Pristupanje sadržaju
- 1 - Rev 2017/2019-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutužene Lj. V. iz B., R. S., dalje: tužiteljica, koju zastupa punomoćnik S. Ć., odvjetnik u S., protiv I-tuženika-protutužitelja J. M. pok. J. iz S. G., dalje: I-tuženik i II-tuženika-protutužitelja A. M. iz R., dalje: II-tuženik, oboje zastupani po punomoćniku I. S., odvjetniku u Z., radi utvrđenja i izdavanja tabularne isprave, predaje u posjed i naknade štete, odlučujući o reviziji I i II-tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2232/18-2 od 4. listopada 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu broj P-1665/17 od 8. lipnja 2018., u sjednici održanoj 16. veljače 2021.,
p r e s u d i o j e:
Revizija I-tuženika J. M. protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2232/18-2 od 4. listopada 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda suda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu broj P-1665/17 od 8. lipnja 2018. u točki II. izreke, a koja se odnosi na novčani zahtjev odbija se kao neosnovana.
r i j e š i o j e:
I. Revizija I-tuženik J. M. i II-tuženika A. M. protiv dijela presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2232/18-2 od 4. listopada 2018. kojom je potvrđena presuda suda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu broj P-1665/17 od 8. lipnja 2018. u točkama I., III. i V. izreke, a koje se odnose na nenovčane zahtjeve i trošak postupka odbacuje se kao nedopuštena.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju.
Obrazloženje
Presudom suda prvoga stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se utvrđuje da je tužiteljica u odnosu na tuženike vlasnica 1/12 dijela nekretnine označene kao čest. zem. 7364/6, pašnjak površine 400 m2, upisane u zu 1170 k.o. S. G., u naravi stan koji se nalazi na etaži prvog kata (na završnoj trećoj etaži) stambenog objekta sagrađenog na čest. zem. 7364/6 k.o. S. G., jugozapadne orijentacije, ulaz sa sjevera, a sastoji se od hodnika, kuhinje i blagovaonice, dvije sobe ukupne neto korisne površine 39,92 m2 te pripatka – spreme i lođe neto površine 5,45 m2 (neto korisne površine 4,09 m2), sveukupne neto korisne površine 44,01 m2, što su I i II-tuženik dužni priznati tužiteljici i izdati joj u roku od 15 dana ispravu podobnu za upis prava vlasništva čest.zem. 7364/6 zu 1170 k.o. S. G. na ime tužiteljice za 1/12 dijela, uz istodobni upis brisanja navedenog prava sa imena I-tuženika za 1/24 dijela i II-tuženika za 1/24 dijela, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda suda prvog stupnja (toč. I.). Djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim se nalaže I-tuženiku isplatiti iznos od 256.358,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja, dok je za više traženi iznos od 37.746,00 kuna tužbeni zahtjev tužiteljice odbačen u odnosu na I-tuženika, dok je u odnosu na II-tuženika u cijelosti taj zahtjev odbijen (toč. II.). Djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev kojim je I-tuženik dužan u roku od 15 dana isprazniti stan koji se nalazi na etaži prvog kata (na završnoj-trećoj etaži) stambenog objekta sagrađenog na čest.zem. 7364/6 k.o. S. G., jugozapadne orijentacije, ulaz sa sjevera, a sastoji se od hodnika, kuhinje i blagovaonice, dvije sobe ukupne neto korisne površine 39,92 m2 te pripatka – spreme i lođe neto površine 5,45 m2 (neto korisne površine 4,09 m2), sveukupne neto korisne površine 44,01 m2, te slobodan od osoba i stvari tuženika predati u posjed tužiteljici dok je tužbeni zahtjev u odnosu na II-tuženika odbijen (toč. III.), dok je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da su tuženici dužni zajedno sa predajom nekretnine opisane u toč. III. izreke predati tužiteljici u posjed sve stvari popisane u popisu pokretnina (koji je sastavni dio tužbe pod broj P-424/05) (toč. IV.). Ujedno je tuženicima naloženo solidarno nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 62.218,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, kako je navedeno u izreci presude suda prvog stupnja (toč. V.). Odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika kojim su tražili da se utvrdi da je ništav ugovor o prodaji sklopljen između sada pok. J. M. kao prodavatelja i R. V. kao kupca i njegove supruge L. V. u odnosu na 2/24 stambene zgrade sagrađene na čest. zem. 7364/6, a što u naravi predstavlja stan na jugozapadnoj strani drugog kata površine oko 40 m2 pobliže opisanog u toč. 1. tog ugovora (toč. VI.)
Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba I i II-tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III. i IV. izreke presude (toč. I.), dok je uvažena žalba I i II-tuženika i preinačena je odluka suda prvog stupnja pod točkom V. izreke na način da je tuženicima naloženo solidarno tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 54.718,75 kuna sa zakonskom zateznom kamatom, a u preostalom dijelu je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 7.500,00 kuna sa pripadajućom kamatom (toč. II.).
Protiv presude suda drugoga stupnja, u dijelu kojem je potvrđena odluka suda prvog stupnja u točkama I., II., III. i V. izreke I i II-tuženici su pravodobno podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlažu reviziju prihvatiti i pobijanu presudu preinačiti, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.
U odgovoru na reviziju tužiteljica predlaže reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu, time da ista traži naknadu trošak sastava odgovora na reviziju.
Revizija I-tuženika u odnosu na drugostupanjsku odluku u odluci o novčanom zahtjevu nije osnovana, dok revizija I i II-tuženika u odnosu na drugostupanjsku presudu u odluci o nenovčanim zahtjevima, te odluci o trošku postupka nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP), ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP), ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga zakona (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP).
U ovom predmetu tužiteljica je postavila tri nenovčana tužbena zahtjeva i to zahtjev radi utvrđenja, izdavanja tabularne isprave i predaje u posjed, te jedan novčani zahtjev na isplatu iznosa od 294.104,00 kuna.
Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, a to je u konkretnom slučaju 105.000,00 kn.
Odredbom čl. 37. st.2. ZPP propisano je da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.
Obzirom istaknuti tužbeni zahtjevi proizlaze iz raznih osnova vrijednost predmeta spora određuje se prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.
Slijedom citirane odredbe čl. 37. st. 2. ZPP utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu od 105.000,00 kuna dijeli se s brojem nenovčanih zahtjeva što daje iznos od 35.000,00 kuna, te dalje s brojem tuženika, kojih je dvoje što daje daljnji iznos od 17.500,00 kn, a što znači da vrijednost predmeta spora u odnosu na svakog pojedinog tuženika ne prelazi 200.000,00 kn.
Nadalje, iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude proizlazi da je drugostupanjski sud pobijanu presudu donio na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.
Budući da vrijednost revizijom pobijanog dijela presude za svakog pojedinog tuženika u odnosu na nenovčane zahtjeve u ovom postupku ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna, ne radi se o radnom sporu u kojem bi se pobijala odluka o otkazu ugovora o radu, odnosno tražilo utvrđenje postojanja radnog odnosa, a niti je sud drugoga stupnja drugostupanjsku odluku donio na temelju odredbe čl. 373. a i čl. 373. b ZPP, to revizija I i II-tuženika u odnosu na nenovčane zahtjeve nije dopuštena u smislu citiranih odredbi čl. 382. st. 1. točka 1., 2. i 3. ZPP.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.
Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.
Tuženici u reviziji postavljaju sljedeća pitanja:
„1. Stječe li se vlasništvo na nekretninama na temelju pravnog posla samim sklapanjem tog pravnog posla?
2. U koliko sud drugog stupnja u postupku radi utvrđenja vlasništva nekretnine, odgovarajući na žalbene navode tuženika da se nekretnine na temelju pravnog posla stječu upisom u zemljišnu knjigu navede da je predmet spora „zahtjev za utvrđenje pravnog osnova za stjecanje vlasništva na nekretnini“, i u odnosu na tako „konstruirani“ predmet spora odgovara na žalbene navode je li time odgovorio na žalbene navode?“
Kao razlog važnosti glede prvog pitanja ukazuje se na odluke revizijskog suda broj Rev-1233/14 od 2. svibnja 2018. i Revx-332/18 od 4. travnja 2018., te odluke Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-27/05 od 10. siječnja 2005. i Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1586/16 od 27. lipnja 2017., Gž-5367/16 od 25. srpnja 2017. i Gž-3955/18 od 23. listopada 2018. U odnosu na drugo pitanje ukazuje se na odluku revizijskog suda broj Rev-1011/79 od 20. studenog 1979., uz tvrdnju da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženog u navedenoj odluci.
U odnosu na prvo postavljeno materijalnopravno pitanje treba reći da je ovako postavljeno pitanje općenito i nije dovoljno precizirano za dopuštenost revizije, pa zbog nedovoljne određenosti nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu čl. 382. st.2. ZPP.
Naime, da bi neko pitanje bilo određeno naznačeno potrebno je da je individualizirano, tako da ne ostavlja dvojbe o kojem je pravnom pitanju riječ u okviru određenog pravnog instituta ili zakonske odredbe, a što u predmetnoj reviziji nije učinjeno.
U odnosu na drugo pitanje treba reći da pobijana odluka nije utemeljena na shvaćanju koje bi bilo suprotno pravnom shvaćanju ovog suda u odluci Rev-1011/79 od 20. studenoga 1979.. Iz navedene odluke proizlazi da je drugostupanjski sud dužan ocijeniti sve navode žalbe sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP. Međutim, u pobijanoj odluci nije zauzeto shvaćanje koje je suprotno tome jer nije navedeno da sud nije dužan izjasniti se o žalbenim navodima koji su od odlučnog značenja. Naime, drugo je pitanje što po mišljenju revidenta drugostupanjski sud nije tako postupio, jer bi to upućivalo na bitnu povredu odredaba parničnog postupka, ali samo zbog toga ne može se podnijeti revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.
Obzirom niti u pogledu jednog od postavljenih pitanja nisu ispunjene pretpostavke da bi se o istima moglo meritorno odlučivati valjalo je reviziju I i II-tuženika protiv drugostupanjske odluke koja se odnosi na nenovčane zahtjeve odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP.
Tužiteljica je istaknula i novčani zahtjev na isplatu 294.104,00 kuna u odnosu na koji je reviziju podnio smo I-tuženik.
Iako je I-tuženik reviziju protiv odluke drugostupanjskog suda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. II. gdje je naloženo I-tuženiku da mora platiti tužiteljici novčani iznos od 256.358,0 kn, zajedno s pripadajućom kamatom, podnio pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, u tom dijelu je podnesena revizija razmatrana kao revizija iz čl. čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP, dakle kao redovna revizija, jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela drugostupanjske presude u odnosu na I-tuženika prelazi 200.000,00 kn.
Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu u odnosu na navedeni dio odluke ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i (ovdje bitno) samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
I-tuženik u reviziji određeno ne navodi koja bi, u odnosu na odluku o novčanom zahtjevu, bitna povreda odredaba parničnog postupka bila učinjena u postupku pred nižestupanjskim sudovima, odnosno u čemu se ista sastoji, pa sukladno odredbi čl. 392.a st.1. ZPP revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije uzet u razmatranje.
Što se tiče navoda I-tuženika iznesenih u reviziji, tj. navoda da reviziju protiv drugostupanjske presude podnosi zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava treba istaknuti da I-tuženik u reviziji navodi isključivo razloge i pravne norme vezano uz tužbeni zahtjev koji je tužiteljica istaknula radi utvrđenja vlasništva, dok u odnosu na novčani zahtjev radi isplate, koji se tiče naknade koristi koju je I-tuženik kroz utuženo razdoblje imao koristeći predmetni prostor bez pravne osnove, nije određeno naveo niti obrazložila razloge zbog kojih je reviziju podnio zbog eventualno tog revizijskog razloga, odnosno u čemu se sastoji pogrešna primjena materijalnog prava, a to je I-tuženik bio dužan učiniti u smislu izričite odredbe čl. 386. st. 1. ZPP.
Budući da I-tuženik u reviziji nije određeno naveo niti obrazložio razloge podnošenja revizije protiv drugostupanjske presude, koja se odnosi na novčani zahtjev, zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava, to je ovaj sud postupajući u smislu odredbe čl. 386. st. 2. ZPP ocijenio da je neobrazložen revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa u tom smislu nisu osnovane tvrdnje I-tuženika.
Slijedom navedenog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je reviziju I-tuženika u odnosu na odluku o novčanom zahtjevu valjalo odbiti kao neosnovanu, na temelju čl. 393. ZPP.
U odnosu na reviziju protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.
Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).
Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju I i II-tuženika u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.
Odluka o zahtjevu tužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju donesena je primjenom odredbi čl. 155. ZPP, jer navedena radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.
Katarina Buljan, v. r.