1                  Poslovni broj: 2 UsI-100/2021-5

                                                                                           Poslovni broj: 2 UsI-100/2021-5

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja F. U., iz R. S., V., kojeg zastupa opunomoćenik M. M., odvjetnik u P., , protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Rovinj - Rovigno, Rovinj, Istarska ulica 13, radi produženja, ukidanja i oduzimanja oružanih listova te oduzimanja oružja, 16. veljače 2021.,

p r e s u d i o   j e

              I.               Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Rovinj - Rovigno, broj: 511-08-28/4-UP/I-92/2020. od 2. prosinca 2020. godine.

              II.              Upravni postupak se obustavlja.

              III.               Nalaže se tuženiku da tužitelju F. U. vrati predmete oduzete rješenjem, Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Rovinj - Rovigno, broj: 511-08-28/4-UP/I-92/2020. od 2. prosinca 2020., u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude u ovome upravnom sporu.

Obrazloženje

              Rješenjem tuženika, broj: 511-08-28/4-UP/I-92/2020. od 2. prosinca 2020., odbijen je zahtjev tužitelja za produženje oružnih listova za pet lovačkih pušaka i glatku cijev (pobliže označenih u izreci rješenja), te je određeno oduzimanje navedenog oružja, uz ostale prateće odluke. Odluka tuženika temelji se na činjenici da je tužitelj, u svojstvu odgovorne osobe u pravnoj osobi – Lovačkom društvu Rovinj proglašen krivim za počinjenje prekršaja po Zakonu o lovstvu.

              Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i tvrdi, u bitnome, da je tužitelj konkretnom prekršajnom presudom proglašen krivim uz oslobođenje od kazne za prekršaj administrativne naravi, pri čemu je tuženik pogrešno protumačio mjerodavne zakonske odredbe, jer je ratio legis odredbi o oduzimanju oružja zaštita javnog poretka te sigurnosti i zdravlja ljudi od nasilnih i potencijalno opasnih pojedinaca, lovokradica i sl., dok tužiteljev prekršaj ni na koji način nije povezan s elementima nasilja. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika.

              Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u bitnome, kod navoda osporenog rješenja, podsjeća da u predmetnom slučaju postoje okolnosti koje čine smetnju za posjedovanje oružja i predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

Tužitelj osporava samo primjenu prava, nisu sporne činjenice odlučne za rješavanje ovog spora, a stranke u tužbi odnosno u odgovoru na tužbu nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave. Sud je, stoga, vodeći se načelom učinkovitosti (čl. 8. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u nastavku teksta: ZUS), presudu donio bez provedbe rasprave (čl. 36. t. 4. ZUS-a). Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

Prema članku 77. stavku 3. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana ("Narodne novine", br. 94/18 i 42/20), nadležno tijelo odbit će rješenjem produžiti rok važenja oružnog lista građaninu koji ne ispunjava uvjete iz – među inim – članka 11. stavka 2. točke 4. toga Zakona. Potonjom odredbom propisan je jedan od kumulativnih općih uvjeta za izdavanje odobrenja za nabavu oružja fizičkoj osobi, i to da nije u Republici Hrvatskoj pravomoćno kažnjena i da protiv nje nije pokrenut postupak za prekršaje s elementima nasilja, posebice za prekršaje protiv javnog reda i mira, javnog okupljanja, nereda na sportskim natjecanjima, prekršaje zbog nasilja u obitelji, zbog zlouporabe droga, oružja ili eksplozivnih tvari, prekršaje u području lovstva odnosno za istovjetno djelo u državi čiji je državljanin ili u kojoj ima prebivalište ili boravište, te da joj nije izrečena zaštitna mjera radi navedenih prekršaja.

Oduzimanje oružja ulazi u doseg zaštite ustavnoga i konvencijskog prava na vlasništvo  (čl. 48. st. 1., vezano uz čl. 16. Ustava Republike Hrvatske, „Narodne novine“, broj 59/90, 135/97, 8/98 – proč. tekst, 113/00, 124/00 – proč. tekst, 28/01, 41/01 – proč. tekst, 55/01 – ispr., 76/10, 85/10 – proč. tekst i 5/14; čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda).

Nesporno je da je tužitelj pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Rovinju – Rovigno, broj: 19. Pp G-… od 5. prosinca 2018. proglašen krivim, kao odgovorna osoba Lovačkog društva Rovinj, za prekršaj iz članka 75. stavka 3. Zakona o lovstvu („Narodne novine“, broj 99/18). Po ovoj odredbi, divljač i njezini dijelovi nakon završetka lova ili na drugi način stečena divljač i njezini dijelovi smiju se držati, prenositi ili prevoziti uz potvrdu o podrijetlu divljači i njezinih dijelova u skladu s odredbama pravilnika iz stavka 11. toga članka. U konkretnom slučaju, tužitelj i pravna osoba čija je tužitelj odgovorna osoba proglašeni su krivima jer u potvrdi o podrijetlu divljači i njihovih dijelova, što su je izdali, nije bila ispunjena i rubrika koja se odnosi na količinu divljači (odstrijeljenih štuka bene), pa se divljač nakon završetka lova prevozila ili prenosila izvan lovišta bez odgovarajuće potvrde. Prekršajni sud je pritom primijenio institut oslobođenja od kazne.

Gramatičko tumačenje odredbe članka 11. stavka 2. točke 4. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana upućuje na to da zapreku za izdavanje/produženje oružnog lista čini bilo koji prekršaj u području lovstva. Međutim, sagledavajući cjelinu ove odredbe, fokusirane primarno na djela koja upućuju na ozbiljan rizik od zlouporabe oružja (nasilje, zlouporaba droga, oružja ili eksplozivnih tvari), Sud je suglasan s argumentacijom tužitelja da ciljno tumačenje spomenute odredbe (uključujući prilagođavajuće tumačenje zakonske norme u skladu s ustavnom i konvencijskom normom) ne upućuje na zaključak da ta odredba obuhvaća i prekršaje u području lovstva koji ni na koji način ne upućuju na rizik zlouporabe oružja, u koje okvire nedvojbeno ulazi i djelo za koje je tužitelj proglašen krivim (uz oslobođenje od kazne). Bitna pravna obilježja navedene odredbe Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana nisu disciplinska niti kaznena u širem smislu riječi, već je riječ o upravnopravnoj pretpostavci preventivnog karaktera.

Podredno, kada ne bi postojalo valjano uporište za ovakvu pravnu interpretaciju, tužbeni zahtjev valjalo bi usvojiti neposrednom primjenom navedenih ustavnih i konvencijskih normi u konkretnom slučaju. 

Naime, prema novijim ustavnosudskim stajalištima (npr. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske: broj: U-III-2864/2016 od 23. svibnja 2019.; U-III-5917/2016 od 5. studenoga 2019.), upravni sudovi sude na temelju zakona, ali i na temelju Ustava. Stoga zadaća upravnih sudova nije ograničena samo na kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata i postupanja javnopravnih tijela u smislu jesu li potonji utemeljeni na slovu zakona, već su upravni sudovi dužni primjenjivati ustavne odredbe o pravima i slobodama pojedinaca kako ih tumači Ustavni sud, odnosno preispitati je li određeni pojedinačni akt ili postupanje javnopravnog tijela, makar utemeljeno na zakonu, protivno Ustavom zajamčenim pravima i slobodama. Budući da je Republika Hrvatska kao suverena država prenijela dio svoje sudbene jurisdikcije na Europski sud za ljudska prava (ESLJP), Ustavni sud primjenjuje pravne standarde koje je u svojoj praksi izgradio ESLJP. Spomenuto ujedno omogućuje da se sporovi riješe na nacionalnoj razini izravnom (neposrednom) primjenom Konvencije i prakse ESLJP-a, a u skladu s načelom supsidijarnosti konvencijskog nadzornog sustava nijedna odredba domaćeg prava ne smije tumačiti i primijeniti na način nesuglasan s obvezama koje proizlaze iz Ustava i Konvencije.

Interpretacija na koju upućuje Ustavni sud, primjenjujući, između ostalog, praksu razvijenu od strane ESLJP-a, u predmetima s uključenim ustavnopravnim i konvencijskim elementima, ne polazi, dakle, od užega, tradicionalnog poimanja zakonitosti (u međ. izvorima, engl. legality), već od šireg poimanja koje bi se moglo nazvati pravnošću (engl. lawfulness).

Prethodno navedene generalne napomene nužno su primjenjive i u odnosu na javnopravna tijela u upravnom postupku. Štoviše, rješavanje upravnih stvari primarno je zadaća uprave (javnopravnih tijela), dok upravno sudstvo ima kontrolnu funkciju. Pri ispunjavanju ove ustavne i zakonske zadaće upravnog segmenta izvršne vlasti naročita je odgovornost na javnopravnim tijelima što donose konačne upravne akte. Stoga u tom svjetlu treba interpretirati i načelo zakonitosti, uređeno u čl. 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP).

U predmetnom slučaju Sud ocjenjuje da bi oduzimanje dotičnog oružja tužitelju, bez obzira na mogućnost prodaje oružja (ovdje nije riječ samo o financijskoj vrijednosti oružja), samo zbog propusta za koji je proglašen prekršajno krivim (uz oslobođenje od kazne), predstavljalo nerazmjerno miješanje u tužiteljevo ustavno i konvencijsko pravo na mirno uživanje vlasništva. Pored toga, za tu odluku u konkretnom slučaju ne postoji prijeka potreba u demokratskom društvu, niti zaštita javnog interesa ovdje preteže nad potrebom zaštite tužiteljeva prava vlasništva. Sud, pritom, podsjeća da se nijedna odredba domaćeg prava ne smije tumačiti i primijeniti na način nesuglasan s obvezama koje proizlaze iz Ustava i Konvencije, te da je uloga upravnog suda preispitati je li određeni pojedinačni akt ili postupanje javnopravnog tijela, makar utemeljeno na zakonu, protivno Ustavom zajamčenim pravima i slobodama. Stoga se ni pretpostavke propisane u članku 11. stavku 2. točki 4. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana u konkretnom slučaju ne mogu tumačiti ni primijeniti na način koji bi bio nesuglasan ustavnim i konvencijskim obvezama Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, neposredna primjena ustavnih i konvencijskih odredbi prilikom rješavanja predmeta je rijetka. U većini predmeta svih vrsta, uključujući predmete na ovome upravnom području, dovoljna je uobičajena interpretacija mjerodavnih zakonskih odredbi. Posebnosti ove upravne stvari upućuju, međutim, na nužnost spomenute neposredne primjene (zbog prethodno iznesenih razloga), što, ujedno, omogućuje da stvar bude valjano riješena već na nacionalnoj razini. Sud, stoga, utvrđuje da bi, u okolnostima predmetnog slučaja - čak i kada posrijedi ne bi bila pogrešna interpretacija zakonske norme (što je primarni razlog usvajanja tužbenog zahtjeva, zbog prethodno iznesenog) - oduzimanje tužiteljevog oružja bilo protivno Ustavom i Konvencijom zajamčenom pravu vlasništva.

Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da je tuženik pri rješavanju ove upravne stvari, propuštanjem valjane interpretacije mjerodavnoga materijalnog prava, pogrešno primijenio odredbu članka 11. stavka 2. točke 4. Zakona o nabavi i posjedovanju oružja građana (vezano uz čl. 5. st. 1. ZUP-a).

Zbog toga je Sud poništio osporavano rješenje tuženika, te je naložio povrat oduzetih stvari tužitelju (čl. 58. st. 1. i čl. 59. st. 1. ZUS-a, povezano s odredbama čl. 81. st. 1. i 2. toga Zakona). Na taj način Sud je sam riješio stvar, bez vraćanja predmeta na ponovni postupak, dovršivši ujedno upravni postupak njegovom obustavom, uz odgovarajuću primjenu odredbe članka 46. stavka 5. ZUP-a. Ovo nije zapreka za buduće pokretanje novoga (zasebnog) upravnog postupka prema tužitelju u ovoj vrsti predmeta, bude li utvrđeno da za to postoje drugi propisani razlozi.

Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe, sukladno odredbi članka 22. stavka 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine,“ broj 118/18).

U Rijeci 16. veljače 2021.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko, v.r.