Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              I Kž 325/2020-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 325/2020-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića i Perice Rosandića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. M., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.,101/17., 118/18. i 126/19. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog V. M., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. siječnja 2019. broj K-28/19, u sjednici vijeća održanoj 16. veljače 2021.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Žalba optuženog V. M. odbija se kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženi V. M. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. KZ/11. te je, na temelju istog zakonskog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, s time da mu je, na temelju članka 56. KZ/11., izrečena uvjetna osuda te je određeno da se izrečena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 77. KZ/11. u svezi članka 560. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - u nastavku ZKP/08.) utvrđeno je da novčani iznos od 20.000,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženi V. M. ostvario kaznenim djelom zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. KZ/11. te da navedeni iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske, pa je naloženo optuženiku da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 20.000,00 kn u korist državnog proračuna u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, a pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 148. stavak 6. u svezi s člankom 145. stavak  2. točka 1. i 6. ZKP/08. optuženom V. M. naloženo je plaćanje paušalnog troška kaznenog postupka u iznosu od 1.000,00 kuna, dok je isti oslobođen dužnosti plaćanja troška za provedeno vještačenje.

 

Žalbu je podnio optuženi V. M. po braniteljici odvjetnici A. G. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika nije osnovana.

 

Pobijajući presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženi V. M. u žalbi tvrdi da u prvostupanjskoj presudi postoji znatna proturječnost o odlučnoj činjenici između onog što se u presudi navodi o sadržaju isprava i samih isprava u koje je prvostupanjski sud izvršio uvid. Pri tome tvrdi, a to kasnije ponavlja i u odnosu na utvrđeno činjenično stanje, kako nema niti jednog dokaza iz kojeg bi se moglo zaključiti da je došlo do inkriminiranog prijenosa sredstava od strane optuženika na dan 18. travnja 2011.

 

Suprotno ovakvom žalbenom navodu optuženika, pobijana presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti te su suglasni svim dokazima koje je sud u postupku proveo, pri čemu se posebno upućuje na postojanje naloga za plaćanje na listu 644 spisa, koji je u obzir uzela i vještakinja V. S. O. prilikom izrade nalaza i mišljenja, a što je sve  prvostupanjski sud u pobijanoj presudi jasno izložio, slijedom čega nema proturječnosti na koju žalitelj posebno upućuje u žalbi.

 

Stoga žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana. Ovaj drugostupanjski sud je pobijanu presudu, u tom pogledu, ispitao i sukladno članku 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. te nije našao da bi u presudi bile ostvarene druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

U okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik neosnovano tvrdi kako nema dokaza da bi on počinio kazneno djelo za koje se tereti, prvenstveno stoga što, kako navodi, u tom pogledu ne postoji niti jedan materijalni dokaz. Nadalje, tvrdi i kako je on određeni iznos novca digao u travnju 2011., no isti da je utrošen za poslovanje TD E. I., čiji je bio direktor, i to na način da su se gotovinom plaćale rate leasniga za dva ugovora o leasingu za kupnju vozila iz Ugovora broj ... i Ugovora broj ...

 

Međutim, protivno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne i pravno odlučne činjenice te je, ispravno analizirajući i ocjenjujući provedene dokaze, što u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, osnovano zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo upravo na način kako mu je optužnicom stavljeno na teret.

Naime, pravilnost takvog zaključka prvostupanjskog suda proizlazi prvenstveno iz nedvojbene činjenice, koju niti žalitelj ne dovodi u pitanje, da je optuženi V. M. u inkriminirano vrijeme bio odgovorna osoba, direktor društva E. I. d.o.o. Z., te je imao ovlast zastupati društvo i donositi odluke za raspolaganje njegovom imovinom, i to s pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika. U pogledu dostupne materijalne dokumentacije, optuženik gubi iz vida, što je već ranije izloženo, kako se u sudskome spisu (na listu 644) nalazi isplatnica P. b., u kojoj je trgovačko društvo E. I. d.o.o. Z. imalo poslovni račun, iz koje je razvidno da je optuženik osobno 18. travnja 2011. podigao iznos od 20.000,00 kuna. Kako to proizlazi iz nalaza vještakinje za ekonomiju, financije i računovodstvo V. S. O., navedeni je iznos samo dio iznosa od 149.923,41 kune (preostali iznos, osim inkriminiranih 20.000,00 kuna, s računa je podigla S. M.), koji je u poslovnim knjigama društva iskazan kao pozajmica optuženiku, pa je očito da nije niti postojala namjera da se taj iznos upotrebi za poslovanje društva, jer je navedeno da se radi o pozajmici. Da se tim novcem nisu plaćale dospjele rate leasinga, na što se poziva žalitelj, proizlazi iz činjenice da su rate leasniga sve do lipnja 2011. podmirivane sa računa trgovačkog društva, pa gotovina koju je optuženik podigao u travnju 2011. očito nije išla u tu svrhu, a niti za neku drugu svrhu vezanu uz poslovanje spomenutog trgovačkog društva.

 

Slijedom svega iznesenoga, nije osnovana žalba optuženika niti zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud ispravno primijenio kazneni zakon kada je djelatnost optuženika pravno označio kao kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavak 1. KZ/11.

 

Iako optuženik u uvodu žalbe nominalno navodi da istu podnosi i zbog povrede kaznenog zakona, on tu žalbenu osnovu sadržajno uopće ne obrazlaže niti navodi u čemu bi se ona sastojala pa je ovaj sud drugog stupnja pobijanu presudu u tom dijelu ispitao po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., pri čemu nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Kako optuženik žalbom nije dovodio u pitanje odluku o kazni, ovaj drugostupanjski sud je, na temelju članka 478. ZKP/08., pobijanu presudu ispitao i u tom dijelu, obzirom da žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, uvjetnoj osudi, te oduzimanju imovinske koristi.

 

Naime, određujući vrstu i mjeru kazne u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je ispravno uzeo u obzir sve okolnosti u smislu članka 47. KZ/11., koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Pritom je pravilnom ocjenom utvrđenih olakotnih okolnosti u vidu njegove zrele životne dobi, sređenih obiteljskih prilika, te korektnog držanja pred sudom, a u odsutnosti otegotnih okolnosti, prvostupanjski sud optuženika ispravno osudio na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, nakon čega mu je u skladu sa člankom 56. KZ/11. osnovano izrekao uvjetnu osudu, i odredio da se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku  dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Stoga, i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja nalazi da će se upravo ovakvom kazneno pravnom sankcijom postići svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

U odnosu na odluku suda o oduzimanju imovinske koristi, ispravno je prvostupanjski sud pobijanom presudom optuženiku na temelju zakonskih normi na koje se pozvao u izreci pobijane presude oduzeo takvu korist, budući da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu počinjenjem kaznenog djela, slijedom čega je optuženiku osnovano oduzeta imovinska korist u iznosu od 20.000,00 kuna, koja je stečena počinjenjem kaznenog djela, odnosno protupravnom radnjom.

 

Slijedom svega iznesenog, a budući da ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08. presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 16. veljače 2021.

 

 

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu