- 1 -              Rev 705/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 705/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L. iz K., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici A. S., D. M., A. M. i I. G., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u R., protiv tuženice O. K., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica N. Š., odvjetnica u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-553/2015-2 od 1. lipnja 2016. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-496/2013 od 27. lipnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2021.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-553/2015-2 od 1. lipnja 2016. odbija se kao neosnovana.

 

Zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

 

Općinski sud u Rijeci presudom poslovni broj P-496/2013 od 27. lipnja 2014. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tuženici da tužitelju nadoknadi štetu, u iznosu od 250.000,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama do isplate u visini propisanoj zakonom u roku od 15 dana.“

 

Pod točkom II. izreke naložio je tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 13.281,25 kuna u roku od 15 dana, a pod točkom III. izreke je u preostalom dijelu iznad iznosa iz točke II. izreke do zatraženog iznosa od 17.150,00 kuna odbio zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška.

 

 

Županijski sud u Rijeci presudom i rješenjem poslovni broj Gž-553/2015-2 od 1. lipnja 2016. pod točkom 1. izreke odbio je žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdio je prvostupanjsku presudu u točki I. i II. izreke, dok je pod točkom 2. izreke odbio zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na reviziju tuženica je osporila navode iz revizije i predložila je odbiti reviziju kao neosnovanu pri čemu je zatražila naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije se ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer u reviziji nisu određeno jasno navedeni razlozi u čemu bi se sastojala povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Osim toga, drugostupanjska presuda ne proturječi samoj sebi i stanju spisa, a u obrazloženju presude su navedeni jasni, razumljivi i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju te presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

Prema odredbi čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP-a protiv drugostupanjske presude protiv koje se može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizija se može podnijeti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

Relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 298. i čl 219. ZPP-a, na koju revident ukazuje u reviziji, drugostupanjski sud i nije mogao počiniti s obzirom da je o žalbi tužitelja odlučeno u sjednici vijeća, bez provođenja rasprave. Stoga drugostupanjski sud nije mogao počiniti ovu relativno bitnu povredu, na koju se ukazuje u reviziji, zbog čega je takav revizijski razlog neosnovan.

 

Nadalje, sudac je na ročištu 18. rujna 2013. u smislu čl. 296. st. 1. ZPP-a upozorio tužitelja i njegovu punomoćnicu na potrebu uzimanja punomoćnika za zastupanje što su tužitelj i njegova punomoćnica izričito odbili navodeći da će se sami zastupati i da su odlučili da više neće angažirati odvjetnika. Stoga se tužitelj sada neosnovano poziva na činjenicu da je neuka stranka u postupku.

 

 

Neosnovano tužitelj u reviziji navodi da njegov prijedlog iz podneska od 10. rujna 2013. da se utvrdi „tržišna vrijednost materijalne štete“ zapravo predstavlja prijedlog za provođenje vještačenja pri čemu i sam navodi da tužitelj nije spomenuo riječi „vještačenje“. I prema shvaćanju ovog suda, takav navod tužitelja ne predstavlja dokazno sredstvo, nego samo okolnost koju je potrebno utvrditi određenim dokazom odnosno dokaznim sredstvom. To tim više jer se visina štete može dokazivati različitim dokaznim sredstvima, a ne samo vještačenjem, pri čemu se ističe da je tužitelj na ročištu 17. siječnja 2014. odustao i od provođenja dokaza saslušanjem vještaka I. K. u svojstvu svjedoka.

 

Ovlaštenje suda propisano odredbom čl. 298. ZPP-a, važećom za vrijeme trajanja prvostupanjskog postupka, treba sagledati u okviru načela stranačke istine (čl. 7. st. 1. ZPP) te ona ne podrazumijeva obvezu suca da umjesto stranaka pronalazi činjenice odlučne za konkretni spor i dokaze kojima će se te činjenice dokazivati, a kako to revident pogrešno smatra (tako i u Revt-525/16 od 21. ožujka 2017. i Revx-939/14 od 11. ožujka 2020.).

 

Nadalje, uvidom u zapisnik s ročišta 5. lipnja 2014. utvrđeno je da je punomoćnica tužitelja potpisala zapisnik te nije stavljala nikakve primjedbe niti prigovore na njegov sadržaj sukladno čl. 126. st. 2. ZPP pa je stoga neosnovan revizijski navod da je tužitelj na ročištu dostavio nalaz i mišljenje vještaka I. K. koji je sudac prema revizijskom navodu tužitelja vratio tužitelju uz obrazloženje da je nalaz irelevantan, jer to nije navedeno u zapisniku s ročišta. Za napomenuti je i da takav navod (da je sudac vratio tužitelju nalaz predan na ročištu što nije konstatirano u zapisniku s ročišta) revident nije navodio niti u žalbi nego prvi puta sada u reviziji.

 

Suprotno revizijskom navodu da tužitelj nije odustao od dokaza provođenjem vještačenja, osim što tužitelj nije niti predložio provođenje tog dokaza, iz zapisnika s ročišta 5. lipnja 2014. na koji niti tužitelj niti njegova punomoćnica nisu imali prigovora, proizlazi da tužitelj i njegova punomoćnica ne predlažu daljnje dokaze te da predlažu zaključenje glavne rasprave zbog čega sud osnovano nije provodio daljnje dokaze.

 

Slijedom navedenog, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji.

 

Iako revident u uvodu revizije navodi da reviziju podnosi i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, isti nije sukladno odredbi čl. 386. st. 1. ZPP-a određeno naveo u čemu bi se pogrešna primjena materijalnog prava sastojala već se revizija iscrpljuje u obrazlaganju revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka pa stoga ovaj sud ovakve navode tužitelja nije niti mogao uzeti u razmatranje.

 

Zbog navedenog, ne postoji revizijski razlog zbog kojeg je revizija izjavljena pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Tuženici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Zagreb, 16. veljače 2021.