Poslovni broj: II Kž-26/2021-5

Poslovni broj: II Kž-26/2021-5

 

 

 

R E P U B L I K A H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Turudića, univ.spec.crim., predsjednika vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i Željka Horvatovića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog T. V. B., zbog kaznenog djela iz članka 90. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 110/97. i 27/98., dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi okrivljenog T. V. B. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu broj Kov-iz-1/21. (Kov-38/2020.) od 7. siječnja 2021. o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2021.,

 

 

r i j e š i o  j e

 

 

Odbija se žalba okrivljenog T. V. B. kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskim je rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Kov-iz-1/21. (Kov-38/2020.) od 7. siječnja 2021., nakon podignute optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj KO-DO-285/2020. od 25. lipnja 2020. protiv okrivljenog T. V. B., zbog kaznenog djela ubojstva iz članka 90. KZ/97., na temelju članka 127. stavka 4. i članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku  („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.-Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) produljen istražni zatvor protiv okrivljenog T. V. B. po zakonskoj osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP/08. U istražni zatvor okrivljeniku je uračunato vrijeme lišenja slobode od 29. siječnja 2020. pa nadalje.

 

Protiv tog rješenja pravodobne žalbe podnio je okrivljeni T. V. B., po branitelju odvjetniku I. K. i po braniteljici odvjetnici J. S.. U žalbama predlaže Visokom kaznenom sudu Republike Hrvatske „da se nad okrivljenikom ukine istražni zatvor, podredno da se isti zamijeni jamstvom“, odnosno predlaže da se preinači pobijano rješenje na način da se ukine istražni zatvor, odredi jamstvo „u iznosu 6.500.000,00 kuna i mjere opreza iz čl. 98. ZKP-a“, a podredno da se ukine pobijano rješenje i predmet vrati na ponovno odlučivanje. S obzirom da se obje žalbe međusobno nadopunjuju, bit će razmatrane kao jedinstvena žalba optuženika.

 

Spis je u skladu s člankom 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., povrijedio pravo na pravično suđenje te pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje u odnosu na postojanje posebnih pretpostavki iz članka 123. stavka 1. točka 1. ZKP/08.

 

Protivno žalbenom prigovoru, pobijanim rješenjem nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, koju žalitelj nalazi u izostanku razloga o odlučnim činjenicama te kontradiktornim i paušalnim obrazloženjima. Po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske pravilno je prvostupanjski sud utvrdio postojanje razloga za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenog V. T. B. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. Za svoju odluku sud je dao jasne, određene, neproturječne i dostatne razloge, kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke, tako i u odnosu na postojanje posebne pretpostavke za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora, a jednako tako i razloge zbog kojih nalazi da je jedino mjera istražnog zatvora podobna ostvariti svrhu zbog kojih je istražni zatvor protiv okrivljenika i do sada primjenjivan i neprikladnosti zamjene jamstvom ili mjerama opreza. Te razloge u cijelosti prihvaća i drugostupanjski sud.

 

Prvostupanjski je sud utvrdio i dostatno obrazložio i da u odnosu na okrivljenog T. V. B. postoje one osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da će puštanjem na slobodu pobjeći, što daljnju primjenu mjere istražnog zatvora po zakonskoj osnovi iz članka 123. stavak 1. točka 1. ZKP/08. čini nužnom i nadalje opravdanom.

 

Nadalje, nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. jer okrivljeniku nije teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Naime, u pobijanom rješenju sagledane su i konkretno obrazložene sve okolnosti koje upućuju na nužnost daljnje primjene mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika.

 

Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja u odnosu na postojanje posebnih pretpostavki iz članka 123. stavak 1. točka 1. ZKP/08. žalitelj zapravo tvrdi da okolnosti koje prvostupanjski sud nalazi kod okrivljenog T. V. B. nisu takve da bi i nadalje opravdale primjenu mjere istražnog zatvora zbog opasnosti bijega. Naime, žalitelj navodi da se samostalno javio policiji, da je bračna zajednica prestala, da u Republici Hrvatskoj ima braću i majku i da nema razloga napuštati Republiku Hrvatsku te da je prestao radni odnos u Švicarskoj Konfederaciji gdje više nema ni prebivalište.

 

Međutim, protivno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su na strani okrivljenog T. V. B. ostvarene one osobite okolnosti koje ukazuju na postojanje realne i predvidive opasnosti da će on na slobodi pobjeći, kriti se i time postati nedostupan tijelima kaznenog progona Republike Hrvatske, čime je opravdana daljnja primjena mjere istražnog zatvora po zakonskoj osnovi iz članka 123. stavka 1. točke 1. ZKP/08.

Tako, opasnost od bijega kod okrivljenika prvostupanjski sud osnovano nalazi u slijedećim činjenicama: okrivljeni T. V. B. je državljanin tri države (Republike Hrvatske, Kraljevine Nizozemske i Švicarske Konfederacije - koja nije članica Europske unije i koja vlastite državljane ne izručuje). Nadalje, sukladno podacima u spisu, iako u Republici Hrvatskoj ima užu obitelj, okrivljenik je prije uhićenja bio zaposlen u Švicarskoj Konfederaciji (radni odnos prestao tek nakon uhićenja i to 30. studenog 2020.), dulje je vrijeme prije uhićenja živio u Švicarskoj Konfederaciji (prebivalište odjavljeno tek nakon uhićenja i to 16. srpnja 2020. «radi odlaska u O.»), u kojoj je osnovao 2015. i trgovačko društvo (brisano iz trgovačkog registra tek nakon uhićenja i to 22. srpnja 2020.). Prema vlastitim navodima prilikom prvog ispitivanja 2020. okrivljenik je oženjen (u spis su predane tužbe u kojima je navedeno da je bračna zajednica faktički prestala 2018. i da supruga i dalje živi u Švicarskoj Konfederaciji). Imajući, uz navedeno, u vidu da iz spisa predmeta proizlazi da je sada u Republici Hrvatskoj suočen s vođenjem kaznenog postupka zbog osnovane sumnje na učin kaznenog djela ubojstva iz članka 90. KZ/97. počinjenog 1999. (koje prema činjeničnom opisu ima elemente likvidacije), za koje je, obzirom na propisanu kaznu, u slučaju dokazanosti, moguća osuda na višegodišnju kaznu zatvora, doista je razumno za očekivati da će, puštanjem na slobodu, okrivljenik pobjeći te postati nedostupan tijelima kaznenog progona Republike Hrvatske.

 

Dakle, i dalje u osobnim podacima koje je dao okrivljenik tijekom postupka postoje određene proturječnosti, nejasnoće i praznine. Takvo ponašanje i dalje ne ulijeva dovoljno povjerenja da bi se okrivljenik pridržavao obećanja i eventualno mjera opreza. Rizik od bijega kod okrivljenika je takve razine da se ne može prevenirati određivanjem jamstva uz neku od mjera opreza. Zbog svega navedenog, s pravom je prvostupanjski sud produljio istražni zatvor protiv okrivljenog T. V. B. iz zakonske osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08., dok na ovakva pravilna utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda ni na koji način ne utječu navodi o „prekidu“ njegovih veza sa Švicarskom Konfederacijom niti činjenica da je 2012. sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju sa svojom majkom, koja živi u O.

 

Brojnost i značaj pobijanim rješenjem navedenih okolnosti koje govore o realno predvidivoj opasnosti od bijega kod okrivljenika, i po ocjeni drugostupanjskog suda ukazuju na zaključak da je protiv okrivljenog T. V. B. primjena mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08., za sada, jedina prikladna te nadalje nužna. Ni po ocjeni drugostupanjskog suda, svrhu zbog kojih je do sada primjenjivan istražni zatvor, u ovom trenutku, nije moguće ostvariti niti jednom blažom mjerom predviđenom odredbama ZKP/08., pa tako niti ponuđenim iznosom jamstva niti mjerama opreza pa tako ni kako predlaže žalitelj zabranom napuštanja mjesta boravišta, obvezom redovitog javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu ili privremenom oduzimanju putne i druge isprave za prijelaz državne granice.

 

U odnosu na žalbene primjedbe koje se pozivaju na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4780/2018. smatrajući da se radi o sličnim situacijama, napominje se da se svaka odluka o istražnom zatvoru procjenjuje zasebno i sa svojim specifičnostima pa činjenični argumenti iz drugog predmeta ne mogu biti relevantni za odluku u ovom predmetu.

 

Za žalbene navode žalitelja kojim upire na dugotrajnost boravka u istražnom zatvoru, drugostupanjski sud nalazi da ni načelo razmjernosti u ovom slučaju nije povrijeđeno duljinom trajanja istražnog zatvora. Naime, prilikom ocjene je li riječ o eventualnoj povredi tog načela, sukladno članku 122. stavak 2. ZKP/08., vođeno je računa o razmjeru između, s jedne strane težine kaznenog djela za koje se tereti okrivljenik, propisanoj kazni ( najviše 15 godina zatvora), kazni koja se, prema podacima, može očekivati ako se utvrdi krivnja okrivljenika, maksimalnom trajanju istražnog zatvora, te s druge strane o potrebi određivanja i trajanja istražnog zatvora.

 

U tom kontekstu, a imajući na umu sve ranije rečeno, nije nađeno da bi prvostupanjski sud pristupio procjeni istražnozatvorskih osnova na način koji bi predstavljao kršenje ustavnih i konvencijskih prava optuženika.

 

Nadalje, u žalbi optuženik ističe da u odnosu na njega nema opasnosti od bijega jer je neosuđivan, boravit će u Republici Hrvatskoj na adresi O. D. te da je imao besprijekornu vojnu karijeru i sudjelovalo u obrani Republike Hrvatske. Međutim, ti navodi su bez značaja kraj svih okolnosti koje su prethodno iznesene. Okolnost što se okrivljenik sam javio policiji ne ukazuje na odsutnost namjere bijega budući da u tom trenutku prema podacima u spisu okrivljenik nije znao zašto ga policija traži, niti je to mogao pretpostaviti s obzirom na to da je od inkriminiranog događaja prošlo više od 20 godina, a okrivljenik ranije nije bio obuhvaćen izvidima policije.

 

U žalbi se nadalje tvrdi da prvostupanjski sud nije vodio računa o „dinamičkom pristupu“, zbog čega da se mjera istražnog zatvora već preko godinu dana produljuje bez novih čvršćih i konkretnih okolnosti. Protivno tim žalbenim navodima, prvostupanjsko rješenje sadrži dostatne i relevantne razloge koji opravdavaju činjeničnu i pravnu osnovu daljnje primjene mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika, a njezino je produljenje razmjerno postizanju opravdanog cilja jer u konkretnom slučaju zahtjevi javnog interesa i očuvanja sigurnosti pretežu nad pravom okrivljenika na slobodu. Stoga su bez značaja navodi žalbe o tome da prvostupanjski sud nije primijenio tzv. „dinamički pristup“ razvijen u praksi Europskog suda za ljudska prava s obzirom na trenutačni stadij kaznenog postupka u kojem osnovana sumnja proizlazi iz dokaza na kojima se temelji potvrđena optužnica te predstoji određivanje i provođenje rasprave.

 

Budući da žalbenim navodima okrivljenika nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, a ni njegovim ispitivanjem sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. nisu utvrđene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno  kao u izreci ovog rješenja.

 

 

U Zagrebu 16. veljače 2021.