Poslovni broj: 78 Pž-466/2021-2

1

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

 

 

Poslovni broj: 78 Pž-466/2021-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mladen Šimundić, u pravnoj stvari 1. predlagatelja osiguranja M. N. d.o.o. za usluge i trgovinu Z., OIB ... i 2. predlagatelja osiguranja J. Š. iz Z., OIB ..., koje zastupa punomoćnik I. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu E. & K. iz Z., protiv protivnika osiguranja S. d.d. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Z. Ž., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G., K. & K. iz Z., povodom prijedloga predlagatelja osiguranja za određivanje privremene mjere, odlučujući o žalbi predlagatelja osiguranja protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj poslovni broj Ovr-185/2019 od 29. rujna 2020.., 12. veljače 2021.

 

r i j e š i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba predlagatelja osiguranja i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-185/2019 od 29. rujna 2020.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev protivnika osiguranja da mu predlagatelji osiguranja naknade trošak odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj odbijen je prijedlog za određivanje privremene radi osiguranja nenovčane tražbine. Prvostupanjski sud navodi kako smatra da predlagatelji nisu učinili vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine, kao jednog od uvjeta za određivanje privremene mjere iz čl. 346. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17; dalje: OZ).

 

Protiv tog rješenja žalbu su podnijeli predlagatelji, u bitnom navodeći kako je nenovčana tražbina predlagatelja osiguranja učinjena vjerojatnom, jer je nepravomoćnom presudom Općinskog suda u Z., u predmetu poslovni broj P-5942/2015 utvrđena ništetnost isprava koje predstavljaju pravnu osnovu izdavanja i raspolaganja zadužnicama, a potraživanja je većim dijelom, ako ne i u cijelosti, plaćeno. Poziva se i na mišljenje izraženo u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7198/2017-2 od 5. prosinca 2017., prema kojoj sud mora imati u vidu to da je određeni pravni posao utvrđen ništetnim nepravomoćnom sudskom odlukom, pa predlaže preinačiti pobijano rješenje.

 

U odgovoru na žalbu protivnik osiguranja protivi se navodima predlagatelja osiguranja, smatrajući kako je pobijana odluka pravilna i zakonita te predlaže žalbu odbiti, uz naknadu troškova odgovora.

Žalba nije osnovana.

 

Rješenje je ispitano temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2., te čl. 381. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/90; dalje: ZPP) u vezi s čl. 10. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17; dalje: OZ) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9.,

11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Privremena mjera radi osiguranja nenovčane tražbine, prema odredaba čl. 346. st. 1. OZ-a može se odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine te ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

 

Da bi sud usvojio prijedlog za određivanje privremene mjere uvjeti iz čl. 346. OZ-a uvjeti iz navedenog članka moraju biti ispunjeni kumulativno, što znači da mora biti učinjeno vjerojatnim i postojanje tražbine i postojanje opasnosti, naravno uz iznimku iz čl. 343. st. 2. i

3. OZ-a.

 

U konkretnom slučaju prema ocjeni ovog suda prvostupanjski sud pravilno utvrđuje kako predlagatelji osiguranja nisu učinili vjerojatnim postojanje svoje tražbine, i takav zaključak nije doveden u sumnju navodima žalbe.

 

Što se tiče žalbenih navoda kojima se žalitelj poziva na nepravomoćnu odluku Općinskog građanskog suda te na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, treba napomenuti kako ranije donesene odluke, osim snagom pravne argumentacije, ne sprječavaju sud da u drugom predmetu zauzme drugačije pravno shvaćanje. Naime, prilikom odlučivanja o pojedinim pravnim pitanjima svaki je sud prvenstveno vezan Ustavom, zakonom, međunarodnim ugovorima i drugim važećim izvorima prava (čl. 115. st. 3. Ustava Republike Hrvatske). Naravno, kako bi se izbjegla arbitrarnost u odlučivanju, sud je dužan argumentirano obrazložiti razloge svake pojedine odluke, posebno u situaciji kada se njegova odluka razlikuje od ranijih odluka tog ili kojeg višeg suda.

 

U ovom konkretnom slučaju treba naglasiti kako, suprotno navodima žalitelja, nepravomoćnom presudom Općinskog suda u Z., u predmetu poslovni broj P-5942/2015 nije izrekom utvrđena ništetnost isprava koje predstavljaju pravnu osnovu izdavanja i raspolaganja zadužnicama, već se predmetna presuda odnosi na pitanje dopuštenosti ovrhe koja je određena na nekretninama temeljem sporazuma o osiguranju potraživanja od 28. travnja 2011. Dakle, izreka te nepravomoćne presude ne može se primijeniti na ovaj konkretni slučaj, jer njome nije odlučeno o predmetu ovog postupka (predaji zadužnica).

 

Što se tiče pitanja ništetnosti isprava, u obrazloženju presude Općinskog suda u Z. poslovni broj P-5942/2015 iznesena su određena pravna shvaćanja s kojima se ovaj sud nikako ne slaže. Naime, prema mišljenju O. Z., činjenica da je J. Š. potpisao sporazum sa tri pozicije: kao fizička osoba u svoje ime i za svoj račun, kao jamac- platac, kao direktor u ime i za račun F. d.o.o kao dužnika i na kraju, kao direktor u ime i za račun M. nekretnine d.o.o. kao drugog jamca predstavlja postupanja protivno čl. 49. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19; dalje: ZTD), jer za to nije imao posebnu ovlast.

 

No, ovaj sud ukazuje kako se u ovom slučaju ne radi o slučaju iz čl. 49. ZTD-a (sklapanju ugovora sa samim sobom), jer je J. Š. ugovor potpisao, osobno u svoje ime ili kao zastupnik pravne osobe, na ugovornoj strani dužnika, i to kao zastupnik glavnog dužnika, zastupnik jamca te kao jamac platac. Dakle, J. Š. nije bio druga ugovorna strana niti je s društvom sklapao ugovore u svoje ime i za svoj račun u smislu čl. 49. ZTD-a.

 

Što se tiče drugog žalbenog razloga koji se odnosi na vjerojatnost postojanja tražbine, odnosno da je tražbina protivnika osiguranja namirena u većem dijelu ovaj sud ukazuje kako se vjerovnik ima pravo naplaćivati svoju tražbinu od glavnog dužnika i od jamaca, sve do njenog potpunog namirenja.

 

Slijedom navedenog, pitanje da li je tražbina „u većem dijelu“ namirena nije od utjecaja na zahtjev predlagatelja osiguranja, a iz isprava u spisu ne proizlazi da bi tražbina protivnika osiguranja bila namirena u cijelosti.

 

S obzirom na to da predlagatelji osiguranja nisu uspjeli osporiti zaključak suda kako nisu učinili vjerojatnim postojanje svoje tražbine, žalbeni navodi koji se odnose na moguće postojanje opasnosti nisu odlučni za donošenje ove odluke.

 

No, ovaj sud ukazuje na to kako je jedan od osnovnih načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) upravo dužnost ispunjenja svoje obveze, te da sudionici u obveznom odnosu odgovaraju za njeno ispunjenje.

 

Stoga, kako predlagatelji nisu uspjeli dokazati postojanje vjerojatnosti svoje tražbine na povrat zadužnica, obveza ispunjenja po tim zadužnicama i dalje postoji, bez obzira na eventualne zakonske posljedice po predlagatelje.

 

Slijedom navedenog, žalba je odbijena kao neosnovana, a prvostupanjsko rješenje potvrđeno (čl. 380. t. 2. ZPP-a).

 

Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. i 166. st. 1. ZPP-a zahtjev protivnika osiguranja za naknadu troškova odgovora na žalbu odbijen je kao neosnovan, jer bi odluka ovog suda bila jednaka i u slučaju da odgovor nije podnesen pa taj trošak nije bio neophodan za vođenje postupka.

 

Zagreb, 12. veljače 2021.

 

Sudac

Mladen Šimundić, v.r.