- 1 -              Revt 335/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 335/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik J. M., odvjetnik u Z., protiv prvotuženika M. G. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik G. V., odvjetnik u Z., te drugotuženika Ž. Ž. iz V. G., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik T. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B. P. S. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4730/14-2 od 22. veljače 2017., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-3469/12 od 21. siječnja 2014., u sjednici održanoj 16. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženicima da tužitelju solidarno plate iznos od 1.686.330,39 kn, sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose i po stopi kako je to određeno u toč. I. izreke prvostupanjske presude, a isto tako tuženici su obvezani tužitelju naknaditi troškove ovršnog postupka u iznosu od 27.412,50 kn s pripadajućim zateznim kamatama. Tuženici su također obvezani tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 106.062,50 kn.

 

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba prvotuženika i potvrđena je u odnosu na prvotuženika presuda prvostupanjskog suda u dijelu pod toč. I. za iznos glavne tražbine u visini od 1.686.330,39 kn, kao i za troškove ovršnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama u visini dobivenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (toč. I.). Preinačena je prvostupanjska presuda u odnosu na drugotuženika, te u odnosu na tog tuženika u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (toč. II. 1.). Odbijen je zahtjev tužitelja za isplatu troškova parničnog postupka u odnosu na drugotuženika (toč. II. 2.), te je naloženo tužitelju da drugotuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 73.806,25 kn (toč. II. 3.). Isto tako odbijen je zahtjev tužitelja prema prvotuženiku za isplatu zatezne kamate po stopi kojom se uvećava eskontna stopa Hrvatske narodne banke za tri postotna poena (toč. II. 4.). Odbijen je i zahtjev prvotuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 20.000,00 kn (toč. III.).

 

Protiv odbijajućeg dijela drugostupanjske presude sadržanog u toč. II. tužitelj  je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP),  zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se u odnosu na drugotuženika u cijelosti usvoji zahtjev tužitelja, uz nalog da drugotuženik nadoknadi troškove postupka, podredno da se djelomično ukine drugostupanjska presuda u odnosu na drugotuženika i da se predmet vrati na ponovno suđenje drugom vijeću drugostupanjskog suda.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu koji se revizijom pobija i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

 

Tužitelj u reviziji pobija drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska presuda u odnosu na drugotuženika i u odnosu na tog tuženika u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Suprotno tvrdnji revidenta drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ista ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude i provedenih dokaza i isprava koje se nalaze u spisu.

 

Tvrdnja je revidenta da drugostupanjski sud nije dao niti jedan razlog zbog čega je u odnosu na drugotuženika odbio tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno da nije obrazložio razloge zbog čega smatra da tužitelj nije dokazao da je drugotuženik teško zloupotrijebio okolnost da kao član društva ne odgovara za obveze društva vjerovnicima.

 

Prema odredbi čl. 10. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15, 40/19 – dalje: ZTD) onaj tko zloupotrebljava okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva ne može se pozvati na to da po zakonu ne odgovara za te obveze. Pri tome je prema st. 4. istog članka propisano da se smatra da je ispunjena pretpostavka za odgovornost člana društva prema st. 3. naročito ako koristi društvo za to da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen, ako koristi društvo da bi oštetio vjerovnike, ako protivno zakonu upravlja imovinom društva kao da je to njegova imovina, ako u svoju korist ili u korist neke druge osobe umanji imovinu društva, iako je znao ili mora o znati da društvo neće moći podmiriti svoje obveze.

 

Prvostupanjski sud je obvezao na naknadu štete i drugotuženika smatrajući da su ispunjene pretpostavke za odgovornost drugotuženika kao člana društva za naknadu štete tužitelju i to iz razloga što je imenovao direktora društva (prvotuženika) i što je znao da isti ne postupa u skladu s propisima, prvotuženika nije opozvao s te funkcije.

 

Drugostupanjski sud ističe da je takvo shvaćanje prvostupanjskog suda pogrešno, jer sama činjenica da je drugotuženik kao jedini član društva imenovao direktora i istoga nije na vrijeme opozvao direktora koji je zloupotrijebio svoju dužnost, ne znači da su ispunjene pretpostavke iz čl. 10. st. 3. i 4. ZTD.

 

Naime, drugostupanjski sud primjenjujući odredbu čl. 373.a ZPP sam utvrđuje sljedeće činjenice:

 

- da su drugotuženik kao prenositelj i društvo T. M. d.o.o., kojeg je zastupao direktor M. G. sklopili Predugovor o prijenosu poslovnih udjela u društvu M. B. d.o.o. 20. prosinca 2010.,

 

- da je čl. 6.2. tog predugovora bilo ugovoreno da će drugotuženik prvotuženika imenovati kao jedinog direktora u društvu M. B. d.o.o. G. s danom 31. prosinca 2010.,

 

- da je prvotuženik bio imenovan jedinim direktorom društva M. B. d.o.o. G.,

 

- da je prvotuženik kao direktor trgovačkog društva M. B. d.o.o. G. sklopio s tužitelj ugovor 2. siječnja 2011. prema kojem je tužitelj izvodio radove bušenja i miniranja, a za što mu je društvo M. B. d.o.o bilo u obvezi isplatiti naknadu,

 

- da je drugotuženik pismom od 1. rujna 2011. pozvao društvo T. m. d.o.o. Z. da isplati drugu ratu ugovorene cijene za prijenos poslovnih udjela u društvu M. B. d.o.o. G., te je to ponovio pismom od 16. rujna 2011.,

 

- da je drugotuženik kao jedini član društva M. B. d.do.o. G. 17. studenog 2011. donio odluku o obvezi dostave poslovnih knjiga i financijskih izvješća, odluku o obvezatnoj uputi direktoru i odluku o ograničenju ovlasti za zastupanje direktora društva,

 

- da je drugotuženik smijenio prvotuženika s mjesta direktora trgovačkog društva M. B. d.o.o. G. i imenovao novog direktora 5. ožujka 2012.,

 

- da utuženi iznos predstavlja dug društva M. B. d.o.o. G. za obavljene usluge od strane tužitelja.

 

Obzirom na takva činjenična utvrđenja drugostupanjski sud smatra da iz ponašanja drugotuženika, a niti iz dokumentacije koja se nalazi u spisu ne proizlazi da je drugotuženik zloupotrijebio okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva, jer da niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi drugotuženik koristio dominantni položaj u društvu, da bi za sebe ili neku drugu osobu ostvario korist ili čin koji mu je inače zabranjen, a niti da bi isti imao namjeru oštećivanja vjerovnika.

 

Pogrešna je tvrdnja revidenta da u pobijanoj presudi postoji proturječnost, jer da sam drugostupanjski sud izričito navodi da je drugotuženik kao jedini član društva imenovao prvotuženika za direktora i da ga isti nije na vrijeme pozvao, pa da je time zloupotrijebio svoju dužnost. Naime, drugostupanjski sud ističe da sama činjenica da je drugotuženik imenovao prvotuženika direktorom društva i da ga isti nije na vrijeme opozvao, sama po sebi ne znači da je drugotuženik zloupotrijebio svoju dužnost, jer u postupku nije utvrđeno da bi drugotuženik na bilo koji način utjecao na odluke prvotuženika - direktora društva, da nije dokazao da bi drugotuženik koristio društvo da bi postigao cilj koji mu je inače zabranjen, da bi koristio društvo radi oštećenja vjerovnika, da bi protivno zakonu upravljao imovinom društva kao da je njegova imovina ili da bi umanjio imovinu društva u svoju ili korist neke druge osobe.

 

Obzirom na utvrđenja drugostupanjskog suda koja su različita u odnosu na utvrđenja prvostupanjskog suda glede odgovornosti drugotuženika za naknadu štete tužitelju, te kako je drugostupanjski sud svoju odluku utemeljio na takvim činjeničnim utvrđenjima, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbijen.

 

Radi navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je valjalo reviziju tužitelja odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 16. veljače 2021.

 

                            Predsjednica vijeća:

              Katarina Buljan, v. r.