1             

 

              Gž-554/2019             

 

 

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Vesne Vrkić- Perak, kao predsjednika vijeća, te Željka Marina kao suca izvjestitelja i Krešimira Biljana, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. B. OIB:…, O., zastupana po suprugu Z. B. temeljem punomoći, protiv I.-tuženika Centra … OIB:… V., zastupan po punomoćniku odvjetniku B. H. iz V. i II.-tužene A. H. OIB:… iz V., zastupana po punomoćniku odvjetniku T. M. iz O., radi naknade neimovinske štete i dr., odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika, protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, broj: Pr-143/2017-64 od 19. lipnja 2019., na sjednici vijeća održanoj dana 15. veljače 2021.,

 

p r e s u d i o j e

 

              I.Odbijaju se žalbe kao neosnovane, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, broj: Pr-143/2017-64 od 19. lipnja 2019.

              II.Odbija se I.-tuženik sa zahtjevima za naknadu troška žalbe i odgovora na žalbu tužiteljice, kao neosnovanim.

              Odbija se II.-tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška žalbe kao neosnovanim.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

Nalaže se tuženiku Centru…OIB:… da na ime povrede prava osobnosti na duševno zdravlje i na dostojanstvo, te na ime povrede prava na različitost i na jednako postupanje isplati tužiteljici K. B. OIB:… iznos od 45.000,00 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od podnošenja tužbe 19. studenog 2007. pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. st.2. ZOO-a, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do konačne isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29.st.2. i 8. ZOO, u roku 8 dana.

 

Nalaže se tuženiku Centru … OIB:… da naknaditi tužiteljici K. B. OIB:… parnični trošak u iznosu od 3.752,48 kn sa zateznom kamatom tekućom od 19. lipnja 2019. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29.st.2. i 8. ZOO, u roku 8 dana.

 

U preostalom dijelu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u odnosu na Centar … odbija se tužiteljica za iznos od 80.000,00 kn. 

 

U cijelosti odbija tužiteljica sa tužbenim zahtjevom kojim zahtjeva solidarnu isplatu iznosa od 125.000,00 kn u odnosu na tuženika A. H.

 

Nalaže se tužiteljici K. B. OIB:… da tuženiku A. H. OIB:… naknadi parnični trošak u iznosu od 25.312,50 kn,  u roku 8 dana."

 

Pravodobno podnesenim žalbama takvu prvostupanjsku presudu pobijaju tužiteljica i tuženici.

Tužiteljica žalbu pobija zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14. – u nastavku teksta: ZPP).

Predlaže preinačenje pobijane presude na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice kako u odnosu na I.-tuženika tako i u odnosu na II.-tuženu.

I.-tuženik Centar … presudu pobija također zbog svih zakonskih razloga.

Ponavlja navode isticane tijekom postupka osporavajući diskriminaciju i mobing od strane ovog tuženika prema tužiteljici, te predlaže ukidanje ili preinačenje prvostupanjske presude u smislu žalbenih navoda. Traži parnični trošak žalbe i odgovora na žalbu tužiteljice.

              II.-tužena A. H. žalbom (pogrešno označenom žalba II.-tužiteljice) pobija odluku o parničnom trošku i predlaže preinačenje iste, te traži trošak žalbe.

              I.-tuženik u odgovoru na žalbu tužiteljice pobija navode žalbe kao neosnovane i predlaže odbijanje iste, a tužiteljica u odgovoru na žalbu I.-tuženika pobija navode žalbe kao neosnovane i predlaže odbijanje iste.

              Žalbe nisu osnovane.

Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

Prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povrjeda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je detaljno obrazložio razloge na kojima se temelji prvostupanjska presuda, jasno je i razumljivo obrazložio istu, te ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice radi naknade neimovinske štete, a koji zahtjev ista temelji na tvrdnjama da su tuženici diskriminatornim postupanjem i mobingom počinili štetne radnje, te joj prouzročili materijalnu i nematerijalnu štetu.

Tijekom postupka sud prvog stupnja je utvrdio:

-          da je tužiteljica kod tuženog Centra bila zaposlena na neodređeno vrijeme na poslovima socijalnog radnika u vremenskom periodu od 01. srpnja 1997. g. do 02. listopada 2011. g., da je od rujna 1998. g. na porodiljnom dopustu koji traje do svibnja 2000. g., a od tada do 30. listopada 2005. g. koristi pravo iz socijalne skrbi – dopust do sedme godine života djeteta radi njege djeteta do 31. listopada 2005. g. nakon čega je s danom 01. studenog 2005. tužiteljici priznato pravo na rad s polovicom punog radnog vremena radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju P. B., i od kada tužiteljica ima pravo na naknadu plaće za preostalo radno vrijeme do punog radnog vremena u visini razlike između plaće koju ostvaruje radeći polovicu punog radnog i plaće koju bi ostvarila da radi s punim radnim vremenom, da je tužiteljica po povratku na rad po vlastitom izboru radila od 07,00 – 11,00 sati, a potom da je nakon nekoliko mjeseci prihvaćen njen zahtjev da radi od 11,00 – 15,00 sati, da je odmah dobila samostalan ured, iz kojeg su izašle druge djelatnice Centra, i potrebna sredstva za rad socijalnog radnika,

-          da obveze tužiteljice koje je imala temeljem zaključenih ugovora o pravima i obvezama u svezi doškolovanja radi stjecanja visoke stručne spreme nisu od utjecaja na postavljeni tužbeni zahtjev, da tužiteljica osim paušalnih navoda da je od tuženika sprječavana da polaže ispite nije u spis dostavila dokaze iz kojih se može utvrditi da je prijavljivala ispite i da je tuženik sprječavao da izađe na te ispite time što ne bi odobrio slobodan dan, pa da bi u tom smislu bila stavljena u nepovoljniji položaj glede izvršavanja navedenog ugovora sa svoje strane,

-          da je tužiteljica u dva navrata prijavila krađu službene dokumentacije, jednom obrasca, a drugi put kompletnog predmeta, da nakon provedenog postupka nije utvrđeno tko je možebitno otuđio dokumentaciju odnosno spis, pa je nestali spis rekonstruiran i da nitko od djelatnika nije snosio sankcije. Otuđivanje dokumentacije sa kojom je tužiteljica zadužena, a kraj nesporne činjenice da krađa nije izvršena npr. provalom od strane NN trećih osoba jer takvi tragovi nisu utvrđeni, nameće se zaključak da je istu dokumentaciju otuđila osoba unutar sustava Centra sa isključivom namjerom da se tužiteljicu, da krađu nije prijavila, optuži za gubitak spisa i označi kao aljkavog i nesposobnog radnika koji takvim ponašanjem ugrožava normalan rad Centra i kojeg se u konačnici može eliminirati iz radne sredine otkazom ugovora o radu,

-          da tuženi Centar nije na ispravan način obračunavao naknadu plaće za preostalo radno vrijeme do punog radnog vremena za vrijeme bolovanja, i obračun plaće za rad sa polovicom punog radnog vremena zbog čega je Centar nakon primitka naputka resornog ministarstva u siječnju 2008. g. o načinu obračuna isplatio tužiteljici ukupno oko 16.000,00 kn bez sudskog postupka,

-          po pravomoćnoj presudi ovog suda P-2000/08 od 18. ožujka 2013. tuženi Centar kao poslodavac obvezan je tužiteljici isplatiti naknadu za preostalo radno vrijeme do punog radnog vremena u visini razlike između plaće koju ostvaruje radeći polovicu radnog vremena i plaće koju bi ostvarila da radi u punom radnom vremenu u ukupnom iznosu od 47.328,49 kn na ime glavnice za razdoblje od studenog 2005. do zaključno sa prosincem 2008., te zakonsku zateznu kamatu na pojedinačne mjesečne naknade u ukupnom iznosu od 32.376,09 kn što ukupno iznosi 79.704,58 kn, jer tuženik nije pravilno primijenio Pravilnik o pravima roditelja djeteta s težim smetnjama u razvoju na dopust ili na rad s polovinom radnog vremena radi njege djeteta,

-          pravomoćnom presudom Općinskog suda u Vukovaru posl. oznake P-783/07 od 21. studenog 2008. naloženo je tuženiku Centru da isplati tužiteljici K. B. utuženi iznos na ime pomoći za lijekove kupljene za mlt. sina tužiteljice kao i utuženi iznos na ime pomoći za lijekove i medicinska pomagala, a koja odluka je potvrđena odlukom višeg suda,

-          da je tužiteljica na radnom mjestu izložena verbalnom napadu od strane djelatnice računovodstva Centra Lj.S. pred trećim osobama i da je tužiteljici izrečena prijetnja koja će se ostvariti kada tužiteljica dođe u ured računovodstva, predstavlja zastrašivanje tužiteljice, a na taj način je se onemogućava da pred poslodavcem ostvaruje svoja prava na plaću, na navedene dodatke, da traži ispravak obračuna, a Centar nije ništa učinio da poremećeni odnos se konsolidira uspostavom nove konstruktivne komunikacije u kojoj će tužiteljica moći slobodno iskazati svoja potraživanja prema poslodavcu, što ne znači da su svi zahtjevi tužiteljice osnovani ali ih ona ima pravo postaviti.

 

Dakle, tužiteljica je u spornom razdoblju vodila više parničnih postupaka kod prvostupanjskog suda protiv tuženika, kao i prekršajnih postupaka, a I.-tuženik joj je neopravdano izricao opomene za kašnjenje na posao 4. studenog 2008., 20. studenog 2008., 4. prosinca 2008. i 16. prosinca 2008. premda je kao jedna od stranaka u tim postupcima znao i morao znati da je do kašnjenja došlo radi pristupanja tužiteljice navedenih dana sudu.

Vođenje parničnih postupaka u kojima je tužiteljica uspjela ostvariti svoja određena materijalna prava u vidu isplate naknade za preostalo radno vrijeme do punog radnog vremena kao i isplatu iznosa na ime pomoći za lijekove kupljene za mlt. sina tužiteljice i za medicinska pomagala dokazuje da je ista osnovano stavljala prigovore I.-tuženiku, a posebno računovodstvenoj službi Centra.

To je njezino pravo da štiti svoje interese, pa čak da su ti prigovori bili neosnovani nedopustivo je da djelatnica računovodstva Lj. S. pred trećim osobama verbalno napada tužiteljicu na radnom mjestu i prijeti joj da joj je bolje da ne dolazi u računovodstvo, a da II.-tuženica kao ravnateljica I.-tuženika ne poduzme nikakve mjere u cilju zaštite tužiteljice.

Upravo suprotno istoj daje opomene što ne preuzima platne liste u računovodstvu, premda joj je bilo poznato da je djelatnica računovodstva Lj. S. tužiteljici prijetila i radi čega je protiv iste vođen prekršajni postupak.

II.-tuženica je kao ravnateljica I.-tuženika Centra u dopisu nadležnom Ministarstvu za tužiteljicu rekla da postoje znakovi psihičke bolesti, a bez ikakve medicinske dokumentacije koja bi dokazivala takve tvrdnje II.-tužene, pa je i na taj način vršen mobing u odnosu na tužiteljicu.

Opravdano prvostupanjski sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju nije riječ o diskriminaciji u smislu Zakona o suzbijanju diskriminacije ("Narodne novine" broj:85/08. i 112/12.).

Naime, člankom 1. stavak 2. i 3. tog Zakona diskriminacija je definirana kao stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. tog članka kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama, te stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz stavka 1. tog članka.

Stavkom 1. tog članka osigurava se zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka RH, te se uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etičke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orjentacije.

U ovom konkretnom slučaju nije dokazano da postoji diskriminacija po bilo kojem od navedenih faktora.

Nasuprot navedenom zlostavljanje (uznemiravanje) koje se podvodi pod pojam mobinga ne mora biti uzrokovano niti jednim od navedenih temelja, a ono može biti posljedica individualnih ili grupnih obrazaca ponašanja.

Uznemiravanje mobingom ne uživa sudsku zaštitu prema odredbama Zakona o radu.

Poslodavac je obvezan zaštititi dostojanstvo radnika (članak 22.a. stavak 1. Zakona o radu, "Narodne novine", broj:38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01., 114/03., 30/04. i 137/04.-dalje:ZR) i radnik ima pravo na zaštitu ne samo od poslodavca nego i od drugih nadređenih, suradnika i osoba s kojima redovito dolazi u doticaj u obavljanju poslova, pa je poslodavac odgovoran za eventualno nastalu štetu.

Dakle, radnik ima pravo na naknadu štete zbog povrede prava iz radnog odnosa u smislu članka 109. ZR, a u kojem slučaju se primjenjuju odredbe Zakona o obveznim propisima kao opći propis obveznog prava (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-1253/12-3 od 4. veljače 2014.).

Iz navedenih razloga ovaj drugostupanjski sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju počinjen mobing prema tužiteljici, te da ista ima pravo na naknadu nematerijalne štete u smislu članka 1062. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08. i 125/11. – u nastavku teksta: ZOO).

              Medicinskim vještačenjem je utvrđeno da je tužiteljica u spornom periodu bila pretežno na bolovanju zbog liječenja kod psihijatra nakon proživljenog stresa na radnom mjestu, pa je na taj način utvrđeno da je došlo do povrede prava osobnosti tužiteljice iz članka 1045. i 1046. ZOO-a.

              Uvažavajući činjenicu da je navedeno postupanje počinjeno u dužem periodu između 2005. i 2011. i da je tužiteljica u navedenom periodu radila sa pola radnog vremena ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je dosuđeni iznos naknade od 45.000,00 kuna primjeren te da isti nije u suprotnosti s člankom 1100. istog Zakona, i da ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa naravi i društvenom svrhom pravične novčane naknade.

              Tužiteljica u žalbi iznosi i zauzima pogrešne stavove da joj pripada naknada i radi diskriminatornog ponašanja ravnateljice I.-tuženika i radi ponašanja s obilježjima mobinga, te da bi joj pripadala naknada po oba osnova u njihovom zbroju.

              Čak i da su utvrđena oba vida ponašanja navedeni oblici ponašanja predstavljaju štetnu radnju, a pravična novčana naknada dosuđuje se u jednom iznosu za posljedice štetne radnje.

              Pored navedenog I.-tuženik kao poslodavac je odgovoran za štetu počinjenu tužiteljici kao djelatniku koju počini drugi djelatnik tog poslodavca, pa i kada je taj drugi djelatnik ravnatelj I.-tuženika.

              Žalbeni navodi tužiteljice da je II.-tuženik A.H. kao ravnatelj I.-tuženika njemu prouzročila štetu pitanje je odgovornosti II.-tuženika prema I.-tuženiku i eventualnog posebnog postupka.

              II.-tuženik je u ovoj pravnoj stvari ravnatelj I.-tuženika i za njegove štetne radnje u obavljanju te funkcije odgovara I.-tuženik.

              I.-tuženik u žalbi kao i tijekom postupka osporava svoju odgovornost za eventualnu štetu smatrajući da nisu ispunjene opće pretpostavke postojanja odgovornosti.

              Takav žalbeni navod je neutemeljen jer je I.-tuženik odgovoran za štetu koju drugima nanese njihov djelatnik u ovom slučaju ravnatelj, a štetna radnja je već naprijed opisana i obrazložena kao i šteta, te uzročno posljedična veza između štetne radnje, štetnika i štete.

              Mobing predstavlja protupravnu radnju što je također već obrazloženo.

              Točno je da je drugostupanjski sud u ranijoj ukidbenoj presudi i rješenju broj:Gž-2333/14 od 23. studenog 2017. naveo da je u ovakvoj vrsti predmeta obavezno provođenje medicinskog vještačenja po posebnom timu liječnika nekog od medicinskih fakulteta, ali kako je obrazložio prvostupanjski sud tužiteljica nije bila u mogućnosti snositi troškove takvog vještačenja, a I.-tuženik nije predlagao da on snosi troškove, pa je prvostupanjski sud odredio provođenje medicinskog vještaka po vještaku G. M. iz Z. koji je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sačinio nalaz i mišljenje stručno.

              Žalbeni navod I.-tuženika da je sud zanemario činjenicu da je tužiteljica kao radnik višekratno i sustavno upućivala cijeli niz dopisa i predstavki na rad tuženika, a koje su u cijelosti odbijene kao neosnovane nije utemeljen kako je već navedeno.

              Dio predstavki je bio osnovan što je dokazano kasnijim sudskim odlukama, a kako je već navedeno tužiteljica ima pravo podnošenja predstavki, pa čak i u slučaju da iste nisu osnovane.

              Odluka o parničnom trošku je detaljno obrazložena i temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i 2., članku 161. i članku 164. ZPP-a.

              Utvrđeno je da je kod podnošenja tužbe vrijednost predmeta spora bila 105.000,00 kuna 19. studenog 2007., a da je od 13. kolovoza 2018. 125.000,00 kuna.

              Sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da je tužiteljica u pogledu pravne osnove spora uspjela u cijelosti što potvrđuju i žalbeni navodi I.-tuženika kojima i dalje osporava pravni osnov tužbenog zahtjeva, dok je uspjeh po visini vrijednosti spora sud matematički izrazio, te u konačnici pravilno i zakonito donio odluku o parničnom trošku.

II.-tužena žalbom osporava samo odluku o troškovima postupka u odbijajućem dijelu, ali je i u tom dijelu odluka detaljno obrazložena i u skladu s navedenim zakonskim odredbama.

Odbijene su žalbe tuženika pa istima ne pripada pravo na naknadu troška žalbe, a niti odgovora na žalbu.

              Temeljem svega navedenog i članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbe su odbijene, a prvostupanjska presuda potvrđena.

 

Vukovar, 15. veljače 2021.

 

 

              PREDSJEDNIK VIJEĆA

              Vesna Vrkić Perak,v.r.