoj tablici, kako tužiteljica po kriteriju ostvarenih bodova ulazi u onaj krug radnika koji su proglašeni viškom, i kako je poslodavac u svemu poštivao zakonom propisanu proceduru otkazivanja to je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je  utvrdio odluku o poslovno uvjetovanom otkazu tužiteljici nezakonitom.

Radi svega izloženog, temeljem odredbe članka 373. točka 2. ZPP-a, prihvaćena je žalba tuženika kao osnovana i preinačena pobijana presuda prvostupanjskog suda, pa je odlučeno kao u  izreci ove drugostupanjske presude.

U Splitu, 20. srpnja 2017.