Pristupanje sadržaju
1 Poslovni broj: 1 UsI-219/2020-9
|
REPUBLIKA HRVATSKA UPRAVNI SUD U RIJECI Rijeka, Erazma Barčića 5 |
Poslovni broj: 1 UsI-219/2020-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljice N. H. iz V., …, protiv tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske, Zagreb, Runjaninova 2, kojeg zastupa opunomoćenica E. Č. K., zaposlenica tuženika, radi izdavanja potvrde za građevine na kulturnom dobru, 16. veljače 2021.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži poništenje rješenja Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske (sada: Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske), KLASA: UP/II-612-08/18-02/0134, URBROJ: 532-06-01-02/1-19-3 od 18. prosinca 2019.
Obrazloženje
Prvostupanjskim rješenjem Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela Pula, KLASA: UP/I-612-08/18-04/1556, URBROJ: 532-04-02-10/1-18-1 od 3. srpnja 2018., donesenim u ponovnom postupku nakon presude ovog Suda poslovni broj 7 UsI-238/15 od 3. svibnja 2017., ponovo je odbijen zahtjev tužiteljice od 5. prosinca 2012. kojim je tužiteljica zatražila izdavanje potvrde iz čl. 6. st. 2. podst. 1. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“, broj 86/12, dalje: ZPNIZ) da je nezakonito rekonstruirana zgrada na k.č. zgr. … i …, obje k.o. V., u …, izgrađena u skladu s posebnim uvjetima koje to tijelo na temelju odredbi Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara („Narodne novine“, broj 69/99, 151/03, 157/03, 100/04, 87/09, 88/10, 61/11 i 25/12., dalje: ZZOKD) utvrđuje u postupku izdavanja lokacijske dozvole, odnosno rješenja o uvjetima građenja.
Protiv navedenog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-612-08/18-02/0134, URBROJ: 532-06-01-02/1-19-3 od 18. prosinca 2019. odbijena kao neosnovana.
Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu, a u tužbi navodi, u bitnome, da su prvostupanjsko tijelo i tuženik u ponovnom postupku donijeli ista rješenja kao i prvi puta, odnosno da se u ponovnom postupku nisu očitovali koje su to mjere zaštite i očuvanja kulturnog dobra za predmetno područje utvrđene i u čemu su to izvedeni radovi u suprotnosti s utvrđenim mjerama zaštite i očuvanja kulturnog dobra, kako je to dana uputa u spomenutoj presudi poslovni broj UsI-238/15. Dodaje da su osporavana rješenja donesena pozivom na odredbu čl. 6. st. 3. ZPNIZ, jer da je predmetna zgrada izgrađena na međi s drugom česticom i ima otvore, ali da to nije u nadležnosti tuženika i prvostupanjskog tijela, već tijela koje izdaje rješenje o izvedenom stanju. Pored toga navodi da se tuženik poziva na stručni nalaz i mišljenje pribavljeno u drugostupanjskom postupku, a koje njoj nije dostavljeno na znanje, pa da se stoga uopće nije mogla očitovati na to mišljenje te smatra da joj je na taj način onemogućeno da sudjeluje u toj fazi postupka. Navodi da je Sud i u navedenoj presudi poslovni broj UsI-238/15 naveo da joj se mora dostaviti to mišljenje, a što tuženik nije učinio. Predložila je da se u sporu provede dokaz njezinim saslušanjem, očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje stalnih sudskih vještaka građevinske, geodetske i konzervatorske struke. Slijedom navedenoga tužiteljica u tužbenom zahtjevu predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika.
Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao u cijelosti kod svih navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja, a vezano uz navod tužiteljice kako joj je trebalo dostaviti na očitovanje nalaz i mišljenje vještaka koji je pribavljen u drugostupanjskom postupku, tuženik je naveo da s obzirom da je nalaz i mišljenje reproduciran u osporavanom rješenju to da ga je tužiteljica imala priliku osporiti tužbom, pa da stoga ta povreda pravila postupka ne utječe na drugačije rješenje ove upravne stvari. Naveo je i da takvo mišljenje zastupa Upravni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Us-1049/2006-6 od 25. ožujka 2010. Dodatno je naveo i da, sukladno mišljenjima koje je zauzeo Upravni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Us-7735/2007-4 od 25. studenoga 2010. i Us-354/2008-6 od 5. svibnja 2011., vezano uz vještački nalaz i mišljenje, da se sadržajno radi o internom aktu - dopisu djelatnika službenog tijela, kojim djelatnik, temeljem činjenica utvrđenih u prvostupanjskom postupku, potvrđuje pravilnost prvostupanjskog rješenja te isti ne predstavlja nalaz kakvog ima u vidu odredba čl. 65. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09) i da na temelju toga osoba koja je izradila stručno mišljenje nije bila dužna obavještavati stranku o istom. Tuženik je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.
U tijeku spora održana je rasprava dana 9. veljače 2021. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupila je tužiteljica osobno i opunomoćenica tuženika.
Na navedenoj raspravi tužiteljica je dodatno pojasnila da je ona sve sačuvala kako je i bilo, a samo je unutar postojećih vanjskih zidova s ciglom dozidala u unutrašnjosti dijelove koji su vidljivi na fotografijama. Potom je izjavila da je ona sačuvala što je mogla, ali veliki dio toga da se je urušio kada se počelo raditi i da su ljudi odvezli taj materijal koji se urušio. Na upit Suda tužiteljica je navela da ona ima malu mirovinu i da ne može snositi troškove vještačenja.
Opunomoćenica tuženika je navela da je ovim navodima tužiteljica potvrdila da su se nakon početka izvođenja radova srušili izvorni zidovi od kuće, da je potom izvorni materijal odvezen i da je postavljena opeka koja nije izvorni materijal i koja nije prilagođena tom području. Pojasnila je da i ovo postojeće zatečeno stanje nije prihvatljivo u cijelosti po konzervatorskim uvjetima iz razloga što se nisu koristile tehnike gradnje koje inače u takvim situacijama propisuju konzervatori i da stoga konzervatori niti nisu mogli reći što bi se eventualno od zatečenog stanja moglo zadržati.
U sporu nije sporno da se predmetna nezakonito rekonstruirana zgrada nalazi unutar uže zone zaštićene kulturno-povijesne urbanističke cjeline V.
Sporno je, je li zakonito prvostupanjsko tijelo odbilo izdati potvrdu da je predmetna nezakonito rekonstruirana zgrada izgrađena u skladu s posebnim uvjetima koje to tijelo na temelju posebnih propisa utvrđuje u postupku izdavanja lokacijske dozvole, odnosno rješenja o uvjetima građenja.
U cilju ocjene zakonitosti osporavanoga rješenja tuženika Sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora.
Sud nije u sporu provodio dokaze koje je predložila tužiteljica iz razloga što je i sama tužiteljica navela da nema financijskih mogućnosti snositi troškove vještačenja, a osim toga Sud je odlučne činjenice nedvojbeno mogao utvrditi na temelju postojećih fotografija i ostale dokumentacije koja se nalazi u spisu upravnog postupka.
Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.
Naime, u čl. 6. st. 2. t. 1. spomenutog ZPNIZ, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva, propisano je da se nezakonito izgrađena zgrada ne može ozakoniti ako se nalazi unutar arheološkog nalazišta ili zone, prostornih međa nepokretnog kulturnog dobra ili kulturno-povijesne cjeline koja je upisana u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske ili ako je rekonstruirani dio pojedinačnog nepokretnog kulturnog dobra upisanog u taj Registar, osim zgrade za koju javnopravno tijelo nadležno za poslove zaštite kulturne baštine izda potvrdu da je izgrađena u skladu s posebnim uvjetima koje to tijelo na temelju posebnih propisa utvrđuje u postupku izdavanja lokacijske dozvole, odnosno rješenja o uvjetima građenja.
Odredbom čl. 6. st. 3. t. 1. ZPNIZ propisano je da se nezakonito izgrađena zgrada ne može ozakoniti ako je izgrađena na međi sa drugom građevnom česticom planiranom za građenje zgrade ako na pročelju koje se nalazi na međi ima otvor (prozor, vrata, otvor za prozračivanje, balkon, loggiu, i sl.) ili istak koji prelazi na drugu građevnu česticu.
Nadalje, u čl. 60. st. 1. ZZOKD, koji Zakon je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetnog zahtjeva, propisano je da je za poduzimanje radnji na nepokretnom kulturnom dobru, kao i na području prostornih međa kulturnoga dobra, za koje je prema posebnom propisu obvezna lokacijska dozvola, tijelo nadležno za njezino izdavanje dužno pribaviti posebne uvjete zaštite kulturnog dobra. U st. 2. propisano je da je za poduzimanje radnji iz st. 1. tog članka za koje se prema posebnom propisu izdaje rješenje o uvjetima građenja, investitor dužan, prije podnošenja zahtjeva, pribaviti posebne uvjete zaštite kulturnog dobra.
Tuženik i prvostupanjsko tijelo su se u obrazloženjima svojih rješenja pogrešno pozvali na citiranu odredbu čl. 6. st. 3. t. 1. ZPNIZ kojom je zabranjeno ozakoniti zgradu koja ima otvore na međi, kako to ispravno ukazuje tužiteljica, jer to nije u njihovoj nadležnosti. Pored toga, tuženik i prvostupanjsko tijelo su se pogrešno pozvali i na to da predmetna rekonstrukcija nije izvedena sukladno propisanoj dokumentaciji i izdanim posebnim uvjetima zaštite konzervatora, jer da je tada se ne bi vodio postupak ozakonjenja. Međutim, pored ovih utvrđenja koja nisu odlučna za donošenje odluke o predmetnom zahtjevu, prvostupanjsko tijelo i tuženik su u ponovnom postupku iznijeli i detaljno obrazložili dodatne razloge radi kojih se predmetna rekonstrukcija ne može zadržati u prostoru, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud kao jasne, dobro obrazložene i logične.
Naime, iz osporavanog rješenja tuženika i prvostupanjskog rješenja, te navoda opunomoćenice tuženika iznijetih na navedenoj raspravi, slijedi da je odbijen zahtjev tužiteljice za izdavanje predmetne potvrde iz razloga što je izvedena rekonstrukcija neplanska i neadekvatna jer unosi nove elemente i strukture u skučeni i kompleksni srednjovjekovni povijesni prostor, a osim toga ista je izvedena na način da negira povijesne zadanosti prostora i zajedničkog življenja jer je u pregradnom zidu prema susjednoj urušenoj kući koja je izvorno bila priljubljena uz predmetnu kuću tužiteljice i u kojem je bio samo jedan otvor koji je služio da u interijeru povezuje dvije prostorije, postavljen prozor čime se postojeći u naravi pregradni zid pretvara u pročelje građevine te se time ograničava rekonstrukcija susjednog objekta.
Dakle, iz navedenog slijedi da zatečena rekonstrukcija u cijelosti nije prihvatljiva prema konzervatorskim uvjetima iz razloga što izvedena rekonstrukcija oblikovanjem i odabirom materijala nije u skladu s arhitektonskom tradicijom zaštićene povijesne jezgre V., radi čega se ta rekonstrukcija u svojoj cjelini ne može zadržati u prostoru.
Sud je izvršio uvid u fotografije predmetne rekonstruirane zgrade i fotografije te zgrade koja je ranije postojala na tom mjestu prije rekonstrukcije, a koje se nalaze u spisu predmeta upravnog postupka, a iz tih fotografija je razvidno da je u naravi izvedena zgrada od opeke umjesto da je obnovljen i zadržan raniji kameni materijal, zatim je vidljivo da su izvedeni prozori bez tradicionalnih kamenih erti, zatim je vidljivo da je izveden ravni krov umjesto tradicionalnog i izvornog kosog jednostrešnog, dvostrešnog ili višestrešnog krova pokrivenog kupama kanalicama, te je razvidno da su na zajedničkom zidu između tog i susjednog objekta izvedeni prozori umjesto ranijih vrata koja su povezivala dvije prostorije unutar tih susjednih objekata, čime je kako to pravilno obrazlažu konzervatori narušena povijesna matrica starog izgrađenog sklopa stambenih građevina kojeg obilježava gusta izgrađenost objekata i priljubljene kuće (što je općepoznato) te se time negira povijesno stanje, a pored toga onemogućena je rekonstrukcija susjednog objekta.
Stoga je pravilno utvrđeno u upravnom postupku da predmetna rekonstrukcija nije izvedena na način koji bi se mogao uklopiti u predmetni prostor.
Dodaje se i to da tužiteljica može za potrebe postupka ozakonjenja, neovisno od ovog postupka, zatražiti od konzervatora da se očituju koje radove bi eventualno trebala izvesti da se predmetna rekonstrukcija „uklopi“ u postojeću arhitekturu Vodnjana te ukoliko izvede te radove, tužiteljica može ponovo zatražiti suglasnost sukladno citiranom čl. 6. st. 2. t. 1. ZPNIZ. Naime, čl. 20. st. 4. ZPNIZ propisuje da se rješenje o izvedenom stanju nezakonito izgrađene zgrade može donijeti ako podnositelj zahtjeva otkloni nedostatak zbog kojeg se ne može ozakoniti zgrada.
U odnosu na ostale prigovore tužiteljice iz tužbe u svezi dostave i upoznavanja sa sadržajem stručnog nalaza i mišljenja čija izrada je zatražena u drugostupanjskom postupku radi odlučivanja o žalbi tužiteljice navodi se da Sud u tom dijelu u cijelosti prihvaća obrazloženje tuženika iz odgovora na tužbu.
Slijedom svega navedenoga, osporavano rješenje tuženika ocjenjeno je zakonitim, pa je stoga Sud na temelju čl. 57. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan kako je to navedeno izreci ove presude.
U Rijeci 16. veljače 2021.
Sutkinja
Vesna Perić, v.r.