- 1 -              I Kž-Us 123/2017-7

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 123/2017-7

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženice A. M. R., zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: državni odvjetnik) i optuženice A. M. R. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 31. svibnja 2017. broj K-Us-41/2016., u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2021., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice zamjenice Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, Ž. M. i branitelja optuženice A. M. R., D. R., odvjetnika iz S.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se optuženica A. M. R. za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora od 1 (jedne) godine.

 

II. Odbija se kao neosnovana žalba optuženice A. M. R. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženica A. M. R. proglašena je krivom da je počinila kazneno djelo protiv službene dužnosti, zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te je na temelju članka 291. stavka 2. KZ/11. osuđena na kaznu zatvora od jedne godine, koja je kazna na temelju članka 55. stavaka 1., 2. i 5. KZ/11. zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje za dva sata rada. Na temelju članka 55. stavka 4. KZ/11. određeno je da će se rad za opće dobro izvršiti samo uz pristanak osuđenice kojeg će ista dati nadležnom Uredu za probaciju. Ako se osuđenica u roku od osam dana za koji je pozvana ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili joj se poziv ne bude mogao dostaviti na adresu koju je dala sudu ili ne da pristanak za rad za opće dobro, započinje postupak izvršenja izrečene kazne na koju je osuđena. Ako osuđenica svojom krivnjom ne bude izvršavala rad za opće dobro, sud će odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u neizvršenom dijelu ili u cijelosti, a ako osuđenica ne izvrši rad za opće dobro bez svoje krivnje, nadležno tijelo za probaciju produžit će rok iz stavka 5. tog članka.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08-14), oštećenoj Republici Hrvatskoj dosuđen je imovinsko pravni zahtjev u cijelosti te je naloženo optuženici A. M. R., OIB: …, iz Z., …, da oštećenoj Republici Hrvatskoj, OIB: …, na ime imovinsko pravnog zahtjeva isplati iznos od 548.653,14 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na navedeni iznos od 16. svibnja 2009. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za osam postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08-14 odlučeno je da je optuženica A. M. R. dužna platiti troškove kaznenog postupka na ime paušala u iznosu od 3.000,00 kuna.

 

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08-14), s prijedlogom da „Vrhovni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu Županijskog suda u Zagrebu preinači u pogledu odluke o kazni na način da okrivljenici izrekne strožu zatvorsku kaznu“.

 

Protiv presude se žali i optuženica A. M. R. po braniteljima Ž. G. i D. R., oba odvjetnici iz S. (dva podneska). U žalbi podnesenoj po branitelju Ž. G., odvjetniku iz S., kao žalbene osnove istaknute su pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odluka o kazni te odluka o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „uvaži ovu žalbu i preinači pobijanju prvostupanjsku presudu na način da okrivljenu A. M. R. oslobodi od optužbe. Podredno se predlaže da žalba bude uvažena, pobijana prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak“. Žalba po branitelju D. R., odvjetniku iz S., podnesena je zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni, kao i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, a predlaže se jednako kao i u žalbi podnesenoj po odvjetniku Ž. G. U obje žalbe zatraženo je da se optuženicu i oba njezina branitelja izvijesti o sjednici vijeća na kojoj će se raspravljati o podnesenim žalbama, čemu je udovoljeno. Budući da se ove dvije žalbe sadržajno podudaraju i nadopunjuju, to je s obje te žalbe postupljeno kao s jednom optuženičinom žalbom.

 

Državni je odvjetnik na optuženičinu žalbu podnio odgovor, dok na žalbu državnog odvjetnika odgovor nije podnesen.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08-14, spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća je održana u prisutnosti zamjenice Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske, Ž. M. i branitelja optuženice A. M. R., D. R., odvjetnika iz S., dok na sjednicu nisu pristupili uredno izvješteni optuženica A. M. R. i njezin branitelj Ž. G., odvjetnik iz S., pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; - dalje: ZKP/08-19), održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok žalba optuženice A. M. R. nije osnovana.

 

Optuženica u žalbi ističe da je „ponovljena optužnica podnesena izvan roka od 15 dana utvrđenog čl. 230 Zakona o kaznenom postupku, ali se prvostupanjski sud nije osvrnuo na prigovor o propuštanju roka za podizanje optužnice“, čime u biti ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-14 jer da u presudi nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama. No, premda doista u pobijanoj presudi o ovom prigovoru nije ništa rečeno, time nije počinjena navedena bitna povreda jer se optužno vijeće na ovaj prigovor očitovalo prilikom potvrđivanja optužnice. No, ističe se i da nova optužnica, podignuta nakon što je optužno vijeće vratilo optužnicu državnom odvjetniku radi razjašnjenja stvari, nije podignuta nakon proteka roka iz članka 230. stavka 1. ZKP/08-14. Naime, nakon što je dopuna istrage dovršena 5. svibnja 2016., nova je optužnica primljena na Županijskom sudu u Zagrebu 3. lipnja 2016., dakle, u roku od 30 dana koji je za složene predmete (a o kakvom se nesporno radi u konkretnoj situaciji, s obzirom na to da je nalogom Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske rok od 30 dana za podizanje prve optužnice produljen za daljnjih 30 dana) propisan članom 230. stavkom 1. ZKP/08-14.

 

Daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-14, optuženica nalazi u odnosu na interpretaciju prvostupanjskog suda iskaza svjedokinja S. B., odnosno u proturječju iskaza svjedokinja N. G., S. M. i I. M. Međutim, kroz navedenu bitnu postupovnu povredu optuženica zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja, o čemu će više riječi biti u nastavku ove presude. Jednako tako optuženica smatra i da je u pobijanoj presudi „pogrešno primijenjeno materijalno pravo“, očito smatrajući da je povrijeđen kazneni zakon jer da je zbog pozitivnog mišljenja Općinskog državnog odvjetništva u Kninu o Ugovoru o darovanju u odnosu na optuženicu isključena protupravnost. Međutim, i tim se žalbenim navodima pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja. Pobijana presuda ispitana je sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08-19 te nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženice A. M. R. povrijeđen kazneni zakon.

 

Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja, optuženica tvrdi da u njezinom postupanju nema protupravnosti jer da je sporni Ugovor o darovanju zaključen tek nakon što je Općinsko državno odvjetništvo u Kninu na njegov nacrt dalo pozitivno mišljenje bez kojeg se takav ugovor ne može zaključiti. S tim u vezi, upire se i na iskaz svjedokinje S. B., iz čijeg iskaza, prema stanovištu obrane, proizlazi da je znala da se radi o etažiranoj kući i da bi i u trenutku iskazivanja ponovno na takav ugovor dala pozitivno mišljenje.

 

Međutim, protivno takvim žalbenim navodima, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da pozitivno mišljenje Općinskog državnog odvjetništva u Kninu ni na koji način ne ekskulpira optuženicu, s obzirom na to da je ona sve radnje za koje je proglašena krivom poduzela prije nego što je dano mišljenje, a koje su radnje, osim na protuzakonito pogodovanje D. R. prilikom stambenog zbrinjavanja njega i njegove obitelji, bile usmjerene i na to da se prikrije da se radi o nezakonito poduzetim radnjama. Pritom svakako treba istaknuti da je prema iskazu svjedokinje M. L., koja je sastavljala sporni ugovor, točku 1. u kojoj je opisana darovana nekretnina, ova svjedokinja sastavila prema opisu darovane nekretnine koji joj je na papiriću dala upravo optuženica A. M. R. Iz tog je opisa jasno vidljivo da je nekretnina opisana na način da proizlazi da se D. R. daruje jedan stan koji se sastoji od više etaža, premda je optuženica itekako bila svjesna da se radi o dva stana jer je D. R. u trenutku kada je Republike Hrvatska kupovala stan koji se nalazi na 1. i 2. etaži (prizemlje i podrum) već bio u posjedu stana (prema ugovoru o najmu) na 3. etaži (1. kat), a stan u prizemlju i podrumu je i kupljen uz optuženičinu suglasnost, očito s ciljem da ga se neosnovano daruje D. R., na što ukazuju sve daljnje radnje koje je optuženica poduzela. Da se iz Ugovora nije moglo zaključiti da se radi o darovanju dva stana potvrđuje i svjedokinja S. B. koja je dala pozitivno mišljenje na sporni Ugovor o darovanju, i koja je, protivno navodima u žalbi, na raspravi jasno i nedvosmisleno iskazala da je mogla zaključiti iz ugovora da se radi o dva stana, ne bi dala pozitivno mišljenje na taj ugovor jer se je prema Zakonu o područjima posebne državne skrbi („Narodne novine“ broj 86/08. - dalje: ZPPDS) darovati mogao samo jedan stan ili samo jedna kuća. Međutim, s obzirom na činjenicu da su hrvatskim braniteljima i ranije darovane kuće s više etaža, zaključila je, vodeći računa o načinu na koji je opisana nekretnina, da se i tu radi o takvoj situaciji zbog čega je dala pozitivno mišljenje. Osim toga, ova je svjedokinja jasno navela da je obveza državnog odvjetništva kod davanja mišljenja u ovakvim situacijama provjeriti jesu li na strani podnositelja zahtjeva ispunjeni svi zakonski uvjeti. Tako je konkretno trebala u odnosu na D. R. kao podnositelja zahtjeva provjeriti je li on u trenutku podnošenja zahtjeva imao status hrvatskog branitelja, imaju li on i članovi njegove obitelji drugu nekretninu u vlasništvu ili drugi useljivi objekt ili su s istima raspolagali nakon 8. listopada 1991. te koriste li nekretninu koja je predmet ugovora o darovanju. Pritom je istaknula i da kod davanja mišljenja ona ne ulazi u ocjenu kako i na koji način je nadležno Ministarstvo provelo upravni postupak, budući da to nije u njezinoj nadležnosti niti je ona, prilikom davanja mišljenja, ovlaštena nadzirati odluke Ministarstva, a koje se odnose na to što predstavlja objekt koji se daruje, o kojoj se površini radi te je li nekretnina etažirana ili ne, već se samo utvrđuje i provjerava, zadovoljava li podnositelj zahtjeva formalne uvjete za darovanje nekretnine propisane zakonom. Ministarstvo je to koje u upravnom postupku pronalazi i dodjeljuje nekretninu podnositelju zahtjeva i u tom postupku darovanja nekretnine Ministarstvo odgovara za pravilnost i zakonitost postupanja, a u vršenju nadzora ona nije ovlaštena kontrolirati zakonitost i pravilnost rada Ministarstva. Stoga je neosnovano upiranje u žalbi i na okolnost da je Općinskom državnom odvjetništvu u Kninu bio dostupan izvadak iz zemljišnih knjiga iz kojeg je vidljivo da se radi o etažnom vlasništvu. No, sve i da je u postupanju državne odvjetnice koja je na Ugovor o darovanju dala pozitivno mišljenje bilo elemenata koji upućuju na neki oblik odgovornosti, niti ta okolnost ne bi otklonila elemente kažnjivosti radnji koje je poduzela optuženica, a koje su, kao što je već navedeno, poduzete prije nego što je dano pozitivno mišljenje na Ugovor i koje su smišljeno poduzimane upravo na način da se takvo mišljenje dobije.

 

Također se neosnovano u žalbi upire na činjenicu da nije bilo ograničenja u kvadraturi stana ili kuće koji su mogli biti darovani hrvatskim braniteljima, s obzirom na to da optuženica niti nije proglašena krivom da je pogodovala D. R. na način da dobije više kvadrata nego što je to dopušteno prema odredbama ZPPDS, nego da mu je svojim radnjama omogućila sa stekne vlasništvo nad dva stana, a što je protivno odredbama ZPPDS. S tim u vezi potpuno je promašeno isticanje u žalbi da bi u situacijama kada su u istoj kući darovani stanovi više obitelji dolazilo do nesuglasica. Osim toga, u stanu koji se nalazi u prizemlju i podrumu je više godina živjela obitelj P. (prvotni vlasnici kuće prije prodaje Republici Hrvtaskoj), dok su istovremeno na 1. katu živjeli obitelj D. R., a u potkrovlju iste kuće u 4. etaži obitelj sestre J. R., supruge D. R., pri čemu je upravo u vrijeme darovanja ova dva stana D. R. rješavan stambeni status obitelji druge sestre J. R. na način da joj je darovana kuća u K. pa se je moglo, ako se je već htjelo izbjeći useljavanje nepoznatih osoba u kuću u kojoj se već nalaze dvije povezane obitelji, u istoj kući i trećoj povezanoj obitelji dodijeliti jedan od stanova.

 

U žalbi se problematizira i korištenje u pobijanoj presudi pojma „stambena jedinica”, no, i to posve neosnovano jer je iz cjelokupne presude, a i dokumentacije u spisu predmeta, jasno vidljivo da se pod tim pojmom podrazumijeva stan, pri čemu je iz opisa pojedinih stambenih jedinica, odnosna stanova u kući u K., …, jasno vidljivo da se u istoj nalaze tri zasebna stana koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije za postojanje samostalne uporabne cjeline (zbog čega je i bilo moguće provesti etažiranje kuće). S obzirom na to da se je u konkretnoj situaciji radilo o nekretnini koja je etažirana, potpuno su promašeni i žalbeni navodi da su u mnoštvu situacija darovane i kuće koje su bile neetažirane, a sastojale su se od više etaža i taj navod ni na koji način ne utječe i na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

Protivno daljnjim žalbenim navodima, premda nije zakonom propisano da se ne mogu spajati dva APN predmeta, a što se radilo i u praksi, s pravom prvostupanjski sud prihvaća navode svjedokinja N. G., S. M., M. L. i I. M. da se nisu mogla spajati dva APN predmeta u situaciji kada se svaki od tih predmeta odnosi na jednu stambenu jedinicu (stan ili kuću), već su se dopune suglasnosti radi spajanja dva APN predmeta davale kada je bilo potrebo da se objedine u jednu cjelinu glavni objekt i pomoćni objekti, o čemu je iskazivala i sama optuženica u svojoj obrani. Da je i optuženici bilo poznato da se ne mogu spajati dva APN predmeta, vidljivo je i iz činjenice da je nakon traženja dopune suglasnosti upravo ona tražila spajanje dva APN predmeta da bi se ta dva predmeta vodila pod istim brojem jer, kako to jasno proizlazi iz iskaza svjedokinje I. M., u dopuni suglasnosti nisu se mogla nikada navoditi dva APN predmeta. O nemogućnosti ovakvog spajanja dva APN predmeta iskazuje i svjedokinja M. L. koja je navela da je to i tehnički neprovedivo te da nije mogla spajanje provesti kroz aplikaciju nego je to učinila u wordu. O svemu tome je sastavila i službenu bilješku da bi otklonila odgovornost od sebe. Službenu bilješku da su radile po nalogu optuženice sastavile su i svjedokinje N. G. i S. M., koje službene bilješke je, protivno navodima u žalbi, pravilno cijenio i prvostupanjski sud kao vjerodostojne. S tim u vezi neosnovano je i žalbeno upiranje da su upravo ove svjedokinje poduzimale nezakonite radnje i da su na takve radnje trebale upozoriti nadređene i poduzeti druge radnje da bi se spriječilo takvo postupanje. Međutim, ove su svjedokinje sasvim jasno iskazale da su radnje koje im je naložila optuženica poduzimale zbog straha da će, ako se usprotive nalogu sebi nadređene osobe, ostati bez posla pa su, premda svjesne da rade nešto što je nezakonito, postupale po nalozima, sačinivši pritom službene bilješke iz kojih je vidljivo da rade upravo ono što je optuženica od njih tražila. A upravo je optuženica koristila snagu svog autoriteta, svjesna da se njoj podređene službenice neće usprotiviti njezinom nalogu, osobito imajući na umu da su one zaposlene u maloj sredini gdje protivljenje izvršavanju naloga sebi nadređene osobe baš i nije prihvatljivo, pogotovo ne u situaciji kada se predmet u kojem su poduzete takve radnje odnosi na stambeno zbrinjavanje tadašnje gradonačelnice grada u kojem su ove svjedokinje živjele.

 

Nije u pravu optuženica niti kada u žalbi tvrdi da su proturječni iskazi svjedokinja N. G. i S. M. koje su navele da su za intervenciju optuženice za rješavanje stambenog pitanja J. R. (supruge D. R.) na način da joj se uz stan na 1. katu kojeg je već koristila zajedno sa svojom obitelji dodijeli i stan u prizemlju i podrumu čule od svjedokinje I. M., iskazu potonje svjedokinje koja je navela da se toga ne sjeća, jer činjenica da se svjedokinja M. toga ne sjeća ne upućuje niti na zaključak da to nije rekla svjedokinjama G. i M. niti na međusobnu proturječnost njihovih iskaza.

 

Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi utvrdio da je optuženica A. M. R. radnjama opisanim u izreci te presude ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. KZ/11. pa nisu osnovani žalbeni navodi koji se tiču pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Jednako tako se optuženica neosnovano žali i na odluku o imovinskopravnom zahtjevu kojeg je prvostupanjski sud, sukladno članku 158. stavku 2. ZKP/08-14, pravilno i zakonito dosudio Republici Hrvatskoj, obvezavši optuženicu da oštećenoj Republici Hrvatskoj plati iznos naveden u izreci zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Pritom je pravilno utvrđena i visina imovinskopravnog zahtjeva, budući da se radi o iznosu kojeg je Republika Hrvatska prema Ugovoru o kupoprodaji od 15. svibnja 2009. broj 2901-0007 platila za stan koji se nalazi na 1. i 2. etaži nekretnine na adresi u K., …, a kojeg je neosnovano stekao D. R. i to upravo radnjama koje je poduzela optuženica A. M. R. Navedeni iznos utvrđen je na temelju procjene prometne vrijednosti nekretnine koju je izvršio svjedok Đ. K. koji je kao diplomirani inženjer građevinarstva u razdoblju od 1. listopada 1997. pa do lipnja 2009. radio u APN-u na raznim mjestima pa nisu osnovani niti navodi u žalbi kojima se dovodi u sumnju način određivanja vrijednosti spornog stana (1. i 2. etaža).

 

Pobijajući odluku o kazni, državni odvjetnik smatra da visina izrečene kazne zatvora, a osobito njezina zamjena radom za opće dobro, nije u konkretnoj situaciji primjerena kaznenopravnoj odgovornosti optuženice i pogibeljnosti počinjenog kaznenog djela te da se izrečenom kaznom neće postići svrha kažnjavanja niti će se u dovoljnoj mjeri izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela.

 

Premda optuženica u uvodnom dijelu žalbe ističe i žalbenu osnovu zbog odluke o kazni, u obrazloženju kaznu smatra neadekvatnom s obzirom na, po njezinom stanovištu, isključenu protupravnost u njezinom postupanju, zbog čega je ovaj sud u odnosu na odluku o kazni postupio sukladno članku 478. ZKP/08-19.

 

Ispitujući u povodu žalbi stranaka osnovanost odluke o kazni, ovaj je sud ocijenio da je u pravu državni odvjetnik kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud prevelik značaj dao olakotnim okolnostima, pri čemu je, po ocjeni ovog suda, pravilno njezinu dosadašnju neosuđivanost cijenio olakotnom, dok je pogrešno ocijenio da na strani optuženice nema otegotnih okolnosti, što je u konačnici dovelo do pogrešne ocjene da, i po ovom sudu pravilno izrečenu kaznu zatvora od jedne godine, treba zamijeniti radom za opće dobro.

 

Naime, i prema ocjeni ovog suda, optuženičina neosuđivanost, kako prije, tako i poslije počinjenja ovog djela, te činjenica da je svojim postupanjem ostvarila blaži oblik kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. KZ/11., pribavivši korist drugome, a ne sebi, opravdava, a vodeći pritom računa i o proteku vremena od počinjenja djela do presuđenja, na koje optuženica nije utjecala, izricanje minimalne kazne propisane za ovo djelo, s obzirom na to da ovako utvrđene olakotne okolnosti ne predstavljaju osobito izražene okolnosti koje bi opravdavale ublažavanje kazne ispod minimalne zakonom propisane kazne za ovo djelo. Međutim, visina pribavljene koristi i nanesene štete Državnom proračunu Republike Hrvatske, koja višestruko premašuje iznos potreban da bi se ostvario kvalificirani oblik zlouporabe položaja i ovlasti, što je svakako trebalo optuženici cijeniti kao otegotno, činjenica da je naštetila ugledu rada službe u kojoj je bila zaposlena i dovela u pitanje povjerenje građana u zakonitost i pravilnost postupaka stambenog zbrinjavanja na područjima posebne državne skrbi, brojnost poduzetih radnji i time iskazana upornost u počinjenju djela, uz potpuni izostanak kritičnosti i prebacivanje odgovornosti za posljedice poduzetih radnji na druge, svakako ne opravdava zamjenu pravilno izrečene kazne zatvora od jedne godine radom za opće dobro, već je prema ocjeni ovog suda, za potpuno ostvarenje svrhe kažnjavanja, nužno da optuženica tu kaznu izdržava. No, te okolnosti, protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, ne opravdavaju niti izricanje više zatvorske kazne.

 

Stoga je, imajući na umu stupanj kaznene odgovornosti kod optuženice, težinu počinjenog kaznenog djela, jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra te optuženičinu dosadašnju neosuđivanost i njezinu ličnosti, trebalo optuženicu A. M. R. za kazneno djelo iz članka 291. stavka 2. KZ/11. osuditi na kaznu zatvora od jedne godine. Naime, ocjena je ovog suda da upravo ovakva kazna može utjecati na optuženicu, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženici ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženica prouzročila počinjenjem djela i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

Slijedom navedenog, u odnosu na odluku o kazni prihvaćena je žalba državnog odvjetnika te je optuženica zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. KZ/11. osuđena na kaznu zatvora od jedne godine, kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude, zbog čega nije mogla biti prihvaćena optuženičina žalba zbog odluke o kazni.

 

Stoga je, a budući da ostalim žalbenim navodima optuženice A. M. R. nije dovedena u sumnju osnovanost i zakonitost pobijane presude, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08-19 i članka 482. ZKP/08-19. odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 16. veljače 2021.